Razgovarala: Dubravka Lampalov Mićunović

Nacionalnu dramsku prvakinju, umjetnicu Kseniju Prohasku, autentičnu divu hrvatskoga glumišta, nećemo pitati što misli o kolegi Warrenu Beattyju i zbog čega je te sezone izabrao baš Annette Bening, premda je actually bio s Madonnom. Nećemo je pitati niti što misli o kompliciranim ili jednostavnim osobnostima Gerarda Depardieua, Drew Barrymore, Krissa Kristoffersona, Joea Montagne, Jeffa Goldbluma, Geene Davis. Nećemo je pitati ni o pravoj naravi Antonyja Hopkinsa. Ali, nećemo odustati od pitanja koje nas se, držimo, svih tiču. Kako to da je njemačko-američki Plavi Anđeo –  Marlene Dietrich, tada u ozbiljnim godinama, potpuno svjesna svog umjetničkog i političkog svjetskog utjecaja, potpisala produkciji holivudskog filma Bugsy dopuštenje da nju, kao planetarni simbol, pod njezinim imenom interpretira Ksenija Prohaska. Dotad, nebrojeni su bili pokušaji producenata, redatelja, filmske industrije u cjelini, da dođu do tog potpisa.

Ksenija na starogrčkom znači gostoljubivost, derivacija iz xenos, stranac, gost. A latinska riječ kaže – darovi, darovi za goste.  Hoćemo li se prikloniti latinskom ili grčkom? Često i rado govorite o značenjima.

Na prvoj godini Akademije imala sam veliku sreću da mi profesor bude Bratoljub Klaić, veliki znalac jezika. Jednoga dana pitao me: „Ksenija, znate li vi značenje svojeg imena? Xenos je naravno, stranac. Ali, Ksenije su bile kćeri kraljeva, princeze koje su Grci doveli u Grčku nakon pobjeda nad njihovim očevima pa su one u Grčkoj služile kao robinje. Dakle: princeza – robinja.“ Iz matematike dolazi xenos, x, nepoznato. Dakle, Ksenija je nepoznata princeza robinja. Moje češko prezime Prohaska znači – šetnja. Udajom za američkoga komičara Johna Bynera, uzela sam u Americi njegovo prezime. Byner, to je amerikanizirano njemačko-švicarsko prezime iz pokrajine Bienne, a dolazi od riječi Bühne što znači – Čovjek sa scene. Moje ime, dakle, znači: Nepoznata Šetnja Osobe sa Scene.

Svestrana ste umjetnica: glumica, dramska spisateljica, pjesnikinja, plesačica, pjevačica, likovna umjetnica. Studirali ste engleski, njemački i talijanski, na zagrebačkome Filozofskom fakultetu – komparativnu književnost i engleski jezik, paralelno s glumom na Akademiji dramske umjetnosti. Takvo obrazovanje obično imaju redatelji. Zasad niste režirali.

Uopće me nikada nije zanimala režija. Režija mi je kao postupak, uopće, kao pomisao, bila nesvojstvena. Da nekom drugom govorim što da radi i onda i danas potpuno je strano mojoj prirodi. Kad je riječ o studiranju, moram dopuniti: u Americi sam još četiri godine studirala kod Ricka Edelsteina prema metodi Leeja Strasberga, velikog učitelja Dustina Hoffmana, Roberta Duvalla, Shelly Winters. Richard Edelstein bio je učenik Leeja Strasberga. Četiri godine sam studirala glumu na toj američkoj privatnoj akademiji i tada sam se zapravo rodila kao glumica. Ujedno sam pet godina učila pjevanje, glazbu s Geraldom Friedom, vrhunskim učiteljem kazališnog pjevanja. Nisam učila pjevanje kako uče pjevači, učila sam pjevanje kao glumica da bih kroz svaki svoj monolog donijela glazbu, da bih kroz svaku svoju pjesmu donijela monolog. Imala sam veliku sreću: on me naučio kako Marlene Dietrich pjeva, tu tajnu, te male tehničke stvari… Bio je očaran mojim glasom, a ja sam dugi niz godina vježbala i radila. Dok sam živjela na Havajima bila sam opsjednuta s Billie Holiday, Marlene Dietrich i Edith Piaf. Progonila me umjetnost i sudbina ovih triju žena.

Glazbeni dio mojih predstava potpuno sam oblikovala još u Americi, a kad sam došla u Hrvatsku, napravila sam dramski dio predstave Marlene Dietrich s redateljem Ivanom Leom Lemom, dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić i Vlatkom Brozom. Za Billie Holiday zahvalna sam Ivanu Božićeviću, vrhunskome muzičaru koji mi je beskrajno pomogao, usmjerio me i oblikovao te aranžirao pjesme za predstavu koju je režirao Arsen Ostojić, prema tekstu kojeg potpisujemo zajedno.

U suvremenom kazalištu nestaje ona oštra razdioba glumca od autorskog tima. Vaše su predstave bile među prvima u našem glumištu koje su započele proces vraćanja autorstva glumcu. A priča o glumcu-autoru veoma je stara. Evo nekih glumaca: Moliere, Shakespeare, Eshil, Euripid, Sofoklo…

Danas mogu jednostavno reći da me apsolutno ne zanimaju predstave koje nisu moj autorski rad.  I Marlene Dietrich i Edith Piaf i Billie Holiday i mnoge druge predstave i koncerte koje sam radila kao autorica koncepta, teksta i izvedbe donijele su mi ogromnu sigurnost u interpretaciji. Najsigurnija sam u svoje priče. Kada trebam raditi tuđe priče, mogu se poistovjetiti, naravno. Mnoge od njih – uzet ću za primjer dvije meni najdraže: Filumenu Marturano i Tetoviranu ružu – uistinu su predstave koje su izašle izvan svih granica, iščahurile su se izravno iz moga uma, iz mog srca, iz mog iskustva. Ustvari, bitno je reći da nikada nisam napravila monodramu. Kao Marlene Dietrich na sceni sam s pijanistom, kad sam Billie Holiday – na sceni nas ima troje, a u Edith Piaf na sceni smo pijanist i ja. Ne može se ta ogromna uloga glazbenika na sceni poništavati. A da ne govorimo o Clari Schumann, u kojoj je interpretacija izuzetne pijanistice Irine Smirnove uistinu jednako važna kao što je važna moja interpretacija Clare koja donosi priču o Robertu Schumannu, sebi i Brahmsu. Mislim da je autorski toliko bitno, da je odlučujuće uočiti da je interpret – autor.

Još uvijek nastupate u predstavama bivšeg matičnog kazališta splitskoga HNK, ali čini se prema projektima koje započinjete, kako karijeru nastavljate u Zagrebu. Kao da sada pomalo ulazite u, recimo, plavu fazu.

Nikako to ne mogu kazati. U ovome trenutku u mom je srcu velika čežnja da se vratim u one zemlje u kojima je moj rad prepoznat, a to su Italija i Češka. Zagreb će uvijek biti grad moje prve ljubavi, grad moje mladosti, grad rođenja mojega djeteta. Zagreb je grad kojem se uvijek vraćam, kao i Split. To što i dalje surađujem sa splitskim HNK-om dio je mene jer ne mogu ni zamisliti da nisam dio Splita. Sada sam u Zagrebu jer radim predstavu radnog naslova Češki kristal, radimo je na češkom jeziku, u Češkoj besedi. Radim s kolegom Srđanom Sorićem, koji je dugi niz godina živio i radio u Londonu, završio je prašku Akademiju mima a govori i glumi na mnogim jezicima, među kojima i na mandarinskom. Mi glumci koji smo bili vani, vjerujte, svašta smo prošli.

