Razgovara: Katarina Kolega

Rođena Riječanka Sanja Milardović glumu i lutkarstvo završila je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a nakon studija glumila je u mnogim predstavama nezavisnih kazališta. U produkciji Teatra Moruzgva igrala je u hit predstavi Brodolomke, među prvim je izvođačicama Lutkarske organizacije koju fakat trebamo (LOFT),  za ulogu Heidi kazališta Merlin bila je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, a dobitnica je mnogih nagrada. Posljednju je dobila na 32. Marulićevim danima  – za najbolju predstavu Mala čuda, monodramu koju je napisala, režirala i u kojoj glumi.

Predstava Mala čuda za mene je pravo malo čudo. Tekst, ali i vaša sjajna glumačka izvedba, u isto su vrijeme izuzetno duhoviti i dirljivi, obrađujete tešku temu depresije, osamljenosti, gubitka bliske osobe, ali i posla i partnera na poseban, optimističan način. 

Da, to je jedna predstava vrlo slojevitog narativa. Protagonistkinja, književnica Ana, svoju životnu traumu pokušava riješiti najbolje što zna – a to je putem pisanja. Za svoj roman osmišljava lik Flore koja živi u uvrnutom svijetu punom apsurda i komičnih situacija. Za Anu to je sigurno mjesto pomoću kojega rješava svoju traumu. 

To je vaš prvi kazališni projekt?

Zapravo ne. Samo sam prije uglavnom radila u koautorstvu. U tom smislu  autorski sam u kazalištu oduvijek puno radila, prvenstveno kao glumica. To znači da sam stvarala sam sadržaj, tekst predstave. Samo je pitanje autorstva u tom smislu često neriješeno jer čak i kad sam pišeš sav svoj tekst često nisi potpisan. S druge strane režirala sam par predstava, kao što su Šumastikus s Petrom Cvirnom i Ronilac bisera s Moranom Dolenc.

Tako da je cijeli niz koautorskih projekata iza mene, ali ovo je prvi u kojemu sam glavni autor cijelog sadržaja. I jedini izvođač.

Zanimljivo je da ste ga dugo pisali. Jeste li ga dosta mijenjali?

Jesam. Prvu verziju napisala sam prije sedam godina, a zatim sam je odbacila. Onda sam prije pet godina napisala drugu verziju i opet sam je odbacila. I tako nekoliko puta. 2020.-te godine sam, zahvaljujući pandemiji,  ušla u prostor i rekla: „Sad je to, to.“ Prije toga sam uvijek bila rastrgana između mnogih poslova i stalnih gostovanja, a ovo je posao koji je zahtijevao moju potpunu usredotočenost, da se sama zatvorim i stvaram dok ne izađe sve iz mene. 

Počela sam improvizirati u TALI jer kao glumica obožavam improvizacije i mislim da je ona za glumce silno važna. Dane sam sama provodila u plesnoj dvorani, improvizacije sam snimala, odbacila sam sve tekstualne verzije i onda je iz mojih glumačkih improvizacija nastao ovaj sadašnji tekst. Glumila sam i pisala tekst, onda bih opet glumila, pa pisala i tako se to stalno rotiralo. Iskreno, više ne bih znala reći što je bilo prije – gluma ili pisanje. Skupila sam mnogo materijala koje mi je dramaturški pomogla složiti Beatrica Kurbel. Nakon toga sam imala probe za predstavu koje su trajale mjesec i pol dana i zatim je bila premijera. Osjetila sam da je sad trenutak kada mora izaći van. 

Trebalo je proći toliko godina jer je forma monodrame najzahtjevnije što glumac može napraviti. Trebala mi je doza iskustva, određen broj odigranih predstava kako bih stvorila sliku o sebi kao izvođačici, otkrila što imam drugačije od drugih, koja je moja posebnost.

Nakon gotovo svake vaše izvedbe čuje se dugi aplauz vidno dirnute publike. Kako se osjećate?

Stvarno genijalno. Neki su se gledatelji čak i vraćali, a često mi imaju potrebu i pisati nakon predstave, što smatram da je predivno. Cijela ideja koja stoji iza predstave i jest pružitineku nadu i osjećaj moći publici, jer mi se čini da je to nužnije nego ikad. Htjela sam nasmijati i rasplakati ljude, pružiti im dašak nade i ljepote i drago mi je da sam u tome uspjela. Zato sam zahvalna na svakom trenutku rada na ovoj predstavi, posebno mojim sjajnim suradnicama, već spomenutoj dramaturginji Beatrici Kurbel i asistentici režije Nadiji Cvitanović, oblikovatelju svjetla Luki Matiću, oblikovatelju tona Miroslavu Piškuliću, te mojim producentima Petru Cvirnu (Teatrum) i Matku Ragužu (Exit).

Svi su napravili prekrasan posao i mislim da su Mala čuda stvarno ispala malo čudo. Kako predstava progovara o mnogo različitih stvari, shvatila sam da svatko reagira na neki dio. Svima je najfascinantnije to što imam brze izmjene iz tragedije u komediju i obrnuto, tako da ne znaju što im se događa u trenutku kad se smiju ili plaču. Danas kada ne živimo u lakim vremenima, lijepo je vidjeti nekoga tko se uspije izboriti za sreću i na to ljudi stvarno reagiraju. Željela sam da ova predstava ne bude jedna od onih koju ljudi pogledaju i zaborave, htjela sam da im promijeni večer, da im nešto otvori ili da im da malo više hrabrosti.

I želju za borbom. 

Dakle vjerujete u ljekovitu moć kazališta. 

Apsolutno. Igrala sam puno predstava u životu, ali s ovom stvarno imam drugačiji odnos. Na dan izvedbe se osjećam kao da idem u neku svoju crkvu. To mi je baš sveto. Zato se trudim tome na taj način pristupiti. A ljudi to prepoznaju. Kad uložiš toliko energije, ona neminovno mora preći na drugu stranu. Što se tiče ljekovite moći kazališta, meni je umjetnost stvarno riješila mnoge životne probleme. Ona ima tu moć. Ono što nas razlikuje od svih živih bića jest sposobnost imaginacije. Za mene je to poanta. Moja protagonistkinja je uspjela preživjeti zahvaljujući stvaranju, imaginaciji. Željela bih da se to više cijeni u društvu koje je potpuno okrenuto materijalističkim vrijednostima.

Zapravo ste pokazali jedan sjajan način kako bi se konflikti mogli riješiti, na koji način se možemo nositi s tugom, boli, gubitkom, nerazumijevanjem okoline. Kako, barem u mašti, svima možeš reći sve što te muči i tišti, da bi ti bilo lakše. 

Tako je. I to je isto dio imaginacije. Stvaraš vlastiti prostor u kojemu radiš sve što u realitetu ne bi. Tu se možeš pročistiti. Možeš naći nadahnuće, možeš naći uzbuđenje… 

Kako je bilo igrati Floru, lik koji je potpuno oslobođen svih društvenih sprega i konvencija, neobičan i hrabar, duhovit i smiješan, koji sa smiješkom prolazi kroz različite životne prepreke i pokazuje nam kako je život uvijek lijep?

Ona je zapravo kažnjena za svoju slobodu, ali se ne predaje. Ona je dio mene. Apsurdno je da se ne možemo ponašati poput nje. Meni su sve te društvene konvencije i malograđanština veliki apsurdi. Zato Floru obožavam igrati.

Tekst je pun humora i lucidnih momenata. Smatrate li se takvom osobom?

Svakako sam osoba koja humorom rješava teške stvari. I svakako je moj humor pomalo mračan.  Moja mama je svaku i najsmješniju priču završavala rečenicom: „I onda je umrla.“ Tu tragikomičnost cijeli život slušam pa sam tako počela i sama funkcionirati i to je neminovno prešlo u sve što radim. Zapravo, svijet je apsurdan i kazalište to fantastično pokazuje, prokazuje i oplemenjuje. 

Zato ga volite?

Da. Kazalište je prirodna droga. To je jedina legalna supstanca koja te može potpuno uzdignuti (smijeh).  To je rekla Olivia Coleman. Ja se slažem. 

U sedamdeset minuta, uz Anu i Floru, imate mnogo drugih glumačkih transformacija. Što ste sve glumački, a što redateljski, htjeli postići?

