Razgovarala: Branka Primorac

Teška i iscrpljujuća introspektivna uloga Henrika u predstavi Kad svijeće dogore, donijela Vam je drugu Nagradu hrvatskog glumišta za glumca godine.

Uloga Henrika u predstavi Kad svijeće dogore donijela mi je treću, a ne drugu Nagradu hrvatskog glumišta.

Točno. Dvije za glavnu ulogu – don Zane u Marinkovićevoj Gloriji (2013.) i aktualni Henrik (2021.), a za ulogu Nikole u Ljudima od voska Mate Matišića (2017.) dobili ste je za sporednu ulogu. Svake četiri godine Nagrada hrvatskog glumišta, a nisu jedine. Imate ih mnogo i drugih. Vesele li Vas? Kako manifestirate to veselje?

Vesele, naravno, ugodno je dobiti priznanje za svoj rad, ali treba biti oprezan s nagradama. Nagrada koju ste dobili za neku ulogu nipošto ne znači da je niste mogli odigrati i bolje.

Henrik nije bio laka uloga. No, svakako ima uloga koje više iscrpljuju i onih koje manje. Igrate li ih sve do zadnjeg atoma snage ili katkad pomaže i glumačka rutina koju imate poslije toliko rola?

Iskreno, ne znam što znači igrati na rutinu. Riječ „rutina“ mi sugerira nezainteresiranost i inerciju više nego zažarenost ulogom koju stvaram. Ulozi Henrika ne može se pristupiti rutinski. Osim toga, koliko god je uloga zahtjevna, ne mogu reći da me iscrpljuje do zadnjeg atoma. Na kraju me ipak ne iznesu sa scene nakon naklona publici. Dakle, ostane još ponešto atoma koji mi stvaraju dobar i ugodan osjećaj na kraju.

Koga je zapala zahvalnija uloga u tom komadu – Gorana Grgića, pažljiva slušatelja, ili Vas s gomilom teksta?

Ovisi o tome koju biste ulogu radije igrali – onu s gomilom teksta ili onu pažljiva slušatelja. Ako već dijelimo uloge na više ili manje zahvalne, rekao bih da su obje izuzetno zahtjevne, pa čak i zahvalne. Kada bismo na nekoj idućoj izvedbi Goran i ja zamijenili uloge, tek tada bih mogao odgovoriti na pitanje. No, kako god, ja sam više nego zahvalan na ulozi koja mi je dodijeljena.

S komornim tekstom Kad svijeće dogore po romanu mađarskog pisca Sándora Máraia i dramaturgijom Christophera Hamptona, Branko Ivanda se nakon dužeg vremena vratio teatru. Je li Vas iznenadio njegov izbor djela?

Mislim da su i Máraiev roman i Hamptonova dramatizacija izuzetni, jednako kao i Brankov ukus, dakle, sve to je po mom sudu više nego vrijedno njegova postavljanja na scenu. Brankov izbor nije me iznenadio; dapače, oduševio me.

Pasionirani ste čitatelj. Jeste li ranije čitali Máraia, npr. njegov Otok koji je radnjom smješten u naše podneblje?

Dakako, čitao sam Otok, Četiri godišnja doba, Knjigu o travama, a i roman Kad svijeće dogore, kojem sam se studioznije vratio radeći predstavu. Naime, na mjestima gdje nam je odgovaralo smo kratili tekst, a ponegdje nadopisivali Hamptonovu dramatizaciju integralnim dijelovima iz romana. Tako sam ga još jednom dobro proučio.

Poslije Henrika i Vaših sto i pedeset uloga, možete li se sjetiti koje su Vam prirasle srcu, koju u spominjanju ne preskačete?

Nije mi jednostavno izdvajati pojedine svoje uloge. Dogodi se da neke više odjeknu, za neke budete višekratno nagrađivani, a za neke ne. Mnoge su mi prirasle srcu, a kad ste već počeli s Henrikom, onda mogu reći da su me zadnjih desetak godina obilježile uloge opsjednutih ljudi.

Koje su to?

Osim Henrika, takav je bio i Molièrov Jourdaine u Građaninu plemiću, Mark Rothko u Crvenom Johna Logana, Otac u Susretu Nine Mitrović, kao i Nikola u Matišićevim Ljudima od voska. Svaki od tih likova bio je na svoj specifičan način nečim opsjednut. A onda tu su i mnoge druge uloge koje su me svaka na svoj način obilježile. Marinko u Tomićevom Što je muškarac bez brkova, Kazimir u Matišićevoj Legendi o sv. Muhli, Richard u Đavolovom učeniku, sedam zavodnika u Marinkovićevoj Zajedničkoj kupki, Don Zane u Gloriji, a onda i čitav niz ostalih Marinkovićevih osobenjaka koje sam imao zadovoljstvo igrati. Još je bilo uloga kojih bi se valjalo prisjetiti, ali kažem, teško mi ih je izdvajati i rangirati. Prepuštam drugima da arbitriraju oko toga.

Koje nastupe pamtite po vlastitom doprinosu, a koje po nervozi na premijeri, stotoj ili entoj izvedbi, zaboravljenom ili pogrešnom tekstu?

Kazališna je umjetnost kolektivna, ona je supostojanje svih sudionika uključenih u proces, pa kazalište nemam običaj pamtiti po vlastitim doprinosima. Dakako, dogodi se da morate u nekim predstavama jače podmetnuti leđa, kao što su uloge Jourdaine u Građaninu plemiću ili Henrik u predstavi Kad svijeće dogore – samo da spomenem njih. U takvima ste od početka do kraja neprekidno na sceni i morate svladavati ogromne količine teksta. Tada ovisite o suigri s partnerima. Glumac i njegov lik ovise ne samo o ljudima na sceni nego i o onima oko scene.

Pamtite li neki komad po nečem specifičnom u nastajanju? Redateljskom postupku, na primjer? Partneru s kojim je bilo ugodno raditi?

Što se tiče specifičnosti nastajanja predstave, zaista ne znam što bih rekao osim da je svaki naslov priča za sebe. Upravo u tome vidim ljepotu tog posla. Dakako i anegdote, preskočeni tekstovi, potpuni blankovi i ostale neprilike, također su sastavni dio svakog živog kolektivnog čina koji tvori predstavu, ali i njih rješavamo zajednički, pomažući jedni drugima kroz supostojanje u zadanom vremenu trajanja predstava. Čini mi se nepravednim poslije godina na sceni izdvajati pojedine redatelje ili partnere, tim više što je popis odličnika u mom slučaju podugačak i ne bih htio nekoga vlastitim previdom izostaviti. Ali svakako želim reći da što bivam stariji, sve više volim raditi s mladima. Oni unose neku novu energiju, nove načine razmišljanja, a glumac se mora možda više od ostalih truditi biti u skladu s vremenom.

Čini se da su mnogi hrvatski teatarski velikani ostavili traga u Vašem načinu glume. Spomenimo samo rano preminula Marina Carića (1947-2000) i Božidara Violića (1931-2020), koji nas je napustio prije godinu i pol. Što su Vam ostavili u popudbinu?

Već sam više puta spominjao kako danas možda i ne bih bio glumac da nije bilo Marina Carića. Bio sam student prava kad je on osnovao Dramski studio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Tu je zapravo sve počelo, iako je i ranije u meni tinjala želja za bavljenjem glumom. To pripisujem svom dalmatinskom porijeklu, mentalitetu u okviru kojeg vrlo brzo shvatite da ste promatrani kud god išli i što god radili. Tako se vrlo rano priviknete načinu života koji se odvija pred stanovitom publikom, vrlo često ne baš zahvalnom. Što se Violića tiče, njega sam više puta nazivao nekom vrstom kazališnog oca jer sam u njegovoj klasi diplomirao ulogom Dorantea u Marivauxovom Lažnom povjeravanju, a brzo iza toga, u periodu koji je najdelikatniji za mladog glumca, po prelasku s akademije na pravu scenu dao mi je nekoliko glavnih uloga. Ali naravno, osim njih dvojice imao sam sreću raditi s najvećima i učiti od njih, poput Habuneka i Spaića, Para, Juvančića, Radića, Berkovića, zatim mojih nezaboravnih profesora Lonze, Crnkovića, Neve Rošić, Batušića. Tko bi ih sve pobrojio. Od svakog sam učio, pa se nadam da sam nešto i naučio.

Neumjesno je podsjećati na godine života, no bitno ih se dotaknuti jer se nalazite na svojevrsnoj razmeđi. Za godinu dana Vas čeka mirovina. Je li Vas strah te činjenice ili je jedva čekate?

Kažu da nije umjesno ženama spominjati godine. Evo, Vi ih meni ipak spominjete. I neka ih, ja ih još ne nosim kao teret niti ih se plašim. Posla još uvijek imam preko glave. Lagao bih kad bih rekao da žudim za mirovinom, ali ako bude zdravlja, čisto sumnjam da ću prestati s glumom. Nećete me se još tako lako riješiti, unatoč mojih šezdeset i četiri – hajde da ih spomenemo.

Smatrate li se trenutačno zrelijim glumcem nego prije dvadeset godina?

Svakako. Za pravu glumačku zrelost nije dostatno samo glumačko nego i životno iskustvo.

