Intervju: JOSIPA ANKOVIĆ i JOSIP LEDINA

Za uspjeh svake predstave najvažnije je pronaći ono što te pokreće

„Razgovarajući sa starijim kolegama, došao sam do zaključka da je u teškim vremenima lako igrati teške tekstove, no da je izuzetno teško nasmijati publiku. A Josipa i ja volimo komediju i mislim da nam je ona sada potrebnija više nego ikada.“ Josipa Anković i Josip Ledina dobitnici su nagrade Ivo Fici i Nada Subotić za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca/ice do 28 godina za predstavu Fešta na 28. Festivalu glumca u Vinkovcima.

Razgovarala: Katarina Kolega

Simpatični glumački dvojac, Josipa Anković i Josip Ledina, pri kraju studija napravili su predstavu Fešta u kojoj su htjeli pokazati stečena znanja i svoje glumačko umijeće te pritom zabaviti publiku.

Prije svega čestitke na nagradi. Lijepo je kad vas na početku karijere iskusnije kolege nagrade za glumačko umijeće. Dok sam vas gledala, vidjela sam koliko uživate na sceni, a igrajući odabrane uloge pokazali ste autentičnost, neposrednost, spremnost na šalu i igranje s publikom, što možda izgleda lako, ali mnogima je to prilično zahtjevan i izazovan zadatak. Vjerujem da vam je Fešta otvorila i druga vrata profesionalnih kazališta.

Josip: Hvala Vam na tome. Fešta se ljudima može i ne mora svidjeti, no našu glumačku kreaciju nitko ne može osporiti i to nam je bilo najvažnije. Pokazali smo autentičnost, što možemo i znamo te nas sad zamjećuju i stariji redatelji, a to je u našem poslu dosta bitno. Moram priznati da je Fešta posljedica svojevrsnog revolta, bunta prema mišljenju koje vlada u kazališnim krugovima o tome kakav mora biti mladi glumac i što sve može. Ne odgovara mi biti nečiji pijun, nisam se za to pet godina obrazovao. Važno mi je stvarati zajedno s redateljem ili redateljicom, a ne izvršavati njegove ili njezine želje.

Josipa: Kad govorimo o otvaranju vrata, prije svega Fešta nam je otvorila vrata Teatra Exit. Kad smo dobili poziv iz kazališta u kojem su nastupali naši najveći glumci, mogao nas je uhvatiti strah, sram, osjećaj manje vrijednosti… No, sjećam se anegdote profesora Jelčića koji je trebao režirati na jednom od najvećih festivala u Hrvatskoj. Nakon početne treme i entuzijazma, shvatio je da „ništa nije sveto, nedohvatno.” Drugim riječima, umjetnost se može stvoriti bilo gdje. U Teatru Exit s istim žarom i s istom zahvalnošću igramo kao i u studentskoj dvorani u Frankopanskoj 22, na Akademiji dramske umjetnosti. I da, svjesna sam da mi je Krešimir Dolenčić zbog Fešte ponudio ulogu u predstavi Darian, hrvatski kralj samopomoći mlade spisateljice Dine Vukelić, koju je režirao u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Također, dobila sam još neke projekte o kojima još ne bih htjela ništa govoriti dok se ne zahuktaju.

Kad spominjete redatelja Bobu Jelčića, čije su predstave prepoznatljive upravo po specifičnom autorskom pristupu svakom komadu, čini mi se da vam je upravo rad na njegovoj klasi bio poticajan za stvaranje predstave prema vlastitom predlošku.

Josipa: Zapravo, s autorskim pristupom susrela sam se već na prvoj godini kada smo kod profesora Joška Ševe pripremali ispit pod nazivom Moja priča, kao i profesorove slavne rezove, a kod profesora Jelčića na četvrtoj godini u Heddi Gabler igrala sam tetu Jule, koju sam uz mentorstvo raspisala, produbila… Ostala sam vjerna Ibsenu, a opet napravila nešto svoje. Bobo nam je definitivno dao potvrdu da se može. U drugom semestru te iste godine dobili smo zadatak da raspišemo scene prema motivima komada Joela Pommerata To dijete. Josip i ja smo tad prvi put zajedno stali na scenu, pa tako i započeli rad i kreaciju. Rekla bih da smo tad glumački kliknuli.

Josip: Bobo Jelčić poznat je po svojoj sistematizaciji pedagogije o autorstvu.
On je stvarno odličan pedagog koji uvijek polazi od glumca. Poznaje naše mentalne sklopove, prilagođava se mentalitetu kraja iz kojeg dolazimo te se studenti, radeći s njim, osjećaju kao da su na svom terenu. On uvijek ide iz nas, iz mladih ljudi, svjestan da dvadesetogodišnjaci ne mogu odigrati Krležu ili Ibsena na isti način kao pedesetogodišnjaci. Kad smo Josipa i ja počeli raditi zajedno, on je odmah snimio naše karaktere i potaknuo nas da iz njih stvaramo prizore. Josipa je vatrena, impulzivna, energična, a ja sam smireniji i staloženiji. Ona je vatra, a ja sam zemlja. Zemlja i vatra imaju dobru dramsku tenziju, što su primijetili i kolege na klasi.
Josipa: U moru nezaposlenih glumaca shvatili smo kako moramo uzeti stvari u svoje ruke i vjerovati u svoju kreaciju. Na petoj smo godini shvatili da želimo što prije igrati i da ne želimo čekati da nas netko zove.

Od početka ste htjeli napraviti svoj tekst za predstavu?

Josipa: U početku smo tražili tekstove, nadahnuće smo tražili u filmovima, a ubrzo smo shvatili da ćemo sve što pronađemo morati prilagoditi sebi i svom senzibilitetu. Cilj nam je bio raditi ono što volimo, a to je najlakše napraviti sam. Osim toga, oboje imamo afiniteta prema pisanju.

Josip: Moje su se lektire čitale po školi, a pisao sam jedno vrijeme i poeziju.

Josipa: Upravo smo zato odlučili napisati komad za nas dvoje. Kad napišeš tekst, sam si sebi gazda, možeš ga prilagođavati ovisno u kojem gradu igraš, publici, nama samima…

Josip: Razmišljali smo da nam je tako lakše i s produkcijske strane jer se ne trebamo zamarati autorskim pravima. Nismo htjeli imati ništa što nas financijski na bilo koji način sputava i ograničava.

Josipa: A za uspjeh svake predstave mislim da je najvažnije pronaći ono što te pokreće, jer ako ne pokreće tebe, kako će tek publiku?

Što vas je pokretalo dok ste pisali komad o propasti naizgled idiličnog braka bivše manekenke i missice i bogatog mladog poduzetnika?

Josipa: Prije svega, htjeli smo se poigrati stereotipima i poništiti ih. Oduvijek sam se borila za trodimenzionalnost uloge. Svi smo mi i dobri i zločesti i površni i škrti i pravedni i nepravedni i iskreni i lažljivi i prijetvorni i darežljivi i dobronamjerni i razočarani i ispunjeni. Iz trenutka u trenutak, ovisno o situaciji, odnosu, danu, lijevoj ili desnoj nozi.

Josip: Naša je predstava siva. Nema pozitivnih ni negativnih likova. Odnosno, oboje su ponekad pozitivni a ponekad negativni. Smatram da smo u Fešti napravili sličan sukob koji nalazimo u mnogim klasičnim djelima u kojima svaka strana ima svoju istinu i brani je svime što ima. I oboje su u pravu, kao na primjer u Antigoni. Ljepotu kazališta i literature pronalazim upravo u tom sukobu.

Josipa: Život je sastavljen i od komedije i od tragedije i od drame, apsurda… Zašto lice ne može u jednom trenutku biti duhovito, a već u idućem tragično? Zašto se u komadima moramo slijepo držati koda, žanra? Zbog njih se lica često karakterizira vrlo plošno, što smo pod svaku cijenu htjeli izbjeći. Tako smo u Fešti odabrali upravo lica prema kojima postoje mnoge predrasude, kojima se automatski lijepe određeni epiteti, koje se vrlo često generalizira i dehumanizira.

Josip: Mislim da smo često robovi predrasuda, posebice prema pojedinim ljudima, kao što su sinovi bogatih poduzetnika ili missice. Često se o njima govori s prezirnim podsmijehom, ne razmišljamo o tome da su to ljudi sa svojim vrlinama i manama, problemima i traumama. Baš mi se svidjela ta provokacija jer se često zna nepromišljeno i neutemeljeno suditi neke ljude. Svi smo puni predrasuda i to smo htjeli pokazati. Pred publiku staviti sina bogatog poduzetnika koji nosi na sebi odijelo od 10 tisuća kuna, dolazi s posla u jedan ujutro i onda piše pjesme. Svi ga ljudi smatraju sretnim samo zato što je bogat i oženjen zgodnom ženom, a on se iznutra raspada, potpuno je nesređen i usamljen. Kao takav ne može izgraditi nijedan kvalitetan odnos.

Josipa: I Josip i Josipa žele ostaviti dojam snažne osobe, ne popuštaju prvi, podsjećaju se međusobno da mogu jedno bez drugog. Ulaze u konflikt oko svega osim oko onog što ih zapravo muči.

Josip: Upravo u tome vidim i najveći problem današnjice, o kojemu u Fešti progovaramo – to je problem nedostatka komunikacije i razgovora.

Kako ste gradili likove i situacije koje opisujete? Jeste li nadahnuće pronalazili u stvarnim ljudima i događajima?

Josip: Uvjerili smo se da nam život daje fantastičan materijal. Svoj sam karakter gradio prema ljudima iz svog podneblja, Dalmatincima i Hercegovcima. Crpio sam iz vlastitog iskustva. Kad se samo sjetim na koliko sam hercegovačkih svadbi bio gdje je minimalno osamsto, devetsto uzvanika. O tome bi se mogao cijeli film snimiti.

Josipa: U svoju smo priču uvrstili svakodnevne situacije iz života. Dosta smo istraživali, promatrali ljude, slušali, prisjećali se nekih obiteljskih zgoda.
Uprizorili smo situacije koje su nam se dogodile (ili nekom drugom) u kafiću, na ulici, na Akademiji, na tulumima, druženjima, svadbama, kod frizerke ili pak kod kuće. Zapisivali smo sve što nam je bilo zanimljivo, nagomilali smo više od tri sata materijala za predstavu i onda smo na kraju odbacivali, uređivali i, što je najvažnije, skratili na sat i petnaest minuta (smijeh). U svakom slučaju, sam proces pisanja, režiranja i glume trajao je više od godinu dana.

Josip: Divno mi je što smo uprizorili te male životne situacije u kojima smo pokazali koliko nas oblikuje repetitivan slijed naših života.

Josipa: Smatram da je za glumca vrlo važno da živi život izvan glume jer upravo iz različitih životnih situacija crpi inspiraciju. Osim toga, u svima nama leži širok spektar emocija koje možemo iskoristiti za gradnju uloge. Pitanje je što želimo od istog naglasiti. Zapravo, to smo uvijek mi, samo u nekom naglašenom stanju, situaciji, odnosu. Zahvalna sam što sam na Akademiji imala iskustvo igranja različitih uloga, što mi je dalo potvrdu da mogu sve.

Kako to da ste o bračnim, ali i mnogim drugim problemima odlučili progovoriti na proslavi njihove pete godišnjice braka koja se događa 2025.?

Josipa: Htjeli smo imati izravnu komunikaciju s publikom, pružiti joj kazališno događanje u kojem svi aktivno sudjelujemo. U ovoj pandemiji publika je nedostajala nama i mi njoj. Htjeli smo da dođu i budu dio kazališne predstave.