S obzirom na to da je struktura predstave dosta čvrsta, moja je misija da svaki put budem sto posto prisutna na sceni. Predstave variraju s obzirom na publiku. Jedna izvedba je više komična, a druga naginje na tragičnost. To ovisi o tome kako se spojim s publikom. Bila je jedna izvedba na kojoj sam se, na samom početku, bez prestanka smijala. Ljudi su se također počeli smijati i tako je to trajalo dvije minute. Za mene je struktura toliko jasna da si mogu u bilo kojem trenutku uzeti vremena i osluškivati publiku. Ne želim ništa preletjeti, nego stvarno želim da se nešto dogodi. To mi je jedina zadatost.

Često zaboravimo da zato kazalište služi. Za događaj, a ne prikaz. Barem ono koje mene zanima.

Jeste li znali iznenaditi samu sebe?

Jesam. I zato mi je drago da sam tek sada izašla s tom predstavom, nakon mnogo drugih odigranih uloga. Kao glumica, ali i kao čovjek, vjerujem u prostor ugode. Iz toga, iz volje i želje, izađu dobre stvari. Glumački je to vrlo zahtjevno, ali kad na jednoj predstavi toliko dugo radiš, zaboraviš na to. I zapravo me svaka izvedba opušta. Iako sam se u početku silno bojala. 

Što vam je najviše izazivalo strah?

Najviše sam se plašila tužnih, intimnih dijelova. Ne volim patetiku i nisam htjela u to skliznuti. Htjela sam da to zaista bude ogoljenje. Svaki put sam željela dosegnuti taj moment katarze. Isto tako bojala sam se da ne odem u bilo koju vrstu automatizma. Vrlo je izazovno držati cijelo vrijeme istu koncentraciju. Zato sada svakoj novoj izvedbi dodam nešto novo. Primjerice, u jednoj sam izvedbi pjevala još dvije pjesme koje inače ne pjevam. Zabavljala sam sebe i publiku. I tako si svaki put zadam neki novi izazov. To predstavi daje živost. Na taj način mogu vidjeti gdje se mogu poboljšati. 

Sedamdeset minuta držati pozornost publike stvarno nije lako, posebice kad ste sami na sceni. Vi ste to s lakoćom uspjeli. 

Iako sam na početku razgovora rekla da je monodrama najzahtjevnija forma, moram priznati da postoji jedna velika olakotna okolnost kod monodrame. Ovisim samo o sebi, o vlastitoj spremnosti i posvećenju poslu. A ona je velika i to čini ovo istovremeno i laganim. Dugo vremena je to ulazilo u mene pa mi stvarno sada nije teško.  

U predstavi pjevate pjesmu Softest tune Mary May. Zanimljiva mi je poveznica između vas i nje. Ona je zagrebačka kantautorica koja se polako probijala do scene i do publike, kao što se i vi polako probijate. 

Točno. Uz to, Mary May nije mainstream, kao što nisam ni ja. Njezina me glazba silno inspirira. Prvi put kad sam je čula, nisam je mogla prestati slušati. Sve što radi i kako radi, korespondira sa mnom, a drago mi je da kroz svoj rad mogu promovirati još jednu žensku autoricu. 

Kad smo kod autorica, spomenuli ste u jednom razgovoru da je umjetnicama još uvijek teže nego umjetnicima – bilo da su glumice, redateljice, glazbenice. 

Tako je. Ima mnoštvo razloga zašto je to tako. Primjerice, u glumačkom svijetu postoji fizička predispozicija koja te određuje. Način kako se treba izgledati. Zatim ta suluda težnja za ne starenjem koja proizlazi iz činjenice da jednostavno nema uloga za glumice u određenim godinama. Glumice su i dalje manje plaćene od kolega. Postoji cijeli niz stvari koje otežavaju ženama u ovom poslu. Mislim da ima više boljih glumica od glumaca, ali genijalan mladi glumac će uvijek prije naći posao, a ne mora značiti da će to dobiti i genijalna mlada glumica. Ima puno genijalnih talentiranih mladih cura koje pratim i za svoje filmove koje radim. Znam da će im biti teže. Nije fer ni u podjeli uloga – na audicijama, kad se napokon pojave, redovito se traži više glumaca jer je za njih više uloga.

A onda kad žene, posebice u zrelijim godinama, vide da za njih više nema uloga, to je zastrašujuće. Posebice ako si puštena na milost i nemilost da te drugi biraju. Okrutan je to svijet. Treba ga restrukturirati. Zato smo tu. Bar ja tako mislim.

Tekstova za glumice silno nedostaje. 

Da, nedostaje tekstova s punokrvnim ženskim likovima. Žene u zrelijim godinama obično su jače i nisu samo funkcija. Likovi u dvadesetim godinama često su samo funkcije. A u zrelim godinama su zanimljivi, snažni karakteri. 

Upravo zato je i pokrenut projekt  Čitaj nju kako bi se glumicama, ali i dramatičarkama dalo više prostora. Mnogo je glumica, poput vas, počelo pisati kako bi mogle igrati. 

Da…kod mene je to samo parcijalno istina. Jer ja već dugo imam što igrati. Za mene je to pitanje da mogu birati što ću igrati. 

 Iz nekog razloga mnoge su žene morale uzeti taj prostor jer ga očito nije bilo. To je egzistencijalno pitanje. Ne samo financijsko,  već i umjetničko.

Jesu li i Mala čuda nastala iz te potrebe stvaranja vlastitog prostora?

Jesu. Htjela sam stvoriti nešto potpuno moje. Do sada sam radila uglavnom za druge i prvi put sam htjela raditi za sebe i biti odgovorna za sve. Ta odgovornost mi je bila velika čast. Željela sam napraviti nešto beskompromisno. To su za mene Mala čuda. Tu sam si visoko postavila ljestvicu i drago mi je da jesam.

Mislite li da je takva beskompromisnost moguća jedino na nezavisnoj sceni? 

Nisam sigurna. Istina je da je institucija  sama po sebi protivna ideji umjetnosti. Zato neki ljudi u njoj pate i s time se svatko na svoj način nosi. Ona donosi sigurnost i stabilnost, ali i birokraciju i ustaljenost. Kada  vidim dobru predstavu u instituciji, uvijek imam dojam da se dogodila usprkos njoj, a ne zbog nje. Kao i na nezavisnoj sceni. Usprkos tome što nema novca,  dogode se dobre stvari.

Ukratko, mislim da je beskompromisnost u radu odgovornost pojedinca, koji on ili ona onda nosi sa sobom, bez obzira gdje radi.

Primjećujem da sve više mladih umjetnika uzima stvari u svoje ruke i žele samostalno raditi. 

To je zakon tržišta. Nekoć smo imali samo jednu Akademiju i dvanaestero glumaca po generaciji koji su uglavnom našli posao u institucionalnom kazalištu. Danas imamo pet Akademija i svake godine šezdeset novih glumaca i glumica. Dakle, u zadnjih deset godina u Hrvatskoj je šesto glumaca završilo Akademiju. Kapaciteti kazališta su puni. Svi koji studiraju na Akademiji moraju vidjeti tu sliku i biti svjesni toga. Rijetki će se zaposliti u kazalištu, većina neće. 

Kako je to preuzeti stvari u svoje ruke? 

Divno! Kad sam iz Osijeka došla u Zagreb, stalno mi se nametalo to da moj put mora biti angažman. Kako tog angažmana nema, a nema ni audicija, počneš uzimati stvari u svoje ruke i kad ti to uspije, kad počneš beskompromisno raditi projekte, a možeš i živjeti od toga – to je prekrasno. Jedino što je taj put dug i trnovit i vjerujem da će mnogi putem odustati. Moraš biti uporan i cijelo vrijeme gristi. Otkako sam došla u Zagreb, svašta sam radila. Prošla sam sve scenarističke radionice, prvi film sam na HAVC prijavljivala 2011., tada ga naravno nisam dobila. I to je dug proces – da dođeš do svog puta i da s vremenom postane lakše. 

Od tada do danas snimili ste dva kratkometražna filma. Vaš debitantski kratkometražni film Tek tako iz 2014. dobio je nagradu na FIFES festivalu,  drugi kratkometražni film Ništa ja tebi ne govorim snimili ste 2019., sada pripremate treći kratkoga metra pod nazivom A gdje je Nataša. Pišete prvi dugometražni film Greta.  Isplatilo se biti strpljiv. I da vam se nije poljuljalo samopouzdanje, da niste odustali.  

Istina. No, glumcima je teže. Oni nisu u najboljem položaju jer moraju stalno raditi kako bi bili bolji, a neprestano ovise o drugima koji ih biraju. Ako ne radiš, nećeš imati utakmica u nogama i samim time nećeš dobiti ulogu. To je začarani krug.  Zato je bitno stvarati svoje prilike – kako bi mogao konstantno raditi. Kad se ne radi, pada ti moral, samopouzdanje i kada dođe prilika, nećeš je iskoristiti. 

