Razgovarala: Branka Primorac

Obilježili ste četrdeset godina profesionalnog glumačkog poziva, no podaci iz Vaše biografije kažu da ste na scenu stupili mnogo ranije. Kako se dogodilo da je dijete drugog razreda osnovne škole dobilo glavnu ulogu u predstavi i dvije sezone u njoj redovno glumilo?

Mojih četrdeset godina glumačkog poziva je vrlo diskutabilna godina. Na scenu sam stala već kao dijete od sedam godina. Odrastala sam u kazalištu jer mi je otac bio šef rasvjete u HNK Osijek. Odlučio je splet okolnosti. Supruga tadašnjeg ravnatelja Dječjeg kazališta u Osijeku je bila moja učiteljica i ona je na audiciju za predstavu Heidi Johanne Spyri poslala učenice koje “lijepo čitaju”. Ukratko, prošla sam na audiciji i to je bila moja prva uloga u profesionalnom kazalištu i to odmah glavna.

Vrlo profesorski znate analizirati povijesna razdoblja kroz koja prolazimo svi, pa i glumci. Kako biste u nekoliko faza kratko podijelili svoj glumački put od početaka do današnjih dana?

Od iskustva u Dječjem kazalištu teatar me nije dugo zaobilazio. Sudjelovala sam u dramskim sekcijama, recitirala, glumila i onda je otvoren AKFIT, osječko područno odjeljenjE Akademije iz Zagreba. Prošla sam audiciju odnosno prijemni ispit, presretna jer nisam sigurna da bi me majka mogla školovati izvan Osijeka. Za vrijeme studiranja aktivno sam sudjelovala u amaterskom kazalištu KAMO, igrala u HNK pa čak i gostovala u nekoliko predstava Dječjeg kazališta. U područno odjeljenje osnovano zbog potreba HNK u Osijeku, obje generacije koje su upisane, dobile su angažmane. Bilo je to naporno doba jer studiranje na Akademiji nije bilo po principu – ideš na predavanja učiš pa položiš ispit. Predavanja su bila cjelodnevna, što teorijska što praktična, ispiti stresni jer smo znali da ne smijemo pasti ni jedan ključni predmet (gluma, scenski pokret, scenski govor) jer za njih nije bilo dodatnih rokova – ispiti su kolektivni a pad, pogotovo na ljetnom semestru, značio je gubitak godine a time i svoje klase. Ne mogu reći da nije utjecalo na mene. Imala sam osamnaest godina i  javljale su se nesigurnosti, strahovi, poštovanje prema glumačkim veličinama koje su nam dolazile kao profesori (Fabijan Šovagović, Drago Krča, Tonko Lonza, Ivica Boban, Tonči Marinić, Joško Juvančić…) Bilo je mnogo preispitivanja samoga sebe, ali ni u jednom trenutku nisam dovodila u pitanje ispravnost odluke da život posvetim kazališnoj umjetnosti.

Izbor studija nije prošao bez protivljenja roditelja. Zbog čega je otac bio protiv? Što je na kraju odlučilo?

Dok sam bila dijete, tata nije želio da se približim umjetnosti. Čak nisam smjela ni u glazbenu školu. Opravdavao je to svojim iskustvima iza scene i vjerojatno nije želio takav trnoviti put svojoj kćeri. Nikad nismo stigli o tome razgovarati jer je preminuo dok sam bila desetogodišnja djevojčica. Mama je pak željela za mene sigurniji posao, bolje plaćen. Gluma u našem narodu nikad nije bila ozbiljan posao nego, eto, nešto usput. Međutim, pustila me. Valjda sam bila dovoljno uvjerljiva. Ne znam što bih da me nije pustila, jer sam odgojena da slušam roditelje. Sumnjam da bih joj se usprotivila, ali srećom, nisam morala.

Što je presudilo?

Odvela sam mamu na predstavu Jalta, Jalta u kojoj je glavnu ulogu igrala veličanstvena Gita Šerman Kopljar. Na kraju predstave, kao uvijek, Gita je dobila ovacije publike, a skromna i emotivna kakva je bila, zasuzila je klanjajući se. Majci sam rekla da baš to želim u životu, a ona meni „neka idem k vragu i upišem tu akademiju”. U stvari mi je Gita pomogla.

I onda u dvadeset i prvoj godini počinje ono što zovemo profesionalnom karijerom. Kakvi su bili Vaši prvi koraci na sceni?

Mi smo već na drugoj godini Akademije smjeli igrati u kazalištu, pa je tako moja prva uloga bila vještica u Macbethu W. Shakespearea. Bilo je naporno usporedno raditi predstavu i stizati na sve obveze na Akademiji. No s devetnaest, tko misli na napor!

Jeste li imali tremu, jeste li bili zadovoljni učinjenim, u čije ste se glumačke vrline uzdali?