Gluma Vam je upisana u gene, bez obzira na medij. Gdje ste opušteniji – u kazalištu, na filmu, televiziji? Na maloj ili velikoj pozornici? Koji Vam je način rada draži?

To su različiti mediji; glumcu svaki postavlja drugačije zahtjeve. No, ne određuje medij kako ću se osjećati u poslu nego uvjeti rada i suradnički tim. To određuje koliko sam opušten. Inače, volim raditi i u kazalištu i na filmu i televiziji, a snalazim se dobro i na maloj i na velikoj pozornici. Ne sputava me veličina prostora.

U kojim filmovima ili televizijskim serijama ste uživali raditi, kasnije ih s ponosom gledali?

Vjerujte mi, dugo nakon što snimim film ili seriju ne želim se u njima gledati, sve dok ne zaboravim proces. Ponosnih gledanja samog sebe također se nisam nauživao – jednostavno sam takav. Čini mi se da nije bilo uloge u mom opusu s kojom sam bio do kraja zadovoljan, za koju nisam mislio da sam je mogao odigrati bolje. Ako baš inzistirate na nekim filmskim i TV-naslovima, onda ću spomenuti svoje favorite sada već davnih vremena, a to su Ivandine Sestre, Posebna vožnja Milivoja Puhlovskog i ekranizirana djela Radićevog Akademskog kazališta.

Od pojave filma i kasnije televizije, pitamo se je li kazalište ugroženo ekranom. Danas je televizijska produkcija izuzetno narasla; glumci, osobito mladi, više rade na televiziji nego drugdje. Kakav je Vaš stav o tom trendu?

Logično je da mladi glumci danas rade više pred kamerom nego na sceni budući da se broj sitcomova i serija izbacuje kao na tekućoj vrpci, dok se stalnog angažmana u kazalištu teže domoći. Mislim da film i televizija kazalište nikada neće pregaziti, premda evidentno na njega utječu. Kazališni čin je nešto nezamjenjivo, odvija se pred gledateljima, u neponovljivom trenutku, a tu neposrednost živog događanja ništa ne može zamijeniti.

Osjećate li da više nego ranije imate prepoznatljivost u javnosti – i publike i struke?

Ne osjećam. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da posjedujem urođeni nemar prema vlastitom uspjehu. Nisam sklon osvrtati se na minule zasluge, a ne znam ni uživati u slavi ako je uopće imam. Ne znam zapravo što bi u našim tužnim prilikama slava trebala značiti. Osim toga, u današnjem svijetu svaka šuša može postati slavna preko noći i bez ikakvih zasluga. Od svih oblika slave privlačna mi je samo ona skrivena, koje niste svjesni dok ne sretnete ljude koji poštuju i prate vaš rad, preko kojih saznate da su neku vašu ulogu ili predstavu gledali nekoliko puta.

Vi ste Splićanin, Mediteranac, sklon guštima, plovidbi, uživanju, jutarnjoj kavi i novinama. Kako se to pomirilo s glumačkim turbulentnim pozivom?

Jednostavno – koliko god glumcu posao bio turbulentan, mora pronaći vrijeme za opuštanje, kao i svaki drugi čovjek. Odmor i opuštanje moraju biti dio svakog predanog rada. Oni su također dio procesa – ljudi smo, nismo roboti.

Izjavili ste da u novinama uz jutarnju kavu ne preskačete pročitati osmrtnice. Može li se u toj navici, ne samo Vašoj, čitati dublji smisao ljudske naravi, kao što ga nudi moto „preživjeti ili doživjeti“predstave Kad svijeće dogore?

Nema to izravne veze s predstavom. To je jednostavno neki dalmatinski običaj. No, zar ih ne čitaju i drugdje?

Zato pitam. Mnogi ne žele priznati kao Vi da zaviruju u tu rubriku.

Jednom sam spomenuo da novine čitam od zadnje stranice pa se tako prvo zaustavim na osmrtnicama. Zašto bi se uopće osmrtnice tiskale ako ih ljudi ne bi čitali? Osim toga, u našim novinama ima toliko neistine i spina da su osmrtnice jedna od rijetkih istinitih stvari u njima.

Za kraj, upoznajte nas s novim ulogama, jer trenutačno pripremate najmanje dvije – za kazalište i TV-seriju. Ne bi se reklo da idete u zakonom zasluženu mirovinu!

Zakonom ili ne, vjerujte mi, zaslužio sam je, ali otišao u penziju ili ne, ne mislim prestati s poslom. Da, za nekoliko dana izlazimo u zagrebačkom HNK s premijerom Povijest pčela Maje Lunde. Nekoliko dana poslije premijere započinjem sa snimanjem serije Metropolitanci, a u pripremi su i dva nova naslova u produkciji Teatra Erato, kojih se premijera očekuje najesen.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. ožujka 2022.