Sjećam se jedne zgode, snimala sam filmsku komediju u Americi, a moja je uloga bila – trenerica bugarskoga biciklističkoga tima. Film se zove A Bed full of foreigners. Nisam znala što ću, ne znam bugarski. I onda sam se sjetila da su u to vrijeme iza željezne zavjese bugarski timovi često bili vođeni vrhunskim sovjetskim trenerom, tako da sam igrala rusku trenericu. A ono što me i danas nasmije i što nikad neću zaboraviti jest da su bugarske biciklistkinje trenirale bicikl i pritom – pušile!!! Bilo je veselih dana. U jednoj sceni sam, kao velika zaštitnica svojega tima, iščupala komad neke cijevi iz hotela i trčala za tipom koji je krenuo snubiti moj tim. A kako nisam puno baratala ruskim, poslužila sam se tekstom jedne uloge koju sam prije pripremala. John Broderick, režiser, kratko nakon snimanja stradao je u prometnoj nesreći, a ja nisam ni znala da je film izišao. Netko mi je nedavno rekao, onako, usput.

Jednom ste prilikom spomenuli da ste godinama savladavali tremu. Imali ste strah od nastupa, ako sam dobro upamtila.

Ne da sam imala tremu, to je takva trema bila… Pogotovo pred koncerte, jer sam zauvijek ostala glumica koja interpretira pjevanjem, ali nikada nisam postala pjevačica u onom matematičkom smislu. Volim čaroliju, volim stati usred pjesme, volim se zaustaviti. Imala sam, dakle, toliko veliku tremu da sam jednom, u svojem obraćanju višoj sili (a posve intimnom stvari držim i tuđe i svoje osobno vjerovanje i o tome ne želim govoriti) oko tog problema treme kojeg sam imala, na najljepši način izmolila da me liši tog besmislenog straha ili da ako to nije moguće, nađem drugi posao. Uzdam se u molitvu, beskrajno. A onda, kad sam vidjela da treme više nema, toliko sam se uplašila što je nema da nisam znala što ću sad. Devedeset i pet posto naših strahova potpuno su besmisleni, jer se nikada neće ostvariti. Puno sam puta u životu radila stvari koje mi se nisu sviđale, koje nisam htjela raditi.

Glumu sam studirala osam godina, četiri u Zagrebu, četiri u Americi, tražila sam se i mučila. I onda, s vremenom spoznajem, možda tek danas, da sam potpuno osviještena, potpuno vesela, da potpuno volim ovo što radim, da sam sretna, da znam i tko sam i što sam. Imam strast koja me razdire, imam misiju da sa te scene prenesem joie de vivre svijetu, da dadem svijetu tu radost. Beskrajni sam optimist, željela bih da je uvijek hepiend. Mislim da me u životu spasio upravo optimizam. Kad me netko kinji i gazi, mrzi, kada gubim rat za ratom, vraćam se toj svojoj molitvi i prepuštam se iz duše želji da tom čovjeku bude sve najbolje i da dobije sve najdivnije. I tako se negdje oslobađaš. Najvažnije je da nemaš u mozgu podstanara koji ne plaća rentu, a taj podstanar se zove Ljutnja, Mržnja i Bijes.

Vaš zanimljiv život javnosti je dobrim dijelom poznat. Tokio, Toronto, New York, Los Angeles, Hollywood, Las Vegas, Houston, Havaji, Fidži, pozornice u Italiji nećemo nabrajati jer ih je preko dvadeset. Bili ste dugogodišnjom članicom Društva američkih filmskih djelatnika. Jeste li ikada zažalili što ste se vratili?

Uvijek ću tvrditi kako je najbolja odluka u mojem životu da se vratim u Hrvatsku. Ne mogu reći ništa drugo, nego da je to bilo najispravnije.

Pitanje se odnosi na procjenu znalaca da je Vaša američka karijera respektabilna i za američke, holivudske kriterije, a ne samo iz perspektive Hrvatske. Zašto ste se vratili?

Prirodno je i normalno vratiti se kući. Pogotovo kad je kući rat. U meni se sve promijenilo, odjednom mi je holivudski svijet izgledao papirnato, nestvarno, nevažno. Smiješan mi je postao taj svijet u usporedbi sa situacijom u Hrvatskoj. Kakav crveni tepih! Željela sam biti blizu sestre i nećaka branitelja. Mislim, nisam se ja slučajno rodila u Hrvatskoj. Samo bi budala razmišljala da u tom času treba snimiti još deset holivudskih filmova. U Americi sam jako puno naučila iz različitih područja i umjetničke i duhovne djelatnosti. Donijela sam sve to kući i s radošću podijelila s ljudima. Klaus Maria Brandauer velikim je dijelom zaslužan za moj odlazak u Ameriku, ali i za moj povratak. On je pravi prijatelj, učitelj, podrška, osoba koja me do kraja osvijestila zašto se trebam vratiti. Žalila sam mu se da četrnaest godina zbog slavenskog akcenta nisam igrala Shakespearea. A on kaže: „Što misliš, zašto sam ja ostao u Beču?“  Glumac se na svojem jeziku najbolje može izraziti, baš kao i književnik. To je bila moja duboko promišljena odluka.

Prevela sam svoje hit-predstave, pa s ogromnim zadovoljstvom iz Hrvatske odlazim na inozemna gostovanja: Marlene u njujorškoj La MaMi, na španjolskom sam je izvela u Los Angelesu, po Europi na talijanskom, engleskom i češkom puno puta izvela sam i Marlene Dietrich i Edith Piaf i Claru Schumann.

Marlene Dietrich, Billie Holiday, Serafina Splićanka, Nevjesta u Lorcinoj Krvavoj svadbi, Hasanaginica, Barunica Castelli, Filumena Marturano, Edith Piaf, Gertruda u Hamletu, Clara Schumann, Olivija u Na Tri kralja, Martha u Tko se boji Virginije Wolf, Klitemnestra… i tako preko stotinu filmskih, kazališnih i televizijskih uloga. Koja je ostala neispunjena, tajna želja?

Da, imam jednu veliku, tajnu želju. Riječ je jednoj fantastičnoj frustraciji: progoni me – kako čovjek postaje izdajnik. Zašto čovjek ima o sebi bolesne iluzije? Govorim, konkretno, o ulozi Mate Hari. Pjevala sam Matu Hari, pet pjesama iz mjuzikla Mata Hari Fabia Fabora i Letizie Compatangelo, sa dvadeset i sedam muzičara iz Ochestra Roma Sinfonietta Ennia Morriconnea, pod ravnanjem maestra Francesca Anzillotte u rimskome Avditoriumu Parco della Musica. Ha, još dandanas me trese trema koju sam tad imala.  To je trebala biti priprema za Matu Hari, koja je sanjala da je ona zaista plesačica, da je zaista balerina, da ona može plesati s bijelim baletom. Ubijena je s četrdeset godina. To je izvanredna priča dana kroz sudski proces, kad je već bila sasvim oronula i slomljena. Ona, zapravo, nije shvaćala tko je. Ta njezina iluzija da je ljudi vole zbog njezinog talenta…  Taj očaj kojeg je živjela i doživjela, gotovo da se bojim te uloge. A želim je, znači, ostvarit ću je.

Imam ja i javnu želju, koju znade već pet intendanata splitskoga HNK-a. Reći ću je i Vama. Dakle, moja neispunjena javna želja jest da napravim Šjora Filu na svom splitskom govoru, u kojem sam rođena. Filumenu Marturano odigrala sam na istarskoj čakavici, koja mi je bila bliska i dobili smo dvanaest nagrada. Izvedena na Bitefu, u Piccolo de Milano igrala je četiri večeri i trideset je puta u dvije sezone bila rasprodana.

Još uvijek imam gladno srce i nespokojan um.

©Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. ožujka 2021.