Intervju: HELENA PETKOVIĆ

Voljela bih biti u stalnom angažmanu, ali za redatelje je to stvar prošlosti

„Rad na Djetetu bio je izrazito ugodan i ležeran: dva mjeseca proveli smo radeći na improvizacijama s glumcima, koji su tada tek završili drugu godinu glume na splitskom UMASU. Drago mi je, prije svega, da je predstava tako dobro prošla kod splitske publike i da je puna još uvijek kad god igra.“ Nagrada hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti u 2020. godini dodjeljena je glumačkom ansamblu predstave Dijete našeg vremena Ivane Vuković u režiji Helene Petković i produkciji Kazališta PlayDrama iz Splita.

Razgovarala: Branka Primorac

Manje je od desetljeća od Vaše diplome magistrice za kazališnu režiju i radiofoniju sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (2014). Malo godina za ugled koji se veže za Vaš redateljski rad. Lijepo zvuči Nagrada za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti Hrvatskog glumišta 2020. glumačkom ansamblu predstave koje ste redateljica – Dijete našeg vremena. Jeste li zadovoljni profesionalnom berbom?

Nije lako svesti deset godina rada na zajednički nazivnik, bilo je različitih razdoblja – onih kada sam bila zadovoljnija i onih koje bih najradije zaboravila. No, sve to ide u staž i sve me vjerojatno vodilo do ove točke gdje se nalazim danas. Poprilično sam samokritična i znam da uvijek može bolje. S druge strane, zadovoljna sam da sam postigla kontinuitet u radu i da se još uvijek bavim kazalištem, koliko god to ponekad djelovalo uzaludno.

Dijete našeg vremena splitskog kazališta PlayDrama prepoznato je od struke kao izuzetno duhovita, šarmantna kolektivna igra u kojoj glumci zajedno s autoricama, a osim Vas to je Ivana Vuković, progovaraju o identitetu grada i njegove mladosti. Po Vašim riječima, kuhalo se dugo do konačne verzije. Je li bilo teško doći do zapaženog rezultata?

Rad na Djetetu bio je izrazito ugodan i ležeran; dva mjeseca proveli smo radeći na improvizacijama s glumcima, koji su tad tek završili drugu godinu glume na splitskom UMASU. Dramaturginja Ivana Vuković napravila je scenoslijed kojega smo se držali te su sve improvizacije bile strukturirane tako da generiraju konkretan materijal predstave. Drago mi je, prije svega, da je predstava tako dobro prošla kod splitske publike i da je puna još uvijek kad god igra, što je trenutačno zbog pandemije poprilično nemoguće.

U kojoj je mjeri Ivana Vuković sudjelovala u tom dualizmu?

Ivana je u našem tandemu kao žene u hrvatskom društvu – nominalno ravnopravna, ali manje plaćena. Poslovi dramaturga i redatelja tijesno su isprepleteni, tako da je teško postaviti granicu.

Splićanka ste, ali Vam je prvo ruku pružio zagrebački HNK u kojem ste sa 25 godina postavili Pigmaliona G. B. Shawa. Jeste li tako mladi i bez većeg iskustva osjećali strah od povjerenog Vam posla?

Definitivno sam osjećala strahopoštovanje – prema glumcima, suradnicima, instituciji. Budući da sam već asistirala Vitu Tauferu na Gospodi Glembajevima, donekle sam bila upoznata sa specifičnom tehnologijom rada u HNK, što je bilo izrazito važno.

Tko je odigrao važnu ulogu da dobijete takvu priliku?

U HNK sam došla na poziv tadašnje intendantice, gospođe Ane Lederer, koja je zajedno s gospođom Sanjom Ivić, tadašnjom ravnateljicom drame na poziv mog mentora, profesora Ozrena Prohića, gledala moj diplomski ispit u Teatru &td. Također smo se profesionalno upoznale za vrijeme već spomenute asistenture.

Vaš je princip rada s glumcima vrlo demokratičan. Kažete u jednom intervju da ih volite, da volite kad su kreativni,  dajete im prostor slobode, ne namećete svoj tvrdi stav. Do koje to mjere smije ići da se ne pretvori u košmar?

Koja je mjera slobode? Da znam dati konkretan odgovor na to pitanje, vjerojatno bih bila novi Nikolaj Berđajev ili u najmanju ruku doktor filozofije. Sloboda ne znači nužno košmar, kaos ili anarhiju, nego podrazumijeva odgovornost. Kazalište je kolektivna umjetnost i svatko uključen u proces stvaranja predstave ima svoju stvaralačku slobodu, a samim time i odgovornost prema onome što stvara. Imam potpuno povjerenje u suradnike koje biram i znam da će najbolje moguće obaviti svoj posao. Na početku dovoljno dobro postavimo cilj ka kojem idemo, onda svatko od nas svojim sredstvima i kroz svoje područje radi na ostvarenju tog cilja. Ne znači da se ne dogodi ponekad da netko minira proces ili je nezadovoljan, ali i to su situacije za ljude. Konflikti se uvijek riješe, na ovaj ili onaj način.

Volite osuvremeniti tekst klasične dramske literature. Koliko se na kraju prepoznaje original?

Kako kad. Ne bih nužno rekla da je to osuvremenjivanje, više se radi o interpretacijskom principu. Sve ovisi što me u tom trenutku zabavlja. Kad smo radili na Amfitrionu zadržali smo strukturu, likove, narativnu liniju, ali je Ivana Vuković dodala suvremene elemente: Merkur tako ima problem s airjordanicama, bogovi se obračunavaju s pojmom retrogradnog Merkura, stil i jezik je suvremen… U principu, dosad nikad nisam demolirala tekst do neprepoznatljivosti, što ne znači da neću to napraviti nekad u budućnosti.

Pigmalion u Zagrebu i Krležini Adam i Eva u Dubrovniku ističu se kao Vaše dvije najhvaljenije režije. Slažete li se s tim raširenim mišljenjem ili biste dodali nešto drugo iz Vašeg kazališnog doprinosa Varaždinu, Rijeci, možda ipak Splitu?

Teško je evaluirati objektivno svoj rad, različite predstave su mi drage iz različitih razloga i to što ja u njima vidim, apsolutno nije važno za ono što vidi publika. Osobno gledam koliko sam kroz neku režiju naučila, koliko sam napredovala, jesam li isprobala nešto novo, jesam li više ili manje uspjela ostvariti ono što sam namjeravala, kako je izgledao proces…

Budući da se slijepo ne držite teksta, koliko traje Vaša priprema prije nego uopće dođete pred glumce i na čitače probe?

Nekad mjesecima maštam i sanjam, crtam tlocrte, slažem scenoslijede, a nekad sam kampanjac. Ovisi kakav me proces čeka, koja je metodologija rada i koji su postupci, te puše li jugo.

Što biste voljeli novo raditi, koje autore biste rado uprizorili?

Volim Čehova, Dostojevskog, Ostrovskog, Goldonija, ma puno toga, a konkretne naslove neću odavati da mi netko ne ukrade ideje!

Što mislite o stalnom angažmanu u nekoj teatarskoj kući? O audicijama za slobodnjake i za stalno zaposlene u hrvatskim kazalištima?

Stalni angažman za redatelje je stvar prošlosti – nažalost. A divna je to stvar; recimo, voljela bih imati stalnu plaću pa da mogu kupiti bundu, frižider ili cijeli pršut na dvanaest rata. Voljela bih da  sam u stalnom angažmanu pa da u trenutku kada se ukinu programska sredstva za kazališta mogu reći: pa što sad, primat ću plaću, a cijelu ću sezonu saditi pomidore u svome vrtu… Umjetnički, smatram da je mobilnost važna, da je zakopavanje na istom mjestu smrtonosno, te da bi bilo krasno kad bismo jednog dana živjeli u društvu u kojem možeš biti samostalni umjetnik, a da pritom ne umireš od egzistencijalnih strahova i nisi prisiljen raditi sedamdeset i pet stvari paralelno.

U Vašu profesionalnu biografiju upisan je i rad u Teatro Stabile del Friuli u Trstu. Je li to bilo uspješno iskustvo?

Bilo je to zanimljivo iskustvo s obzirom na to da se talijanski teatar dosta razlikuje od našega, barem koliko sam mogla vidjeti. Organizacijski i umjetnički. Pogotovo je drugačiji stil igre koji se oslanja na naslijeđe commedie dell’ arte, a kako sam postavljala tekst Dušana Kovačevića, tip igre na kakav su glumci navikli nije odgovarao onome što sam scenski zamislila, te sam od njih tražila malo drugačiju vrstu rješenja.

Surađivali ste i s Dramskim programom Hrvatskog radija. Volite li taj medij bez scene i bez publike? Jesu li interpreti slobodniji bez kostima?

Samo jednom sam, dosta davno, surađivala s Dramskim programom Hrvatskog radija (režirala sam radiodramu prema tekstu J.A.T.O. Vedrane Klepice) pa ne smatram da mogu puno pričati o razlikama u interpretaciji. Meni je to iskustvo bilo zanimljivo, pogotovo rad u montaži, gdje se dosta može igrati. Jesu li slobodniji bez kostima i publike, najbolje znaju glumci sami.

Jeste li radili štogod na filmu i televiziji? Privlače li Vas TV serije, sitcomi?

Nisam radila na filmu ni na televiziji, ali za dobar honorar bih razmislila. U slobodno vrijeme me jako privlače serije i sitcomi na Netflixu i HBO-u, odmaram oči od sumorne svakodnevice na ljepoti i bogatstvu inozemnih produkcija.

Možda ste skloniji pisanju vlastitog scenarija za film ili dramskog komada za pozornicu?

Prepustila bih to zasad ipak onima koji su se za to obrazovali. Iako, s obzirom na krizu u kojoj živimo i u kojoj svi rade sve – redatelji glume, glumci režiraju a skladatelji plešu, nikad se ne zna…

Recite nam nešto o budućim planovima.

Završila sam rad na predstavi Sretna ne bila u kazalištu PlayDrama u Splitu, a premijera bi trebala biti krajem desetog mjeseca, ako se stvore uvjeti. U ovoj situaciji nemoguće je planirati išta, zasad se samo nadam da ćemo preživjeti.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. rujna 2021.