Tremu sam obično imala ako nisam bila sigurna u ono što radim. S tim se prilično teško nositi. Već za vrijeme studiranja sam radila i monodramu i susrela se na sceni sama s publikom. U tim izvedbama, kad ti nema tko pomoći, kad si sam ispred stotinjak i više lica, u pravilu u improviziranim prostorima, tu se brusi zanat i stječe iskustvo. U tim trenucima sam preispitivala svoje granice, mogućnosti. Velika pomoć mi je bio i Fabijan Šovagović, s kojim sam odradila čak i jednu turneju. Gledajući njega kako se priprema za nastup, kako vješto uvede publiku u svoju priču, kako daje zadnji atom snage da bi bio što uvjerljiviji, stjecala sam iskustvo, posložila u glavi sve što je bitno za dobru izvedbu – jednostavno učila u praksi sve što smo teoretski učili studirajući.

Zrelost i uloge klasičnog dramskog repertoara stigle su brzo. Za početak Ofelija, svim glumicama poželjan lik. Što je bilo odskočna daska u spoznaji da ste  dramska glumica?

Kao mlada glumica dobivala sam uloge primjerene mojim godinama, no nekako su me zaobilazile veće uloge. Doduše, odmah po završetku Akademije sam se i udala i dobila dvoje djece, tako da sam jedno vrijeme bila izvan kazališta. Međutim, dogodila se Shakespearova Ofelija. Predstava se prilično studiozno radila i ja sam se pronašla u toj ulozi. Inače sam introvertan tip osobe i oduvijek sam željela svima reći o čemu razmišljam, ali skrivena iza neke uloge. Dramske uloge su neka vrsta psihoterapije, bar za mene. Rad na tim ulogama, odlazak u najskrivenije dubine svojih misli, promišljanje o karakterima, uzrocima i posljedicama na mene djeluje umirujuće.

Koliko dugo ste bili zadovoljni ulogama koje ste dobivali u HNK Osijek, jer rekli ste da ste u glumi počeli uživati preseljenjem u Zagreb?

U velikim ansamblima nije lako zadovoljiti sve želje i potrebe glumaca, tako da uvijek netko bude nezadovoljan ili uskraćen za uloge koje bi želio igrati. Nisam bila pretjerano nezadovoljna u Osijeku, međutim dogodila mi se velika uloga u tv-seriji i tada sam osjetila što znači biti cijenjeni glumac. U matičnoj kući smo svi gotovo kao obitelj, znamo se godinama, ne očekujemo jedni od drugih neki poseban tretman. Ali s velikom televizijskom ulogom osjećala sam se doista posebno i taj osjećaj je bio nov i divan te me jednostavno ponio. U Zagreb sam došla snimati serije. Prva je bila Zakon ljubavi, koja me oduševila, odmah potom je uslijedila serija Najbolje godine koju je publika prihvatila, a i moju ulogu Zlate u njoj. I danas, nakon dvanaest godina od prvog emitiranja, ljudi me prepoznaju po toj ulozi. To je lijep osjećaj. Ostavila sam pozitivan trag kod publike.

Jeste li priželjkivali role klasičnog dramskog pisma – poput Medeje, npr.?

Bilo je uloga koje sam željela, a nisam odigrala. Jedna od tih je i Medeja koju spominjete. Godine prolaze i za neke uloge više nisi dovoljno mlad.

Jeste li i dalje stalnim angažmanom ostali vezani za HNK Osijek ili ste prihvatili neizvjesnu sudbinu slobodnog umjetnika?

Nikada nisam napuštala matičnu kuću u kojoj i danas radim. Jednostavno ne mogu zamisliti kako je kolegama slobodnjacima boriti se za egzistenciju, pogotovo u sadašnjim kriznim vremenima. Mislim da ja to ne bih mogla. To mi se čini užasno stresno, a ja sam sad već blizu odlaska u mirovinu pa se pokušavam kloniti bilo kakvog stresa.

Čitajući Vaše istupe u medijima uočila sam da se često spominje Vaš seksipil, a s druge stane više puta ste na televiziji igrali uloge sutkinja, jednom liječnicu – zanimanja koja nalažu ozbiljnost, decentnost, mirnoću, čak i strogost. Kako to  tumačite?

Rođena sam Slavonka i sklona višku kilograma. Cijeli život se borim održati dobar izgled, modus koji nam je nametnut. E sad, je li to seksipil ili ne, ne znam. Ali posao glumice zahtijeva pretvaranje u strogu sutkinju, plahu djevojku, bludnicu, vješticu… I da u svemu bude uvjerljiva. Našalit ću se i reći – istina je u oku promatrača.

Glumci ističu komediju kao žanr u kojem se dobro snalaze, koji je teže igrati i nasmijati publiku. Vi ne ističete humorističke predstave ili serije kao svoje favorite. Što je Vama draže?

Nakon serije Najbolje godine počeli su me svrstavati u komičarke. Nije mi to drago jer doista pokušavam svaki zadatak odraditi maksimalno dobro. Osobno mi je draže ili lakše, kako hoćete, odglumiti dramsku situaciju nego komičnu. Privatno se volim šaliti pa ako se to poklopi sa scenarijem ili tekstom za predstavu, onda ispadne dobro. I ja sam zadovoljna. Ali nekako više volim zaviriti duboko u sebe i pronaći emociju za dramsku ili tragičnu situaciju.

Kako Vam je bilo raditi s mladima u osječkim osnovnim školama, kasnije i sa studentima kao predavač scenskog govora i lutkarstva na ETF-u u Osijeku?

Točno je da sam u jednom trenutku radila dramske radionice s mladima i bila predavač na osječkom ETF-u. S mladima je uvijek divno raditi. Inspirativni su, željni znanja, otvoreni su i uz njih se i ja osjećam mlađom nego što jesam. Ne daju čovjeku ostarjeti.

Vaše je najintenzivnije glumačko razdoblje počelo s ulogama u telenovelama koje su danas zakon. One doprinose popularnosti, nitko od glumaca ih se više ne srami. Kako Vi doživljavate ponude za uloge u tom formatu?

Svaka serija, svaka nova sezona potvrda je da sam napravila nešto dobro i da produkcije žele sa mnom raditi. To je motivirajuće. Još na prvoj seriji Zakon ljubavi sam shvatila da i u takvom žanru, bez obzira na brzinu snimanja, možeš dati dio sebe i stvoriti umjetnost.

Kako ste podnijeli urnebesni tempo snimanja?

Rad na jednoj seriji koja ima više od sto i pedeset nastavaka je izuzetno dobar trening. Nekoliko mjeseci svakodnevnog rada od dvanaest sati i ogromna količina teksta koji treba naučiti napamet, uz to i odglumiti, doista glumca održi u zavidnoj fizičkoj i psihičkoj kondiciji.

Nanizali ste lijepi broj serija. S tim je došla i popularnost, novinarska znatiželja, zadiranje u privatni život. Kako ste se nosili s tim?

Popularnost mi nije donijela veliki interes medija. Možda zato što inače živim mirnim, povučenim životom. Možda i zato što sa svakim likom mijenjam frizuru i boju kose koje se razlikuju od mog osobnog stila, pa nisam prepoznatljiva na ulici. U svakom slučaju, nekad mi je to nedostajalo. Mislila sam da će mi donijeti više posla, ali kad sam bolje razmislila, shvatila sam da je bolje ne biti previše izložen i meta negativnih komentara u medijskom prostoru.

Strahujete od male mirovine, prorijeđenog broja uloga. Vrlo ste kritični prema društvenoj zbilji. Kako vidite glumački poziv u budućnosti?

Budućnost je svima vrlo neizvjesna. Strahujem od skore mirovine, ali snalazila sam se i prije pa ću vjerojatno i kad odem u mirovinu. Što se mladih glumaca tiče, kazalište, film, televizija neće nestati, glumaca će uvijek trebati, samo je pitanje koliko će to biti siguran posao, koliko će moći osigurati egzistenciju. Doduše, u današnje vrijeme ni jedan posao nije siguran, tako da će mnogo toga ovisiti o sposobnosti, talentu, snalažljivosti. Ali, vjerujem u mladost. Snaći će se oni.

Simpatično je Vaše sudjelovanje u emisiji MasterChef i podatak da ste kćeri za vjenčanje ispekli devet torti. Jeste li zaozbiljno htjeli biti slastičarka?

U MasterChefu sam sudjelovala zbog torti i sve stavila na Facebook. Od malena pečem kolače. Sjećam se vremena kad nismo imali mikser – ruka me boljela od lupanja bjelanjaka. Danas su drugačija vremena, izgled slastice je jako važan. Volim raditi ukrase na kolačima, često sjedim ispred laptopa i vrtim tutorijale izrade 3D torti. To je umjetnost, a mene privlači sve što je povezano s kreativnošću. Bavila sam se mišlju da mi slastičarstvo bude hobi za umirovljeničke dane, samo nisam sigurna da ću imati snage i volje voditi knjige za obrt. Moj će hobi vjerojatno ostati u krugu obitelji.

Kako ste obilježili svoj veliki jubilej dramske umjetnice?

Četrdeseti jubilej još nisam obilježila. Još sam u razgovorima s upravom HNK Osijek, svog kazališta. Željela bih ga obilježiti ulogom koja će iz mene izvući ono najbolje i u isto vrijeme ostaviti sjećanje na mene kao dijete tog teatra u kojem sam doslovno prohodala i ostala mu vjerna do odlaska u mirovinu.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. lipnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije