Razgovarala: Iva Nerina Sibila

Autorica naslovne fotografije: Nina Đurđević

Jedna ste od rijetkih, ako ne trenutačno i jedina izvođačica-autorica na našoj suvremenoj plesnoj sceni, koja je izrasla iz baletnog miljea. Vaši su počeci vezani za Baletni studio Ivana pl. Zajca u Rijeci, a nakon školovanja u Dresdenu i Mannheimu kao plesačica širokog dijapazona plesačkih izričaja (plesali ste u baletnom ansamblu HNK Rijeka, u Desperate Figures Dance Theater u Mainzu, kao i u raznim projektima u Njemačkoj), vraćate se u Hrvatsku i započinjete raditi na nezavisnoj, eksperimentalnoj sceni kao izvođačica, ali i autorica. Možete li locirati početak svog interesa za autorskim radom?

Moj odnos s plesom započeo je vrlo rano, još u djetinjstvu, i od samih početaka meni je najvažniji i najuzbudljiviji dio bavljenja plesom bila upravo izvedba. Trenutak plesanja koji se dijeli uživo s publikom, pozornica, svjetla, svečanost i magija teatarskog čina – na tome sam odrasla i to me zarazilo za cijeli život. Kako sam obrazovana po klasičnom kanonu, kao plesačica/izvođačica, relativno mi se kasno (u odnosu na godine bavljenja plesom do tada) javila ideja o vlastitom autorstvu. Vrativši se u Hrvatsku 2002., u Zagrebu sam naišla na novoosnovanu EkScenu i mlade plesne umjetnice okupljene oko te platforme (Selma Banich, Barbara Matijević, Ana Kreitmeyer, Željka Sančanin i ostale), što me potaknulo na autorsko razmišljanje, odnosno direktno na  autorsko djelovanje. Kad razmišljam o tom vremenu, osjećam kako sam se sunovratila u autorstvo, na sve ili ništa, bez zadrške i bez sumnje. Otprilike istom energijom svom radu pristupam i danas.

Činjenično sam dugo godina, pogotovo nakon završetka studija, bila poprilično frustrirana nemogućnošću rada na plesu i na izvedbi na onim standardima i intenzitetima kako sam si to priželjkivala. U ranoj mladosti vjerovala sam da će se desiti taj neki koreograf(-kinja), ta kompanija koja će prepoznati moj potencijal i gdje ću se razviti u plesačicu kakva želim biti. Srećom se to, sada mogu tako reći, nije dogodilo i ja sam sebi samoj krenula kreirati ples, izvedbu, pa i kontekst za rad po svojim pravilima, koji uspijeva zadovoljiti moju strast i moje opsesije.

Umjetničku organizaciju Kik Melone pokrećete 2008. i kroz taj okvir stvarate brojne radove koji su građeni izrazito suradnički i intermedijalno, u kojima se na eksperimentalan način spajaju plesna praksa, teorija izvedbe, vizualne interpolacije, poezija imaginacije i prostora. Gdje je granica između Kik Melone i Silvije Marchig?

U produkcijskom smislu ta granica postoji jer sam surađivala i još surađujem i s drugim autoricama i autorima, i u drugim okvirima (npr. s Divertom, Marinom Petković Liker,  Irmom Omerzo, Marjanom Krajač…) no smatram da u mom radu uvijek postoji specifična crvena nit koja se provlači kroz sve, bez obzira na produkcijski kontekst: interes za izvedbenost trenutka, za eksces izvedbe i za preispitivanje pozicije plesa u odnosu na druge medije, možda i za preispitivanje odnosa izvedbene i one druge, nazovimo je uvjetno dokumentarne stvarnosti. Možda je Kik Melone, osim što je umjetnička organizacija koja djeluje kroz različite kolektive i grupe ljudi, ovisno o projektu, zapravo naziv za princip  djelovanja u izvedbi. Kik Melone Metoda. Ili Najtužnija Metoda. Ikad., kako smo je nazvali povodom desete godišnjice.

Tako da gdje je granica, ne znam, niti imam potrebu odrediti je. Možda je negdje u budućnosti, kada se dogodi neki radikalni zaokret u mojim umjetničkim interesima i, posljedično, u autorskoj poetici. To ostaje za vidjeti, nije isključeno. To će možda biti post-Kik period, tko zna.

Autorska predstava SOL, za koju ste nagrađena, istovremeno spiralno putovanje Vašom osobnom plesačkom poviješću, posveta je plesnoj profesiji kao prostoru predanosti, magije, bunta, ali i ljubavi… Možete li nešto reći kako ste se odlučili na proces samoće i introspekcije?

Postojala je znatiželja oko mene. Više mi je puta postavljano pitanje kad će taj moj dugoočekivani solo-rad. Tako da sam imala osjećaj, jednom kad se solo i dogodio, kao da su me na to nagovorili. Do 2019., kada se začela ideja za SOL koja je nastala 2020., prošla sam kroz čitav niz različitih konstelacija grupnih suautorskih struktura, koje su me neizmjerno obogatile, ali priznajem, i iscrpile. Poželjela sam istražiti što je famozna Kik Melone metoda i kako operiraju njene strategije ako se primijene na solo rad. Također, produkcijski sam se morala odmoriti od vječitih križaljki termina, žongliranja brojnih umjetničkih osobnosti, preslagivanja  u uvijek izazovne i silno uzbudljive nove kompozite, koji su onda postali Kik Melone poetika. Zanimalo me vidjeti gdje sam u tome ja. Iako, egzistencija nije nikada individualna afera, da parafraziramo Karen Barad. Moj solo je moj, ali i svih onih koji su godinama upisivali svoj trag u moje interese, odabire, od kojih sam učila i s kojima sam se izmjenjivala. Smatram da je dobra umjetnost uvijek svjesna svoje promiskuitetnosti, u najpozitivnijem smislu riječi. Slavlje razmjene kreativnih sokova. Samoća i introspekcija preobrazili su se tako u auto-forenziku bivših odnosa. To je za mene SOL.

Predstava je fizički i izvođački, rekla bih i glumački tour de force – krećete se od dugih plesačkih zarona, preko naracije u kojoj uvijek ostavljate otvoreni prostor za povezivanje s publikom i izravno razumijevanje trenutka u kojem izvodite, uspostavljate odnos s teoretičarom  Francom Bifom Berardijem, Euridikom, post-punkom i japanskom no-dramom. Kako sve to uspijevate pomiriti u svom izvođačkom tijelu?

Pa tako nekako, s velikim poštovanjem prema svim referencama koje ste nabrojali, ali istovremeno i drsko i blasfemično. Nemam povjerenja u religioznu skrušenost do određenih tema, bile one teorijsko-filozofske ili iz domene klasične ili pop kulture. Volim kada polja referentnosti slobodno cirkuliraju, a volim i dobar humor. Ne zazirem odgristi preveliki zalogaj; dapače – vidim veliki izvedbeni potencijal u izazovu koji donosi borba s vlastitim kapacitetima razumijevanja i izdržljivosti.

Na koji način ste radili sa suradnicima?

SOL je nastala 2020., dakle u prvoj godini tjeskobnog novog normalnog. Počela sam s probama u proljeće, na samom početku lockdowna. Dobila sam ključeve Plesnog centra Tala, tada još u Odranskoj, i sama boravila u studiju. Gustoća te novonormalne samoće bila je neopisiva, kao i osjećaj slobode i sreće da ipak mogu raditi u studiju, da mogu plesati. Kako ne bih bila toliko osamljena, donijela sam si brdo starih kostima, kao materijalni dokaz bivših odnosa, da bih prizvala duhove bivših radova. I svaki dan plesala bih bez prekida duge dionice, oko jednog sata, iz tog osjeta. Također sam si puštala pjesmu Metronome kanadskog benda Nomeansno, ne sjećam se točno zašto. Jako mi se dopao tekst, glasno pjevati taj tekst u tišini napuštenog Plesnog centra, dok je stvarnost oko mene gubila poznate obrise i sve je djelovalo poput neke otrcane distopije.  Počela sam snimati te plesne dionice i slati snimke Josipu Maršiću u Rijeku. Josip i ja surađujemo već dugo, još od Trafika ranih 2000-tih nadalje. Kroz Kik Melone surađivali smo puno puta u raznim konstelacijama. Dijelimo opsesiju za intenzivnom melankolijom u izvedbi, a njegova ironija, lucidnost i duhovitost čuvene su među svima koji su imali sreću surađivati s njime. On je zaista composer – one of the finest, kako mu piše u životopisu. To je paradigma njegovih kvaliteta – u jednu ruku, ironijsko pretjerivanje, a u drugu – živa istina. On je također i smislio naslov Najtužniji komad. Ikad. 2018. na kojem smo surađivali u malo širem kolektivu briljantnih osobenjaka (uz nas još i Iva Nerina Sibila, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia i Jasen Vodenica) i autor je, između ostalog, posvete Stravinskom u Majkama u proljeće, 15-minutne skladbe koja zvuči kao Stravinski iz nekog nadrealnog sna o starim Slavenima iz druge galaksije. Dakle, taj i takav J. Maršić skladao je SaltieSalt gledajući moja videa, i to je prvih 30 minuta predstave.

Nakon nekoliko tjedana rada, pozvala sam u studio Teu Kantoci, muzeologinju, povjesničarku mode i kostimografkinju, koju sam netom prije upoznala radeći na predstavi Krupni kadrovi u Divertovoj produkciji, koja tada još nije uspjela imati svoju premijeru zbog pandemije. Moj prijedlog Tei bio je da prostorno osmisli kako ta hrpa kostima boravi i živi na meni i u prostoru izvedbe. Tea je sa mnom odradila veliki dio proba. Njeno prisustvo, suptilne sugestije i intervencije izgradile su znatan dio predstave. Opet su tu granice nerazlučive gdje počinje njen, a gdje završava moj rad. Tea me prije svake predstave gotovo ritualno obuče u taj kostim, kao samurajku. U mom osjećaju, SOL je definitivno naša zajednička predstava. Ja je izvodim, ali njena prisutnost je stalno tu, u produžetku odjeće, prostorne instalacije i samih izvedbenih materijala.

Kada je rad na predstavi bio skoro gotov, probama se pridružio Saša Fistrić, dizajner svjetla koji voli hrabra i originalna vizualna rješenja i kojem vjerujem bez zadrške već puno godina, i Jason Mulhausen, čiji je doprinos u izgledu promo materijala, fotografija i trailera koji najavljuju predstavu jednako važan kao i njegova prisutnost i podrška u tom zadnjem periodu proba. Jako me veseli otvoriti proces rada na predstavi ljudima koji ne očekuju narudžbu njihovog dijela posla, nego koji su spremni dati svoj autonomni doprinos. Kazalište je zaista kolektivan pothvat a ne individualna afera, da se vratimo na tu premisu.

Kritika i publika je jednoglasno oduševljena ovom predstavom, Vašom vještinom, svestranošću, drskošću i ranjivošću. Kako doživljavate publiku?

Publika je ravnopravan sudionik čina izvedbe. Dosta razmišljam o tome što je materijalnost toga čime se bavim: plesa, koreografije, izvedbe, i nekako se uvijek vratim na to da je materijalnost toga performativnost. Dakle, publika je tu intrinzično potrebna da bi se izvedba materijalizirala. Ja sam baš ovisna o činu otpuštanja vlastite kontrole nad izvedbom i predavanja doživljaja svjedoku, odnosno publici. Meni se čini da je to sredstvo kojim sama sebi potvrđujem koherentnost svoje egzistencije, inače se znam naći rubno na polju toga vjerujem li da stvarno jesmo. Mislim da izvedba intenzivira bazični osjet života. To je baš neko čudo, što me čini sretnom. I živom.

Još bih se osvrnula i na hermetičnost publike u plesu, pogotovo u ovom našem domaćem kontekstu. Činjenično, gledanje plesa pruža veći užitak onima koji dijele iskustvo plesanja, a postoji i zazor od nerazumljivosti suvremenog plesa općenito. Ples je apstraktan i zapravo prilično zahtjevan za prosječnu gledateljicu ili gledatelja. Međutim, meni je uvijek neizmjerno drago kad na te naše predstave zaluta netko izvan uskog kruga nas koji ples prakticiramo i pratimo i najčešće su reakcije te publike iznenađujuće pozitivne. Mislim da je razlog tome što moje predstave oslobađaju publiku odgovornosti da brine zašto se nešto događa u izvedbi. Izvedba je naprosto tu; nadam se da je dovoljno slojevita tako da otvara publici razne mogućnosti urona u nju: može plutati po površini estetskog doživljaja, može joj biti duhovita ili čak komična, može zagrepsti u referentnost: često se desi da specifično obrazovana publika upisuje neka značenja kojih uopće nisam svjesna. I to mi je skroz u redu; dapače – dobrodošlo je.

Vaš je radni život podijeljen na poduku klasičnog baleta, Vaše autorske radove i produkcijsko-kuracijski rad unutar Antisezone. Možete li komentirati kako nalazite ravnotežu unutar ovih segmenata plesačkog rada?

Dugo sam imala osjećaj podvojenosti svojih identiteta umjetnice, nastavnice i producentice. Moguće da je to bila posljedica nedostatka zrelosti i samopouzdanja. Više me ne brine da sam manje napeta umjetnica zato jer sam istovremeno i nastavnica u školi, ili da sam manje odgovorna profesorica u ponedjeljak zato jer sam čitav vikend ludovala po Izvedbenim krajolicima niskog potencijala i visokog rizika, na primjer. Sad se te persone nekako sve više prelijevaju jedna u drugu, kao da su ti konstrukti u međuvremenu toliko kompleksni da mogu pomiriti puno toga u sebi. Na primjer, često mi je moj rad u školi izuzetno inspirativan i zahtjeva kreativnost, o produkcijskom radu da ne pričamo. Sva odgovornost i samodisciplina koju nosi pedagoški rad itekako je od koristi u umjetničkom polju, i tako dalje. Ono što iscrpljuje je kronični, notorni nedostatak institucionalne podrške – to mi je već predosadno i ponavljati. Pomirila sam se s time da je to tako, što ne znači da predajem borbu za neke bolje uvjete u budućnosti, ako i nisu za moju generaciju.

Ovo Vam je druga NGH u istoj kategoriji (prvu ste dobili 2016. za predstavu Ms Fox Invited Ms Cat For Tea and a Chit-Chat One Late Late Afternoon Last Summer). Što za Vas znače nagrade?

Nadovezavši se na prethodno pitanje, uz kronični, notorni nedostatak institucionalne podrške, pod ruku ide i teret samoprozvanosti i samolegitimacije. Zaista je teško kroz čitav radni vijek neprestano dokazivati svoj profesionalizam i vrijednost, braniti svoju poziciju umjetnice. Nitko nas na naše pozicije unutar scene nije postavio niti pozvao: mi smo si same izborile put do ovdje, čak same i osmislile polje svog djelovanja. Drugačije je kolegicama i kolegama na stalnim angažmanima ili na umjetničkim akademijama: to su institucije koje legitimiraju tvoju stručnost i vrijednost. Mi toga nemamo. Zato je NHG zaista vrijedna i daje svojevrsni odušak, predstavlja prepoznavanje i valoriziranje rada koji tako lako može biti poništen i neshvaćen, posve bez mehanizama zaštite unutar postojećih struktura. Srećom, naša scena je međusobno jako solidarna i podržavajuća.

Trenutačno ste, rekla bih, na vrhuncu karijere. Nakon SOL, i Vaša najnovija predstava JAVA popraćena je odličnim kritikama i zanimanjem publike. Koji su Vam daljnji interesi? Što kao plesna umjetnica u Hrvatskoj, sa 30-godišnjim međunarodnim iskustvom i jasnim kazališno-plesnim jezikom koji komunicira na poetskoj i teorijskoj razini, priželjkujete i očekujete?

Daljnji interes je slijediti svoju znatiželju i kreirati nove mogućnosti da se novi radovi zaista i dogode. Ove godine planiram novu predstavu, prvi put u suradnji s kolegicama Anom Kreitmeyer i Ivanom Bojanić. Jako mi je to uzbudljivo i veseli me. Trudim se ne priželjkivati i očekivati nego fokusirati energiju na akciju. Najvažnije od svega mi je održati dugotrajne suradnje koje njegujem, započeti nove i održati živim interes za eksperimentom unutar plesa i izvedbe. Očekujem da će nove suradnje i kreacije donijeti neočekivanu radost, ništa manje od toga.

©Iva Nerina Sibila, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. svibnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija