Razgovarala: Narcisa Vekić

27.5.2024. – „Vedran Dakić mladi je glumac koji je predstavio bolne točke današnjih mladih odrastanja ili zrenja koje se odvija u eskapizmu, anksioznosti, opsesivno-kompulzivnim opterećenjima psihe ili kritičkim bolestima poput malignih tumora. Toliko je snažno iznio problematiku cijelih generacija današnjice da smo mu sretni dodijelili nagradu za najboljeg glumca zbog širokog raspona proživljenih stanja.” – obrazloženje je ocjenjivačkog suda 31. Festivala glumca u svezi nagrade dodijeljene 31-godišnjem Vinkovčaninu.

Vedrana smo uhvatili između dviju proba za novi premijerni naslov, koji u režiji Jasmina Novljakovića priprema za 22. lipnja u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić. Priprema se Ljubavnik Harolda Pintera, naslovljen Tražim razlog braka, a partnerica mu je Matea Marušić.

Kako ste se osjećali saznavši za nagradu i primajući je? Ova je glumcima posebno slatka, jer je dodjeljuju glumci glumcima.

Izuzetno me obradovala, jer nosi veliki značaj. Za nas Vinkovčane Festival glumca oduvijek ima posebnu težinu, jer čak i ako nisi kazališni čovjek, a iz Vinkovaca si i okolice, za festival se dobro zna, pa tako i za Nagradu Fabijan Šovagović. Da, moram se složiti da je posebno slatko što je upravo glumci dodjeljuju glumcima.

Hoće li nagrada nešto promijeniti u Vašem profesionalnom životu? Imaju li nagrade uopće tu snagu i moć?

Mislim da će jedino ljudima u kazalištu pokazati da sam na razini zadatka kada je u pitanju glumački posao, koji shvaćam ozbiljno. Ono bitnije, meni samomu je sada jasno da više nisam onaj mali koji je sad s akademije kročio. Struka je priznala ono što radim i na tome sam zahvalan, ali kao glumac i čovjek i dalje ću ostati jednako posvećen glumi.

Nagradu Vam je donijela uloga Duška Radića u predstavi Plišana revolucija Kulturnog centra Osijek, u režiji Vanje Jovanovića. Što je izdvaja od dosadašnjih uloga koje ste ostvarili?

Više toga. Plišana revolucija je prvi autorski projekt u kazalištu na kojem sam radio. Nadalje, poseban je i proces rada na onom što je u početku bila samo ideja našeg redatelja Vanje Jovanovića i dramaturga Mateja Sudarića. Rad kroz zadane improvizacije, zadatci koje smo ispunjavali, inspiracije koje smo crpili – rekao bih da je sve to nekako bilo drukčije nego prije. No, i svaki redatelj ima jedinstven pristup.

Na ljestvici od 1 do 10 i u usporedbi s drugima, gdje je Duško?

Zasigurno na prvom mjestu. Rad na predstavi, odgovornost, predanost i talenti kolega, reakcije publike, odjek predstave – samo su neki od razloga.

Kako se pripremate za ulogu?

Za svaku ulogu različito. Mislim da zapravo nikada nisam dvjema ulogama pristupio isto. U tome i jest čar ovoga posla. U ranim početcima procesa pokušam definirati kako pristupiti komadu, liku i na kraju krajeva, kakav je odnos s redateljem i njegova vizija. To u konačnici presudi na što ću se fokusirati, ali kao i u bilo kojem drugom procesu, sve je podložno promjenama u bilo kojem trenutku.

Kako se nosite sa zahtjevnim emocionalnim scenama? Svatko tko je Plišanu revoluciju pogledao, zna što to znači.

Ovisi. Nekoliko dana prije generalne probe emocionalne scene na probama nikada ne igram do kraja, kako mi to kažemo, i to mi se pokazalo korisnim. Mislim da Duško jest emocionalno zahtjevna uloga, a to najviše osjetim nakon nekoliko uzastopnih izvedbi. Psihički i fizički me iscrpi. Bitno je za glumca da zna kada se treba poštedjeti a kada stisnuti i više nego što misli da može. Ja to još učim, mislim da to dolazi s iskustvom.

Koji je najveći izazov s kojim ste se suočili u karijeri, na sceni i izvan nje?

Ovo nije najveći u karijeri, ali jest na karijernom putu. Rado se sjetim kako smo na Akademiji na ispitu iz Govora radili scene iz Krležinih drama i ja sam imao ulogu Urbana u jednoj sceni iz Lede. Bio sam grozan. Nisam shvaćao što radim, a kamoli što igram. Eto, još nekih 10-15 godina i možda budem na tragu.

Vrijedi li u kazalištu još ona da stariji i iskusniji uče mlađe kolege? Prenosi li se išta „s koljena na koljeno“ ili svi samo sebično gledaju sami sebe?

Iz svog iskustva moram reći da apsolutno vrijedi. Radujem se svakom projektu u kojem imam priliku igrati sa starijim kolegama. Volim promatrati druge glumce, posebice starije, i pokušati vidjeti kako rade, kako se nose s određenim situacijama i, naravno, ukrasti ponešto što mi može koristiti. Na kraju krajeva, čuti savjet od nekoga tko se tvojim poslom bavio prije tebe, svakomu bi trebalo biti bitno, nešto što će pamtiti i primijeniti u svom radu.

Kako ste se osjećali kada ste prvi put stali na pozornicu (i kada je to i gdje bilo)?

Na pozornicu sam prvi puta stao u zadnjem krugu prijamnog ispita u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku prije gotovo devet godina. Malo je reći da sam imao poštenu tremu, no mislim da su me prva dva kruga prijamnog ohrabrila, jer sam shvatio da imam neku crtu za glumu za koju nekoliko mjeseci prije toga nisam ni znao, niti se pomišljao baviti njome. Nisam znao apsolutno ništa ni o kazalištu, ali sam osjećao neku vrstu ugode u toj neugodi, tremi i stresu koji dođu s tim.

Postoji li neki žanr ili uloga koju biste željeli isprobati?

Zapravo i ne. Volim se iskušavati u svemu u čemu ne znam jesam li dobar i imam sumnje.

Imate li ambicije okušati se i u nekim drugim aspektima kazališta, režiji ili produkciji?

Nekoliko mi je puta ideja o režiji prošla glavom, ali kako je brzo došla, još je brže otišla. Kada radim s dobrim redateljima i slušam kako oni vide i misle da bi trebalo, jako se brzo prizemljim. Ako ne može biti na takvoj razini, ne bih ni pokušavao. Ne kažem da ne mogu, daleko od toga, ali mislim da nemam taj talent i trenutačno se držim glume. Za produkciju mislim da nemam dovoljno organizacijskih sposobnosti. Ili sam lijen i tražim isprike.

Kako balansirate između privatnog života i karijere? Imate li vremena za hobije?

Na sreću, imam vremena i za privatni život, a i za poneke hobije. Moram primijetiti da mi je zbog prirode posla i rasporeda proba puno teže upustiti se u neki stalni hobi. Glumci nemaju uobičajeno radno vrijeme, dogovaramo raspored s redateljem i drugim glumcima, pa su prilagodbe i promjene redovite. Uz to, tu su i predstave i gostovanja, pa ponekad hobi treba ostaviti po strani na neko vrijeme. Volim ovaj posao pa mi nije problem.

Koristite li društvene mreže za progovaranje o društveno važnim temama?

Da budem iskren, slabo koristim društvene mreže i nikada nisam imao pretjeranu potrebu koristiti ih. Sve manje mi se sviđa u što se pretvaraju socijalne mreže i kako to utječe na mlade koji uz njih sada svakodnevno odrastaju i žive.

Iako vam je tek 31 godina, kada se osvrnete, na što ste najponosniji u svojoj karijeri?

Vjerojatno na činjenicu da sam završio akademiju i postao glumac. Prije toga sam bio u nekoj vrsti egzistencijalne krize i stvarno nisam znao što dalje. Na prvoj godini Akademije rodila mi se kći. To mi je definitivno bilo najteže razdoblje u životu. Uspio sam najvećim dijelom zahvaljujući supruzi koja me od početka podupirala i vjerovala u mene. I obitelji su nam uskakale kad je trebalo, jer smo oboje bili studenti i s djetetom živjeli u garsonijeri, a jedini prihodi bile su stipendije. Na akademiji sam provodio 12 sati dnevno, šest dana u tjednu. Vjerujem da je bilo puno teže supruzi nego meni, ali čak i kada bih se kolebao i razmišljao o odustajanju, ona bi me uvjerila da će se sve jednom isplatiti i na tom ću joj zauvijek biti neizmjerno zahvalan. Kao i uvijek, bila je u pravu.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru i želimo puno uspjeha u daljnjem umjetničkom radu.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. svibnja 2024.

Autor naslovne fotografije: Jasenko Ćutuk