Piše: Snježana Banović

Za svoju Karolinu je Freudenreich napisao brojne uloge u pučkim komadima, a one koje su je ponajviše proslavile su njezina prpošna dvojnica i imenjakinja u  Graničarima te šesnaestogodišnji dječak Živan u čarobnoj glumi s pjevanjem i plesom „Crna kraljica“. Zbog prilika u kojima se našla po dolasku u Zagreb, sve je svoje snage odmah usmjerila ka učenju hrvatskog jezika pa iako su hrvatske izvedbe u to doba vrlo rijetke, dalekovidna Karolina danonoćno vježba što joj se ubrzo vraća kroz glasna odobravanja publike i hvalospjeve kritike. Prvi put će na sceni govoriti hrvatski u siječnju 1856., u lakrdiji Dva pištolja, a oduševljena kritika objavljuje da bi svak rekao da je rođena Hrvatica jer začudno dobro izgovara hrvatski – zaključivši: Što sve ne može dobra volja i marljivost! Pa iako nikada nije mogla izgovoriti „ž“ te je simpatično šuškanje ostalo njezin zaštitni znak do kraja karijere (npr. šiva umjesto živa), bit će već iskusna u novome jeziku kad iduće godine izađu Graničari  – postat će odmah hit, između ostaloga i zato jer je s njima započelo stvaranje prve glumačke dinastije u povijesti našega glumišta: na veličanstvenoj praizvedbi 7. veljače 1857. prvi put je na sceni nastupilo troje Freudenreicha: Josip, njegov brat Franjo i Karolina.[1] Iako još nekoliko godina glumi uglavnom na materinjem njemačkom, tout Zagreb je fasciniran likom, glasom i talentom strastvene mlade žene, čije se izvedbe opisuju kao slatki pijev ilirskih davorija.

U sljedećih deset godina, Freudenreichovi se potpuno posvećuju razvoju hrvatskog glumišta, omiljeni su kazališni par, a kako i ne bi bili – on režira sve što se postavlja na scenu, ona igra u gotovo svakoj predstavi. Osim toga, od praizvedbe te 1857. pa sljedećih 50-ak godina, kad god se našlo u financijskoj stisci – a bilo je to s obzirom na bijedne financijske prilike često – zagrebačko kazalište posiže za Graničarima (u kojima svi muški Freudenreichovi glume redom Grgu, a sve Freudenreichovice Karolinu) i Crnom kraljicom (praizvedena godinu dana nakon Graničara), znajući da je na njihovim izvedbama uvijek zagarantirana puna kuća, a time i dobra zarada. No, sam autor i njegova sve brojnija obitelj od te popularnosti nisu materijalno profitirali baš ništa – on je čak morao višekratno moliti upravu da mu isplati skromnu plaću od jadnih 50 forinti za Crnu kraljicu u kojoj je, uz neopisivu ljubav za kazalištem iskazao i hrabru potrebu za  njegovom  organizacijskom reformom.[2]

Iako joj je najdraža uloga još iz bečkih dana bila ona Marije iz Donizzetijeve komične opere Kći pukovnije, godine 1863., kad njezin muž uvodi na našu scenu operetu, Karolina odmah postaje prva subreta i zaštitni znak te popularne novotarije  – ujedno i prva u našoj povijesti koja je pjeva na hrvatskome. Navodim samo neke: iznimno popularna Offenbachova Svadba kod svjetiljaka (prva opereta izvedena na hrvatskome), Suppeovi Veseli đaci i Deset djevojaka, ni za jednu muž, Mörlanderova Kazališna bezumnost, pa Müllerov Chonchon ili Lijepa Savoyarda, Kneiselova Varoš i ladanje i mnoge druge – većinu je danas prekrila stoljetna prašina. Sve su u prijevodu njezina muža, u svima ona pjeva naslovne uloge, a usto nastupa i u prvim Zajčevim operetama u Zagrebu: Vještici iz Boissyja (uloga Favorija), Momci na brod (uloga Eme), a nositeljica je i baš svih hosen-rola što joj je omiljeni žanr, npr. kao šarmantni Roland u Offenbachovoj Blebetuši saragoskoj u Demetrovu prijevodu.

