Piše: Vesna M. Muhoberac

10.11.2023. – Hrvatska radiotelevizija i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu organizirali su premijeru dokumentarnoga filma Virtuoz kazališne igre – portret Koste Spaića u nedjelju, 22. listopada, u foajeu HNK-a, pred publikom koja je popunila mjesta u postavljenome gledalištu, ali sigurno je da bi ime Koste Spaića zaslužilo veće gledalište i veliki ekran, a ne onaj gotovo kućnih televizijskih dimenzija u jednome kutu, gdje je inače postavljan za različita prigodna događanja. Poslije projekcije su se čuli komentari i kritike da se ekran barem mogao podignuti, jer je jedan dio gledatelja vidio samo gornju trećinu filma. Trebalo je proći gotovo 30 godina od smrti (1994.) ovoga poznatoga kazališnoga redatelja da dočekamo televizijski dokumentarni film, a vjerojatno do realizacije ne bi ni došlo da nije agilne Aleksandre Sandre Spaić, kćeri prve žene Koste Spaića, koja je inicirala i obilježavanje stotoga rođendana svoga oca na istome mjestu u siječnju. Vremenski odmak problematično se odrazio i na govornike u filmu. Naime, koliko god sugovornici pažljivo i konceptualno birani, otišli su oni znalci koji bi više mogli govoriti o Kostinu radu u različitim segmentima i kazališnim institucijama, pa tako nije bilo adekvatnoga sugovornika koji bi bio sudionikom vremena Dubrovačkih ljetnih igara u radu kojih je Spaić participirao od 1964. do 1972.

Naime, uočljive su neke netočnosti i nedosljednosti u scenariju kao što je primjerice navođenje da je upravo Kosta Spaić izabrao djela hrvatskih književnika rodom iz Dubrovnika i tako sastavio repertoar, kako je sam odredio da repertoar trebaju činiti Držićevi, Vojnovićevi, Shakespeareovi tekstovi, kao i djela suvremenih hrvatskih i svjetskih književnika, kako je sam izabirao prostore za kazališne predstave našega najpoznatijeg ambijentalnog festivala, što kao nedubrovčanin sigurno nije mogao ni znao, makar je izvrstan redatelj i makar je u zlatno doba Igara režirao neke od najboljih predstava DLJI-a u povijesti, i nama najdraže, kao i da je dovodio inozemne predstave u Dubrovnik, kao što je STOMP iz SAD-a, kad je sve to prema funkciji, položaju i ovlastima, a/li i kao rođena Dubrovkinja, i (između ostalih struka) profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, mogla jedino Fani Muhoberac, ravnateljica, intendantica Dubrovačkih ljetnih igara od 1964. do 1972. (prije toga godinama i u Vijeću igara). Fani Muhoberac uvijek je tvrdila da je kreativni tim (za dramu, glazbu i folklor: Kosta Spaić, Izet Hajdarhodžić, Milan Horvat, Sulejman Sule Muratović) iznimno bitan i nikad nije sebe stavljala u prvi plan, iako je imala gotovo kultni status u Dubrovniku, Hrvatskoj, a i u Europi, ali sama je, ponekad i timski, naravno, rješavala mnoge poslove tad iznimno kvalitetnih Igara. Iako je film bio o njezinu suradniku Kosti Spaiću, dugogodišnjem prijatelju naše obitelji, zaobilaženje istine zbog neznanja ili nekih drugih razloga, meni nepoznatih, nije dobro za dokumentarni film koji treba biti i dokument vremena i temeljiti se na egzaktnim podatcima, a ime Fani Muhoberac nismo mogli čuti ni od Hrvoja Ivankovića, jednoga od govornika u filmu. Fani Muhoberac spominje se samo u jednoj rečenici u filmu, kad se govori da je 1972. podnijela ostavku na mjesto ravnateljice, a spominje se da su ostavke ponudili i Kosta Spaić, tad ravnatelj Drame, i Izet Hajdarhodžić, njegov zamjenik, i da su sve te ostavke i prihvaćene. Međutim, za neke su one generirale izopćenje, a za neke intenzivni nastavak rada u inozemstvu.

