Piše: Ozana Iveković

Želimir Ciglar, hrvatski kazališni kritičar, dramski pedagog i svestrani kazalištarac, od malena je bio zaljubljenik u glumu i dramsku umjetnost, a glumački talent pokazao je već kao dječak glumeći u TV seriji Prijatelji autora Mate Lovraka i redatelja Marija Fanellija. Studirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Četiri je godine radio kao glumac-lutkar u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a od 1989. zapošljava se u Večernjem listu prvo kao lektor, a onda i kao dugogodišnji kazališni kritičar. Sredinom devedesetih radio je i kao dramski pedagog u Zagrebačkom kazalištu mladih ne nastojeći podučavati djecu i mlade prvenstveno i isključivo glumi, već razvijati sve njihove osobne potencijale i upućivati ih u vrednote u koje je i sam vjerovao.

Godine 2009. odlazi u Skopje gdje na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u sklopu Sveučilišta Svetog Ćirila i Metoda dvije godine radi kao lektor hrvatskoga jezika i književnosti. U suradnji s profesorom Ljudmilom Spasovim objavljuje Malu makedonsko-hrvatsku čitanku. Pokrenuo je blog namijenjen makedonskim studentima kroatistike za učenje i komunikaciju, a također i posebni internetski portal koji je zamislio kao novinarsku radionicu. Po povratku iz Skopja zapošljava se u Centru za kulturu Trešnjevka gdje organizira kazališnu djelatnost, profesionalne predstave i rad renomiranih umjetnika, ali i dramski umjetničko-pedagoški rad s djecom, mladima te odraslima. Godine 1999. objavio je roman za djecu Decameron za golobrade pustolove za koji je dobio Nagradu Mato Lovrak Ministarstva znanosti i obrazovanja. Radio je na romanu Šutnja koji nije uspio dovršiti.

Ciglar je bio suradnik časopisa Most, Vijenca, Hrvatskog slova, Kazališta i brojnih drugih časopisa i medija. Bio je član Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog društva dramskih umjetnika te Matice hrvatske.

Poznavatelji njegova kritičarskoga opusa ističu da su njegove kazališne kritike bile gotovo pjesnički sročene te da su do u tančine zapažale osobitosti i osobine svake predstave o kojoj je pisao. Nije mu bilo teško niti ispod časti pisati o manje poznatim predstavama i kazalištima te je zbog toga često putovao. Intervjuirao je brojne kazališne redatelje i pisce, a pisao je i o likovnosti te duhovnim temama.

Govoreći o svome prijatelju dječačkoga lica i, po Denisu Derku, idealistu u vrijeme koje nipošto nije idealističko, Vlado Krušić ocjenjuje da je Ciglar uvijek i prije svega bio kulturni radnik, obrazovan, senzibilan i odgovoran, a u komunikaciji sa svima topao i srdačan. Bio je plemenit i sjetan, duhovit i melankoličan, vedar i znatiželjan, komentira i Mira Muhoberac. Nekako ga tako i sama pamtim premda naši profesionalni susreti i kontakti nisu bili tako mnogobrojni.

Povodom njegove smrti, 26. veljače 2018. godine, kolege i prijatelji iz Centra za kulturu Trešnjevka zapisali su sljedeće:

Bio je duboko zaljubljen u kazalište, zanesen stvaranjem teatra, bila mu je čast biti njegovim dijelom… a nama je bila čast poznavati ga i s njime surađivati. Pamtit ćemo ga kao dječaka s gitarom, neiskvarenog poput djeteta, nježnog kao da je pripadao nekom boljem svijetu. Nedostajat će njegova nenametljiva prisutnost, njegova tiha podrška, njegova mašta kojom se dohvaćaju zvijezde… Nedostajat će!

©Ozana Iveković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. prosinca 2020.