Vi ste imali sreću da je Mala čuda prepoznao ravnatelj Teatra Exit Matko Raguž. Kako se uopće može doći do prostora za izvedbe i rad?

Prostora ima sve manje. Ja sam prije Exita s ovim projektom prošla mnoga kazališta. Nije mi na ruku išla ni pandemija, zatvaranje javnih prostora, svašta se događalo. Na kraju se dogodilo najsretnije rješenje. Ja sam jako htjela doći do Matka Raguža i kad smo sjeli na piće, pričala sam mu o projektu, on je u tome vidio potencijal i odlučio mi je dati priliku. Kad je nakon mjesec dana došao na probu, dao nam je zeleno svjetlo. Ja vjerujem u to da će svaki projekt naći svoj prostor. Samo moraš shvatiti gdje bi on trebao biti. I stalno kucati na nova vrata. Ne odustajati kad ti se vrata zatvaraju. To je tako stalno. Predstave poput ove mogu se raditi i u dnevnom boravku.  

Kako sebe vidite kao redateljicu?

Kao redateljica funkcioniram kao dio čopora. U Malim čudima mi je silno pomagala dramaturginja Beatrica Kurbel kojoj bi ja donosila materijal, a ona bi ga revidirala, a Nadia mi je bila vanjsko oko za glumačku izvedbu. Često znam što hoću, a kad imaš suradnike koji te razumiju, onda ti pomažu da svoju ideju izneseš najbolje što možeš. Mislim da ja kao redateljica funkcioniram tako da pronađem najbolje suradnike. Zato hvala mom čoporu.

Je li vam se teško vratiti glumačkim projektima u kojima niste redateljica? 

Nije. Obožavam glumiti. I rado uvijek radim s novim redateljima i redateljicama. I moram priznati da me redatelji, otkako imam iza sebe svoje projekte, drugačije gledaju. Češće me pitaju za mišljenje nego prije, kad sam bila samo glumica, a imala sam i onda mišljenje. Čini mi se da imam odvezane ruke pa mogu više sudjelovati u konceptu. Iako, ako je meni projekt dobar, kao glumica mogu raditi svašta. Ako vjerujem redatelju, prepuštam da me vodi. Tada je sve super i guštam u tome. Samo što je u glumi to rijetki dijamant. Zato je dobro da se profiliraš jer će te ljudi onda na taj način gledati i davat će ti uloge koje želiš. Jedna filmska redateljica gledala je Mala čuda i rekla je da želi sa mnom raditi, a ja također cijenim njezin rad – i to je za mene najprirodniji i najbolji put. Ako ćemo ikada imati prilike zajedno raditi, to je to. 

Tako da ne, zapravo mi je lakše nego prije. I uvijek se radujem svakom dobrom pozivu.

Samoj ste sebi utrli put i na filmu.  Kao što smo već rekli, za sada ste ostvarili dva kratkometražna filma, pripremate nove. Dakle, ipak se može. Vi pokazujete svjetlo na kraju tunela svima onima koji su uvjereni da ništa nije moguće. 

Vjerujem da se rad uvijek na kraju isplati. Imamo toliko dostupnog znanja, preko youtube kanala možemo gledati najveće umjetnike, glumce, redatelje, najbolje filmove, najbolje serije i sve se to isplati. U filmu imam super producenta Mateja Merlića i mi smo pravi partneri. Putem pronađeš super ljude s kojima si napraviš svoju kliku.

Što trenutačno pripremate?

Trenutačno sam u predprodukciji svog novog kratkometražnog filma naziva A gdje je Nataša? Snimamo u devetom mjesecu, a nakon toga se bacam na rad na novoj predstavi Ivora Martinića Jackpot u teatru Kunst.

Imam dogovore za još neka snimanja do kraja godine, ali o tome još ne želim govoriti jer se u našem svijetu svašta promijeni preko noći. U svakom slučaju, čekaju me prekrasni projekti i još divniji suradnici. Tako da izgleda kao da me čeka još jedna lijepa godina.

Lijepo je to čuti. Sretno!

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. kolovoza 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije