Razgovarala: Katarina Kolega

Nagrada hrvatskog glumišta prva vam je nagrada u karijeri i vjerujem da Vam puno znači. Kako ste se osjećali kad ste doznali da ste dobitnik?

Moram priznati da sam se baš veselio toj nagradi. Kad si na Akademiji, svake godine si na neki način dio te dodjele –  kao izvođač sudjeluješ u programu, osjećaš uzbuđenje, a čak sam imao priliku uručiti nagradu svom ocu Reneu Medvešeku. Razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo da na jednoj dodjeli on meni uruči nagradu (smijeh). Kad sam doznao da sam nominiran, dao sam si šivati odijelo. I silno mi je žao da ga nisam imao priliku odjenuti jer je dodjela Nagrada prvi put bila organizirana online. Veseli me što sam dobio nagradu upravo za glumca do trideset godina u mjuziklu – imam 28 godina i to mi je bila posljednja prilika da je dobijem. Silno sam sretan zbog toga.

Nagrađeni ste za ulogu Chea u mjuziklu Evita riječkog HNK Ivana pl. Zajca. O kakvoj je ulozi riječ?

Che predstavlja glas naroda. On Evitu hvali, ali i kritizira, propituje i otkriva ono što se skriva iza njezine glamuroznosti dok se promatra u zrcalu. On je voditelj i narator. Pročitao sam tekst i u izvorniku i iz njega sam iščitao čitavu povijest. Napisan je vrhunski. Volim se vraćati izvorniku jer se u prijevodu zna dosta toga promijeniti, a ovdje je svaka riječ izuzetno važna i bogata značenjima.

Mislite li da bi se mjuzikli trebali izvoditi na jeziku izvornika?

Apsolutno, ako se može. Na izvorniku je lakše pjevati jer su note pisane za određeni jezik. Pisac libreta točno zna kolika će biti duljina sloga, samim time i duljina tona. U prijevodu se to može izgubiti.

Jeste slušali Evitu na engleskom?

Kad sam čuo za audiciju, odmah sam otišao na internet i našao song Money koji je Ricky Martin u ulozi Chea pjevao na nekoj dodjeli nagrada. To je song o novcu koji stiže sa svih strana. U jednom stihu komentira Peronove koji imaju sve, ali ne propituju podrijetlo tog novca. Na kraju, on baca novac po publici i to tako dobro vizualno izgleda da sam rekao sam sebi: „Ovo je moj broj! Ovo želim raditi! Želim postići tu lakoću.“ Silno mi se svidjela latino-glazba, običaji, boje… sve mi je bilo lijepo.

Za ulogu ste odabrani na audiciji. S obzirom na to da ste zaposleni u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komediji, kako to da ste otišli u Rijeku na audiciju?

Javili su mi za audiciju i ja sam otišao. Mislim da treba iskoristiti svaku priliku jer ih kod nas nema previše. To mi je bio prvi put da sam imao neku obavezu izvan Zagreba. Moja se zaručnica zna šaliti da je Rijeka moj Erasmus. Silno mi je drago da sam prošao i da sam radio u tako fantastičnom gradu kao što je Rijeka. HNK Ivana pl. Zajca je toliko posebno kazalište, svi su me u njemu divno prihvatili, a s dirigentom Igorom Vlajnićem bilo je savršeno raditi. Sviđa mi se kad su ljudi koji se bave glazbom potpuno posvećeni. Divio sam se kako on vodi i sluša orkestar. Znao sam da uvijek mogu na njega računati i to mi je davalo sigurnost. Kad je pjevač u dobroj komunikaciji s dirigentom, može bilo što. Tad imaš osjećaj da vas dvojica zajedno dišete i možete što god želite, osjećate slobodu. Kad orkestar komunicira sa solistom, događa se nešto posebno i publika to osjeća.

A riječka publika je posebna – kazališno vrlo upućena i kritična.

I željna kazališta. U gledalištu se osjeti kolektivna koncentracija. Kazalište im je jako važno i to se osjeti.

Za audiciju se tražilo poznavanje tanga. Volite plesati tango?

Ne znam plesati tango, ali bio sam otvoren za to da ga naučim i da im pokažem što znam, kako komuniciram s tijelom. Upravo su to i tražili. Naučio sam svega par koraka, ali ta glazba i ritam su stvarno divni.

Zanimljivo je da ste tijekom studija vrlo intenzivno nastupali sa svojim heavy-metal bendom Free Ride, s kojim ste proputovali svijet. Uvijek me začudi kad se metalci prebace na mjuzikl. Kad ste počeli slušati mjuzikle?

Heavy-metalci vole raditi s orkestrom, pa me to ne čudi. Kad osjetiš taj spoj – to je to! Ja sam, međutim, tek na Akademiji shvatio da mogu spojiti svoje dvije najveće ljubavi – glumu i glazbu i tada sam se ozbiljnije počeo zanimati za mjuzikle. Nisam ih gledao u djetinjstvu, no sudjelovao sam u mjuziklu Zabranjena vrata u Učilištu Zagrebačkog kazališta mladih, koji su s nama radile dramske pedagoginje Grozdana Lajić i Mirjana Rogina. To je bio moj prvi mjuzikl.

Bili ste polaznik Dramskog studija Učilišta ZKM-a. Gluma Vas je, dakle, od malena zanimala.

Na dramsku su išle i moje sestre; to je nekako dio našeg života. Tamo sam shvatio da su meni neke stvari normalne, a drugi ih se srame. Primjerice, mnogima je bilo teško na sceni reći: „Volim te.“ Meni nije bilo jasno zašto oko toga rade toliku frku, kad je sve to gluma i stvar dogovora. Dramsku sam ubrzo zamijenio sportom – dugo sam se bavio veslanjem, a onda sam s četrnaest godina, na poziv Mirjane Rogine, nastupio u Zabranjenim vratima. Zatim sam upisao kiparstvo u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn i nakon toga sam se odlučio za glumu.

Što mislite da na zagrebačkoj Akademiji, konkretno na Studiju glume, koji ste diplomirali 2017. godine, nedostaje?

Drago mi je da sam upisao Akademiju dramske umjetnosti, dosta toga sam na njoj naučio, ali mnogo toga sam morao učiti i sam. Primjerice, tijekom studija samo sam jedanput stao ispred kamere u sklopu nastave, a snimku zapravo nisam vidio. Glumiti pred kamerama učimo sami. Tehnike sinkronizacije također. Nitko nas ne priprema ni za mjuzikle, u kojima je prisutna drugačija vrsta glume nego u dramskom kazalištu. Kad bi se uvelo pjevanje i više glazbenog tjedno, već bi se puno toga dobilo jer bi mnogi oslobodili svoj glas. To baš nedostaje.

Jeste li se susretali s predrasudama zbog toga što ste sin Renea Medvešeka, koji predaje na Akademiji? Sigurno je bilo onih koji su govorili da ste na Akademiju „upali preko veze“.

Naravno. Kod nas je to tako. Ako vam je otac postolar, podrazumijeva se da ćete nastaviti njegov posao jer odrastajući gledate i učite kako se rade prekrasne cipele. I nitko to ne dovodi u pitanje. No, ako je otac glumac ili redatelj, onda je to čudno. Ja sam odrastao u kazalištu, gledao sam njegove probe i predstave i vidio sam da moj tata radi bajke uživo. I što drugo da ja radim u životu! Znali su mi dolaziti i govoriti: „Ah, ti si od Renea!“ A ja sam ponosno ponavljao: „Da, jesam!“.

U pojedinim ste intervjuima rekli da Vam je žao što Vam na Akademiji tata nije predavao.

Zašto?

Jako volim njegove predstave. Glumci pripovijedaju priču, sve je vrlo lijepo i dinamično, s prekrasnom glazbom, jednostavnim kostimima, dojmljivom scenografijom, a u gledalištu ja sve proživljavam. Sjećam se da me ništa nije tako ganulo kao neki momenti u predstavi Kao na nebu u Gavelli a pogotovo kad je Dijana Vidušin kao lik prvi put propjevala.

Da. Jako mi je žao što mi nije bio profesor, no možda bi mi bilo teško da mi je predavao.  To ne znam, ali svakako znam da s njim moram raditi što više i što prije.

Vaš je otac također glumac. Razmišljate li krenuti njegovim stopama i baviti se režijom?

Volio bih režirati predstave glazbenog kazališta. No, tek kad steknem dovoljno znanja i iskustva. Sad još nisam spreman. Svakako bih se jednom okušao.

Na Akademiji, kako ste rekli, niste učili tehnike sinkronizacije, ali ste upravo tijekom studija mnogo sinkronizirali. Posudili ste svoj glas u mnogim animiranim filmovima  – Meridi hrabroj, Autima 3, Trolovima itd., no najpoznatiji ste po Aladinu. Kako biste opisali rad na sinkronizaciji?

Sinkronizirati sam počeo tijekom studija jer volim pjevati i glumiti. Javljao sam se raznim studijima, slao mailove, snimao svoj glas i tako malo po malo učio. Kad sam dobio prvi posao, satima sam sinkronizirao, učio tehniku i tako tesao zanat. Zanimljivo je da ono što tebi u glavi zvuči sretno, uopće tako ne treba zvučati. Kad misliš da pretjeruješ, ponovno si u krivu jer crtić trpi i na neki način traži pretjerivanje. Moraš skužiti tu razinu energije, taj kod koji je za sinkronizaciju potreban. Kad ga dešifriraš, postaje sve lakše. Kod Disneyevih crtića je fascinantno to što sinkroniziraš najveće glumce koji su odabrani za pojedini lik jer su u tome najbolji. U uhu ti je glas čovjeka koji je pomno odabran i ti moraš doseći tu razinu izvrsnosti. To je stvarno vrh. Moram priznati da su me, kad sam se prijavio za Aladina, nekoliko puta vraćali. Uglavnom u sinkronizacijama glumci glume a pjevači pjevaju, no ja sam htio Aladina i odglumiti i otpjevati. Rekao sam im da ću se snimati sto puta ako treba, sve dok ne budu zadovoljni. U odabiru su vrlo rigorozni i bio sam vrlo sretan kad su mi naposljetku ipak dali da Aladina i pjevam i glumim.

Iskustvo pred kamerama stekli ste glumeći u našim serijama. Šira javnost upoznala Vas je gledajući televizijske serije kao što su Dar mar ili Na granici. Neki Vaši stariji kolege mišljenja su da mladom glumcu angažman u sapunicama može biti medvjeđa usluga. Slažete li se s time?

U serijama na televiziji suočen si s gomilom materijala kojemu se ne možeš skroz posvetiti. Osim toga, nezahvalno je ako te stave u određene ladice, a to se može lako dogoditi. Primjerice, već u tri ili četiri serije glumio sam policajca. S druge strane, sretan sam što glumim. Konačno imam priliku vidjeti što to znači kada si osam sati okružen s tri, četiri kamere, kad snimaš tisuću različitih scena u interijeru i eksterijerima. Radiš s različitim glumcima, dobivaš tisuću zadataka, na setu nemaš vremena, ali možeš se gledati na televiziji i poslije toga popraviti sve što ti se ne sviđa i što misliš da krivo radiš. U svemu tome ne vidim medvjeđu uslugu nego priliku za učenje i stjecanje iskustva.

Snimanje serija otvorilo Vam je vrata i zabavnih emisija. Bili ste pobjednik šoa Tvoje lice zvuči poznato. Zanimljivo je da ste izjavljivali kako ne znate imitirati, a sjajno ste imitirali mnoge svjetske pjevače i pjevačice kao što su Freddie Mercury ili Hugh Jackman.

Stvarno ne znam imitirati. U ovom slučaju mi pomaže glazba – ako dobro otpjevaš i imaš super masku i kostim, ljudi mogu pomisliti da znaš imitirati. No, nije tome baš tako.

Je li Vam sudjelovanje u tom šou bilo glumački izazovno?

Da, bilo mi je jako izazovno. Mislio sam da će biti lako, no prevario sam se. To je najteži posao koji sam u životu radio – i fizički i psihički. Snimao sam jednu, a ponekad i dvije epizode na tjedan, budio sam se u pet, šminkao do dva popodne, zatim je bila jedna pjevačka i jedna plesna proba i to je to. Snimanje počinje. Bilo je stvarno naporno.

Zaposleni ste u Gradskom kazalištu Komedija. S obzirom na to da mladim glumcima nije lako doći do stalnog angažmana, zanima me koji je bio Vaš put.

Budući da je Komedija jedino glazbeno kazalište, silno sam htio baš tamo raditi. S redateljem Krešimirom Dolenčićem radili smo diplomsku predstavu, Brechtovu Majku Hrabrost, nakon koje mi je trebao potpisati indeks. Sreo sam ga na stubištu Akademije i usput pitao: „Kad ćemo nas dvojica raditi zajedno u Komediji?“ Nisam ništa očekivao i bio sam uvjeren da je Krešo na to zaboravio. Međutim, nakon devet mjeseci me nazvao i ponudio mi ulogu u predstavi Faraon iz Ilice je mrtav. Nakon toga sam se prijavio i prošao na audiciji za Aidu,gdje sam dobio song s Renatom Sabljak – taman dovoljno da se ne prepadnem i ne pobjegnem i preživim. Sjećam se da sam svaki put bio pod silnim stresom, bilo mi je strašno zlo i nikad do tada nisam osjetio takav pritisak. No, silno sam to htio raditi i kad su mi ponudili posao, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. (smijeh)

Što je najstresnije?

Taj osjećaj da je dirigent dolje, a ti si gore sam, da orkestar ide i neće te čekati. Moram priznati da nigdje nemam tremu kao u mjuziklu. Stalno imam osjećaj da ću pogriješiti, da ću stati i da će onda sve stati. Mjuzikl je toliko savršeno posložen da u njemu nema mjesta pogreškama. Zato mi je uvijek bio i uvijek će mi biti stresan, a samim time i izazovan.

Nakon Aide, dobili ste ulogu u hvaljenoj predstavi Opet on, gdje Vam je partner bio izvrstan Dražen Čuček, a vrlo ste brzo dobili najveći pjevački i glumački zadatak – ulogu Jude u rock-operi Jesus Christ Superstar.

Prvo smo u Lisinskom radili koncertnu izvedbu te rock-opere i u njoj sam pjevao u zboru – imao sam uloge svećenika i Petra. Kad se počela raditi predstava u kazalištu, nisam ni pomišljao na to da bih mogao pjevati Judu ili Isusa. Te uloge fantastično izvode Ervin Baučić i Đani Stipaničev i nije mi ni u snu bilo da će se za njih tražiti alternacija. Kad sam vidio da je raspisana audicija, podijelio sam informaciju na Facebooku, ali nisam uopće gledao što se traži. Nakon nekoliko lajkova, zanimalo me kako izgleda audicija pa sam otvorio svoju objavu i skužio da se traže Isus i Juda. Bio sam potpuno iznenađen. Pojma nisam imao. Odmah sam se službeno, putem maila, prijavio za audiciju i makar sam se pripremao za obje uloge, priželjkivao sam da mi dodijele Judu. Sjećam se da sam songove vježbao u autu dok sam se vraćao s puta. Na audiciji sam se sav tresao. Pred Ervinom pjevati njegov song – to je bio golem stres. Bio sam izvan sebe. Kad su me čuli, valjda su bili zadovoljni i ponudili mi ulogu.

Koju ste napravili potpuno drugačije od Ervina, što je vrlo pohvalno.

Ervin je najbolji u tome što radi i ja sam htio krenuti u nekom drugom smjeru, napraviti nešto svoje. Kad sam se počeo pripremati za ulogu, poslušao sam i pogledao svaku izvedbu tog mjuzikla koju sam mogao pronaći na internetu. Gledao sam čak i školske produkcije. U tim sam mjuziklima, koji su svi bili pjevani na engleskom jeziku, uočavao razlike. Primijetio sam da su nijanse izuzetno važne. Primjerice, samo promjena reda riječi može učiniti veliku promjenu. Preslušavajući materijal stvorio sam hibridnu verziju svega što sam preslušao i što mi je bilo najbolje.

Prava je šteta da zbog korone predstava nije duže bila na repertoaru.

Srce me zbog toga boli. Žao mi je što nismo s njom mogli više putovati, pokazati je svim našim gradovima, svijetu. Sjećam se da smo nastupali u Opatiji pred 1500 ljudi – to je bila najbolja večer u mojem životu! Imamo takav sjajan kulturni proizvod koji s ponosom možemo predstaviti svijetu i onda dođe korona i sve zaustavi. Baš sam tužan zbog svega toga.

Što mislite o Broadwayu i biste li htjeli osvojiti tu slavnu američku pozornicu?

Nikad nisam bio u Americi. Nisam bio ni u Londonu, na West Endu. Sve te sjajne mjuzikle nisam gledao uživo. No, pitanje je trenutka kad ću tamo otići. Stvarno to jako želim. Na Broadwayu je sve vrlo zadano, propisano i neki mogu reći da je sve umjetno. No, ljudi koji tamo rade pomno su odabrani, prošli su mnoge krugove selekcije i tamo su jer su najbolji. Oni su vrh. Od te produkcije ti stvarno zastane dah. To je savršeno. Nedavno sam na televiziji gledao mjuzikl Hamilton – to je najbolja stvar na svijetu! Prvo sam čuo glazbu – imao sam sve pjesme preko streaming-aplikacije Deezer i album sam preslušao nekoliko puta. Slušajući pjesme, imao sam cijelu predstavu u glavi. Onda su bili divni i poslali mi link iz Američke ambasade za snimku. Kad sam ga pogledao, oduševio sam se. Sve je tako precizno, toliko savršeno… Moram otići na Broadway i tamo okušati svoju sreću.

Nadam se da ćete otići i ostvariti svoj san, ali i da ćete i dalje nastupati na našim pozornicama. Hvala Vam na razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. srpnja 2021.