Razgovarala: Branka Primorac

Čitajući o vama zaključila sam da ću teško dokučiti tko je Draško Zidar. Najbliže sam mišljenju da po profesionalnim atributima težite britanskom dramatičaru Noȅlu Cowardu, koji je bio i glumac i redatelj i skladatelj i tekstopisac. Što biste od ovog izostavili, a što dodali?

Eh, ni ja još nisam dokučio tko sam, a znam se cijeli život, pa nije čudo što to niste ni Vi uspjeli iz to malo natuknica…ha-ha-ha…! Držim zapravo da čovjek čitav život treba upoznavati samoga sebe, otkrivati svoju nutrinu i tjerati se u neke nove izazove, jer jednoga dana kad pomislite da sve znate o sebi, zapravo ste odustali od samoga sebe. Što se tiče usporedbe s Cowardom, svakako godi, ali parafrazirat ću Ivu Brešana: ja sam tako daleko od Cowarda, da on može mirno spavati u grobu.

Od svega nabrojanog ne bih ništa izostavio, ali mi je žao što se nisam više bavio glazbom. Jer, čini mi se pretjerano reći da sam skladatelj: naime, moje teoretsko glazbeno znanje nije baš skladateljsko, ali eto, tu i tamo uspijem uobličiti neke glazbene ideje.

Ipak, krenimo jednostavno kronološki. Najdulje ste glumac, i nema sumnje – rođeni glumac velikog talenta. Jeste li željeli studirati na glumačkoj akademiji, i jeste li ikad požalili što niste?

Hvala na lijepim riječima. Da, imao sam želju, i dosta dugo me to držalo, no onda sam se u osjetljivom pubertetskom razdoblju okrenuo sportu (nogometu) i očekivao veliku karijeru. Ali, onda je došlo nekoliko nezgodnih ozljeda i to me udaljilo od sporta i vratilo kazalištu. U međuvremenu sam studirao na pedagoškoj akademiji i dogurao gotovo do kraja, ali je zbog lijenosti nisam završio. I eto, budući da nisam učio dok je bilo vrijeme, sada za kaznu moram učiti svaki dan neke nove tekstove. Naravno da mi je žao što nemam Akademiju. Bilo bi neozbiljno i nepristojno reći da vam škola za posao koji radite nije potrebna. Vjerojatno bih uštedio puno truda i vremena koje sam potrošio usvajajući neka znanja i vještine kroz praksu, radeći na predstavama. No, imao sam sreću da sam radio s puno dobrih redatelja, pedagoga i ipak nekako uspio sakupiti znanje i, eto, navodno talent ipak konkretizirati u svojim ulogama.

Čega se glumac zasiti kad krene u nešto drugo? Rekli ste negdje „dobro je nekada sići sa scene”, a onda Vas nađem u komadu koji ste napisali, režirali i u njemu glumite!

U svakom glumcu probudi se kad-tad crv sumnje u onog čovjeka što mu iz dvorane nešto pametuje, pa je dobro sići sa scene i ući u kožu tog čovjeka koji se znoji, gubi živce i naočigled sijedi pokušavajući vam objasniti što zapravo želi od vas. A o tome kako glumac misli da mnogi tekstovi baš i nisu dobro napisani, da i ne govorim. Tako sam i sam upao u taj vrtlog pisanja, režiranja, glume, i moram priznati da nije lako u sebi pomiriti ta tri čovjeka. Ali, iskustvo je nezaboravno! Nakon takve pustolovine imate puno više razumijevanja i za redatelje, i za pisce, a pomalo ste ljuti na sebe kao glumca.

Od jedanaeste godine na daskama ste maloga kazališta, u malom ansamblu, gdje glumac silom prilika glumi više nego kolega u nekom velikom HNK-u. I glavne uloge, i epizodne. Je li to dobrodošla vrsta treninga, kao u sportu?

Naravno da jest, ne želim ponavljati onu o velikim i malim ulogama. Radeći male uloge, izvještite se kako u malo vremena i prostora napraviti što više, ne oduzimajući kolegama prostor igre svojim glumačkim egzibicijama, nego biti dobar partner u službi predstave. Radeći velike uloge, imate naravno puno više scenskog vremena i prostora za građenje i stvaranje, pri čemu su tempo i dinamika rada na ulozi drukčiji, pa mislim da je idealno da glumac ima i jedno i drugo iskustvo. Samo tako može znati koliko kolegi koji igra veliku ulogu treba dobar sluga, a isto tako kad sam igra veliku ulogu, kako biti svojim angažmanom i pristupom, dobar gospodar svojim slugama i biti sluga slugi.

Kad ste prvi put izašli iz sjene glumca lokalnog teatra? Iščitavam ime redatelja Danijela Kušana s kojim ste često radili.

Prvo ozbiljnije iskustvo u drugim kazalištima stekao sam u predstavi Histriona Zagrebački orkestar 2007., u koju me zvao Dražen Ferenčina. On je redatelj s kojim sam najviše radio i u našem kazalištu i u drugim kazalištima – u Osijeku, za koji me vežu divne uspomene i dragi ljudi, u Zagrebu, u Vinkovcima… Dosta sam radio i u varaždinskom HNK-u, a svakako najviše u mom drugom glumačkom domu, Kerekesh teatru. S Danijelom sam imao prvo ozbiljnije TV-iskustvo u seriji Bumerang, a kasnije smo još surađivali u nekoliko projekata, pa i na ovom zadnjem – Dar mar.

Vaša televizijska karijera počinje 2000., ulogama od kojih neke nisu ni pobrojane u podjeli, a onda pomalo rastete i na filmu i na televiziji. Ključna je 2014. i glavna uloga (načelnika) u Glasu naroda, po kojoj ste postali poznati široj publici. Sada, šest godina poslije, opet jedna glavna uloga, u TV-seriji Dar mar. Godi li Vam tako lijep niz?

Naravno da godi, lijepo je znati da vas ljudi primjećuju i traže. Na neki način to je potvrda da radite dobro i da to što radite ima svoju publiku. Glas naroda je svakako uloga koja mi je nekako, kako se kaže, najbolje sjela i dandanas mi je žao što smo trajali samo 18 epizoda. Ta je ekipa bila sjajna – i ona ispred kamere i ona iza nje. Ekipa Dar mara je posebna priča, ljudi s kojima doslovno živite, radite i jedete osam mjeseci i svi su vam dragi, čak i kad vas pomalo živciraju, a svakako imaju neku čudnu vibru.

Volite eksperimente, ne samo svoje poput Mikeškog kabarea nego i tuđe poput predstave Zijaha A. Sokolovića Nitko, nitko nikada nije tako igrao Fausta iz 2010. Linda Begonja, Vi i Zijah. Denis Derk Vas je svih nahvalio. Kako se Vama činila ta vrsta kazališnog čina? Podsjeća na Stilske vježbe.

Bilo je to nezaboravno kazališno iskustvo. Nikad prije, a ni poslije, nisam toliko probao i radio. Zijah je veliki glumac i pedagog, zna što hoće i vrlo precizno zalijeva svoju ideju dok ne dozrije u glumačkoj interpretaciji. Linda je glumica neiscrpne energije i kreacije koja vas jednostavno tjera i kad mislite da ste nešto dobro napravili da ponovo preispitate svoje rješenje. Znali smo probati doslovno od jutra do mraka, a onda sljedeće jutro sve ponovo jer nismo bili zadovoljni jučerašnjom realizacijom. Bilo je to pravo kazališno putovanje na čije odredište stignete umorni i sretni jer ste bogatiji za jedno predivno i umjetničko i ljudsko iskustvo.

U Virovitici nema čovjeka koji ne zna tko ste. Osjećate li da su se te granice proširile?

Naravno da osjećam. Publika vas upamti s TV-ekrana, ali i s kazališnih dasaka, što me posebno veseli.

Pjevate, pišete songove, svirate gitaru, zabavljate ljude sudjelujući u radijskim emisijama… Gdje još niste pokazali što možete?

Kad sam pročitao ovo pitanje mojoj obitelji, odgovor je bio „doma”. Dakle, moram se više posvetiti kulinarstvu, vrtlarstvu i još koječemu.

Imate li uopće neostvarenih želja? Možda nova velika uloga na filmu? Pa još jedna Arena za najbolju mušku ulogu, kao ona za Kotlovinu Tomislava Radića?

Nemam nekih posebnih neostvarenih želja. Velikih uloga ako bude, dobro su došle. A nagrade, držim, ne smiju biti motiv nego tek posljedica dobro obavljenog posla. Kako se veli, „čovjek snuje, Bog određuje”. Inače, Žiri Radiću sam iznimno zahvalan jer on je jedini filmski redatelj koji mi je povjerio dvije velike filmske uloge – za Holding i Kotlovinu, i isplatilo nam se obojici.

Ako izuzmem 2020. i dio 2021. – pandemijske godine, Vi ste vrlo zaposlen čovjek hrvatskoga glumišta. Kako se borite s neigranjem ili igranjem pred gotovo praznim gledalištem? Hoće li to završiti prvim nosačem zvuka?

Tužno je i teško ne igrati ili igrati pred 30-ak ljudi u dvoranama koje ste punili do zadnjeg pomoćnog sjedala. Ja sam imao sreću da sam u ovo pandemijsko doba snimao dvije serije pa nisam baš besposlen sjedio doma, a kada sam i sjedio, natjerao sam se da pišem i sviram. Nosač zvuka, hmmm. Iako ni ja ni moj brat i naš štim-kolega Gavro nismo više u cvijetu mladosti, nismo još zreli za takav pothvat, ali nećemo odustati od ideje. Materijala imamo, samo da ga još dobro uvježbamo, izbrusimo i tko zna… Zvat ćemo Vas na promociju albuma… ha-ha-ha…

Prihvaćam poziv! Možda će opet biti neka nagrada. Dosad Vas nisu mimoilazile. Ima li neka osobito draga?

Nagrada HDDU-a i još tri nominacije svakako imaju posebno mjesto u mom srcu. Naravno, najveća od svih je Zlatna arena s Pulskog filmskog festivala, a meni glumački najdraža je zadnja, koju sam dobio na međunarodnom festivalu u Strumici Risto Šiškov za ulogu Sladeka u Havelovoj Audijenciji.

Što spremate za neko normalno vrijeme na sceni? Pišete li što novo?

Samo se nadam da se tog „normalnog vremena” nećemo načekati! Ja se za pisanje ne pripremam posebno dugo: kad mislim da znam što želim, sjednem i pišem do iznemoglosti, a onda ako treba nakon čitanja s kolegama, eventualno nadopisujem i popravljam, pa ako nas to iznenadi – tko zna.

Jeste li zadovoljni kako ste obilježili svoju obljetnicu umjetničkog djelovanja i obljetnice kolega u Virovitičkom kazalištu, jednom od najboljih malih teatara u Hrvatskoj?

Da, naravno. Pandemija nam je malo uskratila veselje, ali nije sve u spektaklu i vatrometu. Sretni smo i zadovoljni što smo Kazalište, koje smo naslijedili od divnih ljudi koji su ga stvorili i sačuvali za nas i naše građane, uspjeli dići koju stubu više i nadam se da će oni koji će doći nakon nas s ponosom govoriti – „glumim u Kazalištu Virovitica”.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. ožujka 2021.