Kao dijete-sudionica vremena, iz kuće u kojoj se uvijek i oduvijek razgovaralo o kazalištu, književnosti i znanosti sjećam se svih događaja, svih predstava, svih umjetnika i znanstvenika koji su redovito dolazili u našu kuću, a tako je i Kosta Spaić dolazio vrlo često kod nas doma kao jedan od bliskih maminih suradnika. Sjećam se svih dogovora, jer se o svemu otvoreno i slobodno razgovaralo i kreiralo divne kazališne svjetove. Isto tako, iako je navedeno da je u Dubrovniku Spaić režirao tridesetak antologijskih predstava, sve predstave nisu navedene, tako da se zaustavilo na Dundu Maroju i Dubrovačkoj trilogiji; makar je genijalna predstava Dundo Maroje, igrajući od 1964. do 1971. postala najizvođenijom predstavom Dubrovačkih ljetnih igara, a u Trilogiji su, vrlo avangardno, gledatelji mijenjali prostore jednočinki i kretali se od Kneževa dvora do Sponze i tramvajem se vozili do Gruža i originalne tarace, bilo je još nekih maestralnih Spaićevih režija. Kako je film, stjecajem različitih okolnosti, očito malo zakasnio, nije mogao konzultirati ni glumce koji su bili zaštitni znakovi Spaićevih predstava, pogotovo onih na Igrama, kao što su Izet Hajdarhodžić, Miše Martinović, Pero Kvrgić, Špiro Guberina, Tonko Lonza, Ivo Kadić, Ivica Katić i mnogi drugi, iako su glumci u filmu znalački i nadahnuto govorili: Neva Rošić, Rade Šerbedžija, Zlatko Vitez, Dragan Despot, Branka Cvitković. Neva Rošić govorila je u svoje ime i u ime Tonka Lonze, legendarnog Orsata u predstavi Allons enfants u Kneževu dvoru, Branka Cvitković nadahnuto o radu s Kostom u HNK-u, Rade Šerbedžija vrlo zanimljivo o predstavama koje je kao mlad glumac s Kostom radio na Igrama, ali i u radu na predstavama u HNK-u, uključujući Kiklop, Dragan Despot napravio je pregled rada s Kostom, od vremena kad je kao student dolazio na svaku predstavu Kiklopa, do uloge Melkiora, Zlatko Vitez govorio je o Gavelli (jedini od gavellijanaca), kad mu je kao tada mladome glumcu Kosta namijenio značajne uloge.

Nema više ni redatelja, Dubrovčana, koji su obilježili hrvatsko kazalište i duboko proniknuli u Spaićevu kazališnu magiju, kao što su Joško Juvančić i Ivica Kunčević, a sigurni smo da bi i Matko Sršen bio jako dobrim sugovornikom (od redatelja su govorili Zoran Mužić, Spaićev asistent tada, koji je spomenuo i nešto problematičnije Spaićeve odnose prema glumcima, ozbiljnost i određenu hladnoću, Radovan Grahovac i Vinko Brešan, maestra Diana Kosec Bourek kao kostimografkinja, Boris Senker kao teoretičar drame i kazališta, a Sanja Ivić u ime Hrvatskoga narodnog kazališta, makar su svoje mjesto sigurno u filmu mogle naći i Snježana Banović ili Antonija Bogner-Šaban). U ime Izeta Hajdarhodžića nije nitko govorio iako bi njegov sin, glumac Igor Hajdarhodžić dosta toga zanimljivoga mogao reći i o glumi i Kostinim režijama, u ime Miše Martinovića također nisu govorili kći i sin, glumci, a nije mogla govoriti ni Mira Muhoberac koja bi daleko najbolje mogla govoriti i koja sigurno najviše zna o Kosti Spaiću sve od svoga i našega djetinjstva, a poslije kao studentica dramaturgije, kroatistike, komparatistike, dramaturginja, asistentica i pomoćnica režije, uključena od početka svojih studija u rad sa Spaićem. Nema više glumaca koji su insajderski mogli progovoriti o predstavama u Dubrovniku, a sličnih propusta ima i u HNK-u i u Gavelli. O predstavama u inozemstvu iz inozemstva nije nitko progovorio i tako je propuštena izvrsna prilika, jer vjerojatno više nitko neće nikad snimiti film o Kosti Spaiću. Izgubilo se vrijeme, izgubili su se sugovornici.

Neki su sugovornici bili svjedocima vremena u kojemu je Kosta Spaić živio i djelovao, tako da su predočili zanimljive segmente profesionalnoga života Koste Spaića u Hrvatskome narodnom kazalištu, Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u inozemstvu (ne spominje se izvrsna predstava Dundo Maroje u Vicenzi 1969. godine; 1585. godine otvoreno je znamenito kazalište Teatro Olimpico), ali i u svijetu glazbe, a neki su govorili knjiški i teoretski o onome što su pročitali o tim iznimnim kazališnim vremenima.

U filmu se saznalo i nekoliko novih činjenica. Naime, uvijek se navodi kako je Gavella sa svojim suradnicima osnovao Dramsko kazalište otišavši iz HNK-a, a u filmu se spominje da je i Kosta Spaić bio kreatorom premještaja i osnivanja novoga kazališta (na stranicama Gavelle netočno stoji kako je Kosta Spaić bio direktor Dubrovačkih ljetnih igara).

„SPAIĆ, KOSTA (KONSTANTIN), hrvatski kazališni redatelj i pedagog završio je Muzičku školu Glazbenoga zavoda (violina) i diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Družini mladih, koju je vodio Vlado Habunek, glumio 1940. u predstavama na hrvatskom i franc. jeziku (Scapin u Molièreovim Scapinovim spletkama). Od 1948. bio je suradnik Dramskoga programa Radio Zagreba, a od 1950. asistent Branka Gavelle u zagrebačkom HNK-u i na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Uz kontinuiranu redateljsku djelatnost u zagrebačkim kazalištima bio je dugogodišnji prof. na Akademiji (rektor, odn. dekan 1962–70, profesor režije 1979–89). God. 1954–62. bio je redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK, danas Dramsko kazalište »Gavella«), a 1970–74. redatelj u Stadttheater Basel (Švicarska). Intendant HNK u Zagrebu bio je 1975–78. a umj. direktor dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara 1964 –71. Osim u Zagrebu, djelovao je u gotovo svim hrv. kazalištima te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, u teatrima bivše Jugoslavije režirao u Skoplju, Beogradu, Mostaru i Novom Sadu, a gostovao u eur. gradovima Nottinghamu, Helsinkiju, Berlinu, Baselu, Vicenzi, Düsseldorfu, Luzernu, Karlsruheu, Moersu, Beču te Dallasu (SAD). S francuskoga, engleskoga, španjolskoga i talijanskoga preveo je niz dramskih djela i opernih libreta (Jean Anouilh, Jean Giraudoux, Arthur Miller, Lope de Vega, Jules Barbier i Lorenzo da Ponte). Tijekom četrdesetak godina režirao je oko sto trideset hrvatskih i svjetskih dramskih i opernih djela svih stilskih razdoblja.“

Film je edukativan; većina će kazališno zainteresiranih gledatelja sigurno dosta naučiti o načinu nastajanja predstave, inovativnim redateljskim idejama, glazbi uronjenoj u redateljske zamisli, intenzivnome radu s glumcima, koncepciji rada, također je bogat (dostupnom) arhivskom građom, a iako je Lada Džidić u uvodnome obraćanju rekla kako nijedna predstava nije snimljena osim Jurana i Sofije (možda je mislila na cjelovitost snimki), mogli su se vidjeti dijelovi najboljih Kostinih režija, najviše u Dubrovniku i Zagrebu, fotografije s proba i predstava, novinski tekstovi, obiteljske fotografije koje je očito HRT-u dostavila Sandra Spaić, i iz kojih se mogao rekonstruirati bogat i zanimljiv Spaićev obiteljski život, a kako je sama jedini Kostin potomak, u filmu je govorila i o nekim privatnim zanimljivostima i detaljima, svojima baki i djedi, roditeljima Koste Spaića, životu sa svojim ocem, njegovoj zaljubljenosti u glazbu i sviranje violine, jaguaru boje zlatnoga pijeska koji je kupio od honorara za predstave u Americi, ustrajnosti u radu. Međutim, nakon rastave njezinih roditelja (Spaićeva je žena bila operna pjevačica Janja Hanžek, koja je glumila i u operama što ih je režirao njezin suprug), nije se saznalo ništa više o njegovu privatnome životu, tako da je izostala još jedna dodatna vizura i dodatno oko. U filmu se vidio i čuo Kosta Spaić koji osim hrvatskoga jezika govori tečno njemački i engleski jezik, analizira tekstove i predstave, komunicira sa suradnicima, a zainteresirana je publika saznala i da je bio izvrstan glumac još kao gimnazijalac, glumeći na francuskome jeziku.

Ovaj vrlo potreban i vrijedan film naslovljen Virtuoz kazališne igre – portret Koste Spaića nastao je iz ruku autorice koja se već okušala u mnogim filmovima o kazališnim veličinama, snimivši dokumentarne filmove o Georgiju Paru, Relji Bašiću i Nevi Rošić, ali trebalo se još dodatno konzultirati s ljudima koji se još sjećaju kazališnih istina i Spaićevih kazališnih predstava kako bi film bio kvalitetniji i precizniji.

Kosta Spaić simbolično je otišao neposredno nakon premijere svoje predstave u HNK-u, 23. travnja 1994., Brešanovih Potopljenih zvona, nakon šestoga infarkta, i ostavio generacijama svoju redateljsku estetiku kako bi je godinama proučavali i učili režiju od najboljega. Nakon projekcije, a prije dugotrajnoga pljeska, prvim se gledateljima ovoga dokumentarnog televizijskoga filma obratila kratko i emotivno Aleksandra Sandra Spaić, zahvaljujući cijeloj autorskoj ekipi.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. studenog 2023.