Intervju: LEONORA SURIAN POPOV

Volim izazove i stalno se tražim, a najbolje se izražavam kroz spoj glume i pjevanja

„Kontrirajući roditeljima, odbijala sam bilo kakvu mogućnost bavljenja umjetnošću, no došao je trenutak kada sam morala popustiti i priznati i sebi i njima što sam odabrala. A danas imam 4 nominacije i nagradu za moju najdražu ulogu.“ Leonora Surian Popov dobitnica je Nagrade Hrvatskog glumišta 2020. godine, u kategoriji Najbolje umjetničko ostvarenje u opereti ili mjuziklu za ulogu Norme Desmond u mjuziklu Sunset Boulevard HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke.

Razgovarala: Branka Primorac

Nekoliko ste puta nominirani za Nagradu hrvatskoga glumišta, a dobili ste je 2020. za ulogu Norme Desmond u mjuziklu Sunset Boulevard u kategoriji Najbolje umjetničko ostvarenje u opereti ili mjuziklu – ženska uloga…

To je bila moja četvrta nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta. Dvije su bile za ulogu Nine Filipovne – u mjuziklu Jalta, Jalta! (2006) i Jalta, Jalta u izvedbi obitelji Surian (2012), treća je bila za ulogu komarca Tzatzire u predstavi Talijanske drame I buhe kašlju / Anche le pulcihanno la tosse (2018). I eto, 2020., reklo bi se – četvrta sreća! Drago mi je da sam napokon osvojila ovu prestižnu nagradu najdražom ulogom u dosadašnjoj karijeri, ulogom Norme Desmond. Zato je uzbuđenje bilo veliko. Korona je svima pomutila svečanost, one lijepe trenutke zajedništva svih nagrađenih u HNK u Zagrebu. Ipak je bilo uzbudljivo i veselo javiti se prvi put u povijesti Nagrade iz naših domova i tako zahvaliti na priznanju.

Vaša je biografija impresivna. Rođenje u Rijeci, život u Milanu, srednjoškolsko obrazovanje u Veneciji, glumački studij u Rimu i onda povratak u Rijeku. Mnogi bi radije ostali u Italiji. Što Vas je vuklo u rodni grad?

Sudbina. Svi smo živjeli u Italiji. Nakon akademije mislila sam da ću ostati u Rimu, ali pružila se prilika da zaigram u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ponudili su mi odmah ugovor na dvije godine te niz sjajnih uloga, poput Ofelije, Nine Zarečnaje, Nine Filipovne… koje su san svake mlade glumice. I tako sam ostala, a za mnom su potom iz Italije pomalo u Lijepu Našu doputovali svi moji.

Uz oca, vrhunskog opernog pjevača kojeg su udomile sve najpoznatije svjetske kuće, i majku slikaricu, umjetnost Vam je bila predodređena. Jeste li tako osjećali od djetinjstva?

Oduvijek sam rasla u tom umjetničkom ozračju. U djetinjstvu smo se zbog očeva posla puno selili, stanovi su najčešće bili napola dovršeni. Kadšto bi nedostajale zavjese, koji put poneki ormar, ali klavir, umjetničke slike, skulpture i knjige su uvijek bile tu. Mnogo sam puta kao dijete zaspala u loži čekajući tatinu ariju ili bih izluđivala očeve garderobijerke isprobavajući sve kostime, da ne spominjem perike i brkove! Bila bih dječje ljuta što nisam smjela ići u ženske garderobe probati kako mi stoje nakit i haljine opernih diva, jer mi je teritorij bio ograničen na muški svijet. Eto, doživjela sam da danas imam svoju garderobu, svoje kostime, umetke, nakit, perike, frizerke, šminkerice i garderobijerke.

Nastupali ste još u dječjoj dobi. Sjećate li se što je to bilo?

Više puta sam u toj dobi statirala u nekim opernim produkcijama, ali prvi je važniji nastup bio s ocem i Zagrebačkim solistima u Servi padroni koja je snimljena za HRT.

Vaš je otac u nedavnom intervjuu za Hrvatsko glumište rekao da se dugo niste mogli odlučiti za izbor profesije. Kad ste rekli da želite biti glumica, bio je sretan. Jeste li uistinu dvojili čime se želite baviti u životu? Što je bila alternativa?

Otac mi nikad nije oprostio, niti će mi oprostiti što nisam postala operna pjevačica. Ali vidim da je sretan jer radim posao koji obožavam, koji me ispunjava i u kojem na kraju ipak puno pjevam. Istina je da sam se dvoumila, strašno me privlačila arheologija, k tomu sam bila u godinama kad mladi čovjek u svemu kontrira roditeljima. Odbijala sam tako bilo kakvu mogućnost bavljenja umjetnošću. Ipak, jabuka ne pada daleko od stabla, tako da je došao trenutak kada sam morala popustiti i priznati i sebi i njima što sam odabrala. Upisala sam se na prestižnu Akademiju dramskih umjetnosti Silvio d’ Amico u Rimu i diplomirala 2003. Odonda uživam u kazalištu.

Prva rola koju ste odigrali na daskama riječkog HNK bila je u predstavi Filumena Marturano. Što Vam je ostalo u sjećanju na taj dan?

Da, bila je to manja uloga Diane, mlade ljubavnice glavnog lika. Filumenu je igrala sjajna Ksenija Prohaska, a redatelj je bio Jagoš Marković. Bilo je nezaboravno, izašao mi je prvi intervju u životu, imala sam najljepšu haljinu u predstavi i na pozornici sam na kraju dobila sedam buketa cvijeća. Bila sam presretna.

Brzo ste napredovali. Nizale su se redom sve velike uloge –od Shakespeareove Ofelije, Nine u Čehovljevu Galebu, Magarete u Williamsovoj Mački na vrućem limenom krovu dosestre Angelike u Gospodi Glembajevima… Kako Vam se iz današnje perspektive doima to razdoblje?

Puno sam radila, uživala sam u svakom trenutku u kazalištu i živjela sam samo za kazalište. I danas puno radim i uživam u svom poslu, ali živim za moja dva anđela – Elenu i Emily, koje me dočekuju svake večeri da mi ispričaju svoje dogodovštine.

Gluma, glazba, pjesma i ples sastavni su dio Vaše profesionalne karijere. Znam da Vam je sve jednako važno, ali sigurno ste svjesni što Vam je jača strana?

Volim glumiti, volim pjevati, i kad se to dvoje spoje u jedno, imam osjećaj da se tako najbolje mogu izraziti.

Je li bilo teško uskladiti vlastite umjetničke ambicije s pozicijom koju ste obnašali kao ravnateljica Talijanske drame u HNK Ivana pl. Zajca?

Bila sam ravnateljica Talijanske drame od 2014. do 2016. godine. Talijanska drama je prvi talijanski ansambl (osnovan 1946.) i jedini profesionalni talijanski ansambl izvan Italije. Bila je to velika čast i izazov. Nije bilo lako sve uskladiti, pogotovo uz majčinstvo. U tom kratkom mandatu uspjela sam realizirati puno kvalitetnih predstava, koprodukcija, suradnji s Raimi institucijama Talijanske Unije, povećala sam ansambl, broj pretplatnika, ali nedostajala mi je scena. I eto, vratila sam se na daske što život znače.

Prije nekoliko dana sezonu 2021/22. otvorili ste mjuziklom Baciami, Cate u kojem imate glavnu ulogu. Najavljeni ste kao zvijezda riječkog mjuzikla. Godi li Vam taj atribut?

Naravno da mi je drago da publika i kritika lijepo reagiraju i prepoznaju dugogodišnji rad, ljubav i predanost koju svakodnevno ulažem u posao.

U pjevanju ste se iskušali u različitim žanrovima – spominju se džez, božićne pjesme, a nakon rođenja Vaših djevojčica repertoar za njihovu dob. Volite raznovrsnost?

Volim izazove i stalno se tražim. Ponosna sam na svoje CD-e, pogotovo na CD dječjih uspavanki Nanita koji sam napravila za moju Elenu. Nedavno sam otkrila da je pjesma Moja mala sovica, koju su za mene napisale Ines Prajo i Arjana Kunštek, najslušanija uspavanka u Hrvatskoj i izvan nje. Ima više od  7,4 milijuna pregleda naYouTubeu.

Na Vašoj vrlo dobroj web-stranici, rijetko viđenoj među našim umjetnicima, navedeni su i koncertni nastupi u dvoje pa i s Vašim ocem Giorgiom. Tko vodi glavnu riječ kad treba birati repertoar?

Uvijek kad radimo tata, brat i ja zajedno, zajedno odlučujemo o svemu. Kao jedinoj dami u tom trolistu meni ostaju oni najdosadniji dijelovi posla: organizacija proba, nastupa i osjetljivi kontakti s novinarima.

Nerijetko govorite o majčinstvu i koliko Vas je ono promijenilo. U kojem smislu je to utjecalo na Vašu karijeru?

O majčinstvu mogu govoriti danima. To je po meni najljepši, najčarobniji dar koji žena može dobiti. Nositi mali život, donijeti ga na svijet, dojiti, gledati kako raste u malog čovjeka koji ima svoje ja, posložilo mi je prioritete. Shvatila sam što mi je najbitnije u životu. Imam i divnog supruga Borisa koji je glazbenik, sjajan umjetnik i divan otac.

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu viceva o plavušama? Ima li pokojna Mani Gotovac prste u tome?

To je bila ideja koja se rodila iz šale. Zapazila sam da se naši ljudi ne vole šaliti na vlastiti račun, a i stereotipi o plavušama su dosta izraženi. Ujedno, to je bilo razdoblje kada su mnoge medijski eksponirane osobe objavljivale knjige. Iskoristila sam trenutak i odlučila stati u obranu nas plavuša i dokazati uz pomoć psihologinje Senke T. Manestar i deset poznatih hrvatskih plavuša, poput Mani Gotovac, Gabi Novak, Martine Zadro, KostadinkeVelkovske i drugih, da su „osobe koje prihvaćaju šale na svoj račun, mentalno zdravije i bez kompleksa“.

Koji još talent čuči u Vama? Predviđam izložbu slika ili dječju knjigu! Ako sam u krivu, recite što bi moglo biti iznenađenje za javnost?

Imam puno ideja, a i dosta ste blizu. Još je sve u začetku pa se ne bih zalijetala. Ne bi bilo iznenađenje!

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. rujna 2021.