Josip: Razgovarajući sa starijim kolegama, došao sam do zaključka da je u teškim vremenima lako igrati teške tekstove, no da je izuzetno teško nasmijati publiku. A Josipa i ja volimo komediju i mislim da nam je ona sada potrebnija više nego ikad. Osim toga, jako mi se sviđa kombinacija različitih žanrova – počinjemo u žanru pučkoga teatra, šalama i pošalicama uljuljkavamo publiku koja misli da će se cijela predstava odvijati u tom tonu, zatim prelazimo na komediju karaktera koja ih također nasmijava, a na kraju dolazi do obrata i završavamo teškom dramom. Čin koji Josipa na kraju radi mogu povezati, naravno u prenesenom značenju, s Medejinom osvetom. To je žena koja je bila kadra okupiti cijelu obitelj s njegove i njezine strane kako bi mu se osvetila i pred svima ga posramila. Zbog tog čina bilo nam je važno da bude proslava u kojoj ćemo publici dati određene uloge – naših kumova, tetaka, stričeva i slično.

Josipa: Upravo smo zato i stavili godinu 2025. da bude što uvjerljivije i da se predstava može prilagođavati svim promjenama u društvu. Kad se prisjećamo našeg upoznavanja, imam repliku: „Upoznali smo se 2020. u dućanu. Brate, tad smo još u dućane išli.“ Aludiram na to da će u 2025. sve biti online. Važno nam je bilo da za sve što govorimo imamo opravdanje – fešta se događa u kazalištu jer smo za naše goste taj prostor iznajmili (kasnije se shvati da su svi oni glumili, tako da je mjesto prikladno). Na feštu su svi došli s maskama jer im je na pozivnicama pisalo „Tematski party – bal pod maskama“, gdje se prisjećamo vjenčanja iz 2020. kada smo svi bili prisiljeni nositi maske. Sve u predstavi ima opravdanje. Vrijeme u kojem živimo pratimo i komentiramo iz izvedbe u izvedbu, kako bismo uvijek bili sada i ovdje. I to je ključ za ovu predstavu. To je i smisao kazališta. Mislim da bi se svako kazalište trebalo prilagoditi ambijentu i ljudima u kojemu nastaje. Treba lokalizirati mjesta, nazive likova, jer je na taj način kazalište publici puno bliže.

Josip:À propos toga, često me na Akademiji kopkalo zašto ljudi koje poznajem, a poznajem uistinu širok spektar ljudi, ne vole ići u kazalište. Ubrzo sam shvatio razloge: našem teatru nedostaje tema koje su bliske našim ljudima – malo se govori o silovanjima, abortusima, razvodima, maloljetničkim trudnoćama. Mi smo htjeli progovoriti o nekim problemima razbijajući predrasude.

S kakvim ste se reakcijama publike do sada susreli?

Josip: Ljudima se svidjelo to što smo im dali uloge. Često ih zna nasmijati kad ih oslovimo nekim imenom, a većina voli i svojih pet minuta slave.

Josipa: Sjećam se da je na kraju jedne izvedbe Josipu prišla gledateljica i s gađenjem mu počela govoriti: „Odvratan si. Gadiš mi se!“ Neke su se žene znale rasplakati. Mnogo se ljudi prepoznalo. Znali su nam prići i govoriti da su se i oni našli u sličnim situacijama. Najdraže mi je kad se nakon predstave skupe i diskutiraju tko je u pravu, na čijoj su strani. To smo zapravo i htjeli. Oboje su publici i simpatični i antipatični i ona ne zna kome bi se radije priklonila.

Josip: Po meni to i jest ljepota života. Kad ljudi dođu na sud, svatko zastupa svoju stranu. I teško je procijeniti tko je u pravu.

Što je važno za dobru interakciju?

Josip: Biti otvoren. Biti čovjek.

Josipa: Vrlo je važno samopouzdanje.

Josip: I kontrola.

Josipa: Ma nema greške. Publika u reakciji ne može pogriješiti. Na Josipu i meni je da iz svake situacije izvučemo najbolje što znamo i možemo. Za to su, naravno, potrebne utakmice u nogama, ali uglavnom možemo pretpostaviti kako će publika reagirati i što će reći. No, prekrasno je što je svaka izvedba drugačija, zbog čega nakon iste zapisujem sve novo što se dogodilo. To su neke prirodne reakcije publike koje me potiču, inspiriraju da ponovno razmislim o scenama, a i predstavi u cjelini. Tako prije igranja volim pročitati te bilješke i podsjetiti se na moguće scenarije, vizualizirati ih i biti spremna na sve.

Josip: Uz to, važno je i koliko je ljudi u publici. Na Danima satire bilo je fenomenalno jer je gledalište bilo puno i taj smijeh nas je totalno pokretao. Publika nas je u pojedinim mjestima znala itekako iznenaditi i nasmijati. I to mi je najbolje, jer je tada predstava najživlja. Tada se vidi moja najiskrenija, nepripremljena reakcija i tu autentičnost publika prepoznaje.

Josipa: To je onaj Mitspiel o kojemu Gavella govori. Na pozornici uvijek moramo biti sto posto, cijelo vrijeme svjesni što mi radimo, gdje je i što radi naš partner i uz to moramo biti svjesni i publike.

Josip: Mislim da smo se u to upustili vrlo hrabro i iskreno, bez pretvaranja. Ne pretvaramo se, na primjer, da nismo čuli neki komentar iz publike nego pokušavamo na njega odmah reagirati. Znali smo se i nasmijati na mjestima na kojima nismo planirali. Važno je da se nas dvoje kao glumački partneri jako dobro razumijemo. Pomno se osluškujemo i jedan drugome pomažemo.

Josipa: Tako je. Spašavamo jedan drugoga. To nam je najviše osvijestila redateljica Anica Tomić koja nam je kao treće oko dosta pomogla u finiširanju predstave. Stalno nas je upozoravala na to da moramo paziti jedan na drugoga.

Josip: Anica Tomić nam je stvarno najviše pomogla. To je glumačka predstava i koliko god smo bi bili svjesni tempa i ritma, trebalo nam je vanjsko oko da nam pomogne oko prijelaza.

Josipa: Dala nam je mnogo korisnih savjeta, posebice vezanih za interakciju s publikom.

Josip: Nikad neću zaboraviti njezine riječi: „Publika voli imati svojih pet minuta i dajte im ih. Ali, nemojte dopustiti da publika zavlada predstavom.“ Osvijestila nam je što sve moramo kontrolirati kako se predstava ne bi razvodnila i raspala.

Što je po vama važno za glumačko umijeće?

Josip: Moja vizija kazališta i filma jest da pokuša biti što prirodnija stvarnom životu, jer smatram da jedino iskrenost i prirodnost mogu privući publiku. Tome su nas naučili i velikani kao što su Fabijan Šovagović, Boris Dvornik i Rade Šerbedžija, koji su sve svoje uloge igrali na način da su ih razumjeli i prihvatili svi slojevi društva. Ljepota kazališta je upravo u toj neponovljivosti trenutka.

Josipa: Pošteno, iskreno, hrabro i srčano obavljati svoj posao. Poštovati publiku i ne podcjenjivati je. Osluškivati trenutnu situaciju u društvu i kreirati predstave koje čine da se publici nešto dogodi.
Nema mi ništa ljepše nego kad mi gledatelji nakon predstave kažu: „Josipa, čitao/čitala sam taj komad i nisam mogao/mogla zamisliti da bi se to lice moglo tumačiti na način na koji si ga ti iznijela.“ U tekstu nije sve upisano. Pisci nam često daju prostora između riječi, a ista rečenica može biti izgovorena na tisuću načina, s različitim unutrašnjim monolozima koji stoje iza nje.

Na što se najviše ponosni u Fešti?

Josip: Moram priznati da me film više privlači od kazališta zbog intime, koncentracije i prirodnosti. Mislim da smo u Fešti postigli filmsku prirodnost u temelju naših likova i u našem odnosu i na to sam najviše ponosan.

Josipa: Lako nam nije bilo, a odustali nismo. Na to sam ponosna.

Želim vam još puno izvedbi i uspjeha!

Josip: Hvala. Nadam se da će publika zajedno s nama rasti i mijenjati se. Ako ćemo je igrati kad budemo imali trideset godina, sigurno će biti izvedbeno i sadržajno zrelija.

Josipa: Josipe, iz tvojih usta u Božje uši.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. prosinca 2021.