No, slava i sjaj u slučaju bračnoga para Freudenreich nisu dugo potrajali: već 1867. godine, strogi kritičar August Šenoa primjećuje da njezin glas više nema one sile koje bi se mlađahnoj, živahnoj djevojci htjelo…“ te se sve više primjećuje njezina iznemoglost. Nastavlja: Žalili smo gdičnu Norvegovu; jasno se vidjelo kako ju muka popada, kako od boli pjevati ne može. To znači glumce mučiti, a ne općinstvo zabavljati.

Josip pak, uskoro obilježava srebrni kazališni jubilej: u prepunom kazalištu okićenom zastavama (i za tu priliku posebno osvijetljenome plinskim svjetlom), izvode se Graničari za koje Zajc sklada uvertiru, publika ga pozdravlja s klicanjem, uprava s banketom, a njegov, inače oštri kritik August Šenoa mu uručuje srebrni kalež.[3] No, već nakon godinu dana, 1872., strukture nastavljaju po starom: skidaju se maske licemjerja i sve se vraća na staro –  smanjuju mu plaću, ukidaju mu jednu po jednu režije jer dolaze mlađe snage (Adam Mandrović i Petar Brani) te ga zajedno sa ženom i četvoro male djece deložiraju iz stana na drugom katu kazališne zgrade. Istovremeno, iako joj je tek 41 godina, Karolinu šalju u mirovinu, izmučenu poslom i čestim trudnoćama (27!), uz visoku smrtnost djece koja umiru prije ili kod poroda ili pak u prvim mjesecima života.

Materijalno su potpuno uništeni, a ni to što je npr. po njihovim Graničarima nazvan popularni liker tvornice Pokorny načinjen od aromatičkih biljnih supstancija, čistom žestinom zdravlju neškodljivih sastojina i sladorom, nije im donijelo baš nikakve koristi – za pojam autorskih prava neće se ovdje čuti još dugi niz godina. Uskoro, uz Demetra  jedan od očeva utemeljitelja hrvatskog kazališta umire shrvan bolešću i razočaranjima u 55. godini. Ona se pak sceni vratila tek nekoliko puta nakon umirovljenja, kod posebnih događanja i svečanosti posvećujući se gorljivo scenskom odgoju svoje djece. Naime, od 1873., na sceni voljenoga kazališta koje im gorljivu ljubav nije ni približno dostojno uzvratilo, nastupat će sve četvero djece Freudenreichovih: Dragica (Lina), Marija (Micika), Zvonimir i Dragutin (Karlo). Njima je posvećen sljedeći nastavak ovoga serijala. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Zanimljivo je da je za Graničare F. dobio samo 45 forinti, a budući je za glazbu iz svog džepa dao 28 f. kompozitoru i voditelju kazališnog orkestra Franji POKORNOME, znači da je za najigraniji domaći komad XIX. stoljeća i, po riječima M.C. Nehajeva najstariji stup hrvatskog repertoara, plaćeno tek bijednih 17 forinti.

[2] Gašpar svjedoči o tadašnjim otužnim kazališnim prilikama: Ići ću svaku večer u narodno kazalište i nastupat ću tamo kao štatist, a za to se deset krajcara dobiva. Istina, malo je to, ali je i lahko zasluženo. Obuku te u kakav kostim, pa onda s drugim statistima vičeš: Živio! Ili Smrt! Ili Ubijte ga! Ili se pak malo nasmiješ ha ha ha!…. A moj Živan, dok ja na pozornici tih deset krajcara služim, on za osam ulaz plaća! „Crna kraljica“, I čin, 11.prizor.

[3] Tekst na kaležu glasi: Prvomu hrvatskomu glumcu, u znak priznanja, na uspomenu.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. ožujka 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija