Razgovarala: Maja Đurinović

Maja Bezjak je jedinstvena i osebujna ličnost hrvatskog baleta. Školovana glazbenica koja je nemoguće kasno osjetila svoje poslanje balerine i onda to u nevjerojatno kratkom roku provela u profesiju, solistica Baleta zagrebačkog HNK-a, slobodna umjetnica s inozemnom plesačkom karijerom, baletna pedagoginja i kritičarka, autorica televizijskih baletnih filmova i knjiga, neumorni borac za struku, ove je jeseni dobila Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Istina je da ju je zavrijedila i ranije, ali budući da je Maja Bezjak cijelu svoju karijeru gradila disciplinom i neumornim, strpljivim radom, stvari su tek sad došle na svoje mjesto. Maja je 2007. objavila autobiografske zapise Na vršcima prstiju, i ta je izvrsna, dragocjena knjiga na rijetko profinjen, proživljen i promišljen način zabilježila važan period u povijesti hrvatskog baleta iznutra, ali i u kontekstu društvenopolitičke stvarnosti. Kao da nam je tom knjigom umjetnica (još jednom) ponudila svoje lucidno iskustvo i besprijekorno sjećanje, znanje i umjetničku strast. Koje smo, konačno, prihvatili. Uslijedila je neka vrsta povratka u javnost, poput izdavanja izbora njezinih kritičkih tekstova (Baletna večer da, ali kakva? 2011., Hrvatski centar ITI), sudjelovanje na izložbi Zlatne 1960-e u Muzeju za umjetnost i obrt; počeli su se prikazivati njeni baletni filmovi; a svaki je susret Maje Bezjak s medijima ispao otkriće i u pravilu izazvao oduševljene reakcije. Sada već puno znamo o njezinu nadahnutom radu i poslanju baletne umjetnice, ali neće biti naodmet da se podsjetimo i sumiramo.

Majo, za početak jedno pitanje, koje do sada nismo dotakle. Rođeni ste kao Jurjević, no u povijesti našeg baleta oduvijek ste znani kao Maja Bezjak. Tako da ste nesumnjivo proslavili prezime preuzeto udajom za Branka Bezjaka, plesača Baleta HNK u Zagrebu, koji je relativno brzo odustao od umjetničke karijere. Je li i ta veza na neki način bila dio zaljubljenosti u balet, i dio prekida s Majom Jurjević, mladom glazbenicom predodređenom za pijanističku karijeru?

Ušla sam u Balet HNK već udana Bezjak, i tako su me uvijek oglašavali na programima. Vjerujem da je udaja bila posljedica moje beznadne zaljubljenosti u baletnu umjetnost, a sve ostalo, kao ubrzo i moj brak, nestajalo je u mojem svijetu ili nije našlo svoje pravo mjesto podrške, čak suprotno. Život baletne umjetnice je specifičan, a ja sam morala mnogo toga nadoknaditi.

Pričali ste o svom fatalnom preokretu, preobražaju doživljenom nakon odlaska na balet Romeo i Julija Prokofjeva u koreografiji Margarite Froman. To je stvarno bila odluka života! Kako se to odvijalo i koliko je trebalo vremena i rada od te večeri do željenog angažmana u HNK u Zagrebu?

Prošle su četiri godine teškog probijanja na usvajanju baletne tehnike. Srećom me postavio sjajan baletni pedagog Mile Jovanović, a knjiga A. Vaganove Osnovi klasičnog baleta postala je moj katekizam. Vježbanje na svakom mogućem mjestu i prostoru te konačno, zahvaljujući Vanji Murtić koja je shvatila moju borbu i želju da uđem u balet, Kulturno društvo Vladimir Nazor u Bogovićevoj ulici, gdje radim s jednom beogradskom balerinom… Čak nastupam na priredbi u koreografiji Zvonka Reljića koji je upozorio Jovanovića na moj talent.(Nastupila sam s Bezjakom u Plesu sjena Mayerbera.) I tako sam pozvana na audiciju u HNK. Bilo je ljeto 1954. godine kada sam postala volonterka u Baletu HNK.

No, zapravo se prvi susret s Margaritom Froman i baletom, i prvi nastup u Kazalištu u Ščelkunčiku desio puno ranije, upisom u Dječje carstvo?

Dječje carstvo, preteča kasnijeg Pionirskog kazališta (i današnjeg Učilišta ZKM-a, op.a), bilo je okupljalište nadarene djece za glazbu, glumu i ples tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Prva predstava u kojoj sam nastupala bio je Ščelkunčik u koreografiji Margarite Froman. Večernja predstava u HNK obilježila me za cijeli život emotivno. Nastupala sam u još nekoliko predstava, no političko prebrojavanje krvnih zrnaca upletalo se i u naš mali dječji svijet, pa me mama ispisala iz baleta. Margarita Froman je tada došla k nama doma i rekla da sam ja njezina Ana Pavlova i da je mama učinila smrtni grijeh!

Angažirani ste u HNK u Zagrebu 1955. To je vrijeme smjene generacija, na scenu stupaju prve školovane balerine iz Škole, a nakon sjajnog pedagoga Mile Jovanovića angažiran je Octavio Cintolesi koji je donio dah Europe (i potaknuo radoznalost) i uspostavio temelje modernog i tehnički snažnog baletnog ansambla?

Imala sam sreću da me postavio Jovanović a Cintolesi iza njega nastavio istu školu, samo daleko rigorozniju i baletno sveobuhvatniju. Koreografirao je mnogo predstava na dobru glazbu i koristio mladi sposobni kadar plesača. Priredio nas je za razdoblje velikih baletnih predstava i stranih koreografa koji su počeli gostovati. Iza Cintolesia nismo imali 6 godina baletnog pedagoga, što me prisiljavalo da sama stalno vježbam, u svakom slobodnom trenutku.

Zna se da institucija Baleta ima strogu hijerarhiju i određenu mogućnost napredovanja plesača. No, sreća je da su Vas uvijek primjećivali i odabirali strani koreografi koji su tih zlatnih 1960-ih počeli dolaziti kao gostujući autori, tako da ste već od 1959. prvakinja Baleta.

Hijerarhija postoji u svim velikim baletnim kućama; to je svojevrsni poredak tehničkog i umjetničkog nivoa pojedinca u ansamblu. Ona je promjenjiva kategorija i može biti i poticajna za napredovanje. Ali često ovisi i o naklonosti i volji Uprave, njenoj procjeni, koja može biti subjektivne prirode: bilo prijateljske naklonosti ili političke prirode. Dok sam ja bila u Baletu HNK, postojao je samo status ansambla i solista. No uvijek je bilo plesača koji su zahtijevali promjene na bolje i javno iznosili kritike. Diletantizam koji je vladao prije 80-ak godina u našem baletu potakao je Miu Čorak, mladu primabalerinu HNK školovanu u inozemnim školama, da u tisku napiše kritički osvrt na stanje u Baletu. Dobila je otkaz i – postala velika svjetska balerina Mia Slavenska.

Prvi u tom nizu gostujućih koreografa bio je engleski umjetnik Walter Gore; imali ste solističke uloge u dva od tri djela njegova programa: Klasična baletna suita Rossinija i Ljubavna tragedija Šostakoviča.

Engleski koreograf Walter Gore, koji je došao koreografirati baletnu predstavu početkom 1959. godine, prekinuo je našu tradiciju biranja po hijerarhijskom redu. Gledajući vježbe, sam je izvršio svoj odabir plesača. Dobila sam naslovne uloge u dva od tri baleta te večeri. Mislim da se to do tada još nije dogodilo u Baletu HNK.

Iste 1958. godine organizirana je Baletna večer baletnog studija HNK, kao poticaj plesačima da se okušaju i u poziciji koreografa. To je bilo iznimno važno za Vas i Vašu umjetničku karijeru. Vaša koreografija Rapsodija na Rahmanjinova osvojila je iznimne kritike i bila reprezentativan dio gostovanja zagrebačkog baleta. (Nakon čega više nikad niste dobili priliku ni u jednoj baletnoj Kući…)

Rapsodija Rahmanjinova je čuveni klavirski koncert koji mi je bio inspiracija da briljantnu kompoziciju pretvorim u baletno djelo koje je postiglo veliki uspjeh i bilo na programu svih naših inozemnih gostovanja. Možda je baš taj moj koreografski bljesak prestrašio neke faktore, pa mi više nisu ništa ponudili na matičnoj sceni.

Znameniti koreografski par, autori antologijskog Đavla u selu, Pina i Pio Mlakar odabrali su Vas za naslovnu ulogu Pepeljuge. Njihov plesni rječnik ima korijene u modernom izražajnom plesu koji su kombinirali s baletom.

Mlakarovi su bili vodeći koreografi u bivšoj državi. Iako sljedbenici Labanove škole i tehnike ekspresivnog plesa, počeli su se ozbiljno baviti i klasičnom baletnom tehnikom u kasnijoj životnoj dobi, što je Piji Mlakar izazvalo teške tjelesne povrede. No kompilacijom klasičnog i labanovskog sistema stvorili su vrlo živopisan sustav plesnog izričaja i bili vrlo cijenjeni koreografi. U zagrebačkom HNK početkom 1960. postavljali su balet Pepeljuga  S. Prokofjeva, u kojem sam dobila naslovnu ulogu u alternaciji sa Sonjom Kastl. Mlakar je bio vrlo zahtjevan koreograf koji je plesnim koracima gradio prvenstveno likove i situacije a udobnost i logičnost njihova spajanja prepuštao je sposobnosti izvođača. Bio je neumoljiv trener i uvijek postizao visoku razinu izvedbe. S njima sam radila još Lepu Vidu V. Ukmara.

Onda dolazi Françoise Adret (1961), pa Zaharov (1962) koji inzistira da Vi plešete bijelog i crnog labuda (Odettu i Odiliju).

Rad na Labuđem jezeru u postavi Rostislava Zaharova, velikog sovjetskog koreografa, započeo je za mene s velikim zakašnjenjem. (Bila sam u Parizu i htjela vidjeti nastup Nurejeva nakon njegovog bijega na Zapad.) Bio je već postavljen prvi i drugi čin predstave kad sam se ja pojavila u baletnoj dvorani. Visoki djedica sa čekinjastim obrvama odmjerio me od glave do pete, onako skockanu u pastelnom pariškom dresu i odredio me kao treću postavu Odette / Odilije s Franom Jelinčićem kao partnerom. Sve korake sam za čas savladala, pri čemu sam pomno slušala Zaharova koji je tumačio njihovo značenje u oblikovanju različitih karaktera Odette i Odilije. Vjerujem da je to presudilo u odabiru; a možda i moje duge, mekane ruke…

U to vrijeme ponosa i slave, vrlo je dinamično vrijeme u HNK-u kad je direktor Opere, a to tada znači i Baleta, Ivo Vuljević. Mnogo je inozemnih gostovanja, kada Vas obasipaju cvijećem i čekaju pred kazalištem za autogram, a Vaše uloge su uglavnom solistički dueti. Može nešto o partnerima?

Od mojih partnera sam najviše plesala sa Damirom Novakom, no često bi ga zamjenjivali plesači iz Ljubljane ili Antun Marinić iz Sarajeva, koji je bio dobar partner. No, oni bi došli na sam dan predstave pa sam s njima imala samo jednu prijepodnevnu probu, što je za mene bilo iscrpljujuće, a poneki nisu imali tako istančan sluh kao ja, što je jedna od pretpostavki perfektnog partnerskog sklada. Jednu sezonu mi je bio partner gost iz Pariza Andre Prokovsky – ne samo sjajan partner nego i sjajan plesač. Gostovao je sa mnom u Napulju s baletom Pepeljuga i pas de deuxom iz Don Quijotea. Plesali smo na bis!!!

Usprkos svim uspjesima, na neki način ostajete uljez u zagrebačkom Baletu koji kao da Vam nikad nije oprostio poziciju iznimke. Osim toga iz buržujske ste obitelji, odbili ste članstvo u Partiji. Početkom siječnja 1962. po prvi put dobivate putovnicu i odlazite na usavršavanje u Pariz, gledate aktualne predstave i skupine i plesače Baleta pariške Opere u kojem nastupa i netom prebjegli Nurejev. Koliko vas je inspirirao, i utjecao na Vašu karijeru taj prvi izlaz na Zapad?

Nurejev je počeo kasno plesnu karijeru kao i ja, bio je fanatik rada, svestrani talent; trajna inspiracija…

Nakon nastupa u Salzburgu, 1964. odlazite u Pariz u kompaniju Milorada Miškovića i Janine Charrat. Novine te prate, javljaju Vaše uspjehe iz svijeta. Između ostalih, našla sam članak u Večernjem listu od 31. svibnja 1965. koji najavljuje Vaše gostovanje u Zagrebu, predavanje uz neke kreacije u Zagrebačkom dramskom kazalištu, gdje se spominje i Vaš nastup s Rimskim baletom i Monte Carlo.

Bili su to dani slave i ponosa i odličnih kritika i onda svojevrsni zastoj. Za mene više nije bilo predstave na vidiku. Dani su prolazili u neumornom vježbanju kako bih održala kondiciju. Prihvatila sam poziv Milorada Miškovića da se priključim novoosnovanoj trupi Ballet international de France pod vodstvom Janine Charrat i Miškovića. Bila je to dobra odluka, koja me odvela na velike scene u društvo međunarodnih solista, koreografa i omogućila mi mnoštvo nastupa. Rad sa sjajnim pedagozima proširio je moje pedagoško znanje i na neki način me pripremio na skoru budućnost koja me čekala.

U Zagrebu sam provela samo nekoliko dana 1965. i tom prilikom održala razgovor i mali nastup s Borisom Toninom u Kazalištu Gavella. Čekala me velika turneja po Italiji, posvećena godini Dantea u organizaciji talijanskog Ministarstva kulture uz sudjelovanje najpoznatijih talijanskih glumaca i rimskog baleta i solista. Bila je to čudesna predstava na otvorenom, plesala sam Beatrice, i već tada odlučila da po povratku kući pokušam koreografirati balete u autentičnim ambijentima. Ostala sam u Italiji duže nego što sam mislila jer smo pripremali nastup za festival u Toulonu, balet kompozitora Valentina Buccia na scenarij Luchina Visconttija prema Cavaleriji Rusticani. Jako avangardan balet, plesala sam Santuzzu.

U siječnju 1967. vraćate se u Zagreb gdje kao gost zagrebačkog Baleta zadnji put plešete Labuđe jezero. I za tu ste prigodu sami izradili kostime. Duhovit je detalj da ste kao bazu kostimu Crnog labuda iskoristili sjajne crne bermude Mije Čorak Slavenske, pa su tako u memoriji ovog kostima (koji je bio izložen u MUO na izložbi Zlatne 1960-e) upisane dvije balerine zauvijek izmještene sa zagrebačke scene. Uz najavu Labuđeg jezera i Vašeg nastupa u Večernjem listu od 26. siječnja 1967. spominje se da namjeravate osnovati malo komorno kazalište eksperimentalnog stila. (Usput, znamo da je početkom veljače te godine HNK zatvoren i počeli su radovi, a Balet se seli na prilično neadekvatne scene JNA i Moša Pijade.) Tih godina počinje Vaša suradnja s televizijom. Tu su opet nalaziš okružena kolegama iz svijeta glazbe i pohvalama i nagradama kritike.

Da, po povratku u Zagreb, početkom 1967. plesala sam zadnje Labuđe jezero. Imala sam puno planova koje sam htjela ostvariti na Televiziji koja je bila novi medij i pružala mi je otvoren prostor. Koreografija je bila moja velika preokupacija i trajni izazov da mnoštvo one glazbe na koju se inače ne pleše, pretvorim u televizijske balete. Nema tog područja glazbenog stvaralaštva koje nisam koreografirala i otplesala sa svojim odabranim plesačima. Mnoštvo baletnih emisija i baletnih filmova ostalo je kao svjedočanstvo vrlo sadržajnog umjetničkog života. Privatno sam vodila baletnu školu, dolazili su plesači iz baleta HNK, Studija za suvremeni ples, a i sama mnogo vježbala i držala probe za balete na TV.

Svojim poslom uspjeli ste kao samostalna umjetnica osigurati egzistenciju, s tim da negdje u to vrijeme usvajate nećaka i kao i sve ostalo što ste radili, najednom preuzimate ulogu majke.

Tragična pogibija moje najmlađe sestre sa suprugom, koji su mi prije kobnog putovanja ostavili sinčića od 10 mjeseci na čuvanje, potpuno je promijenila moj život. Dijete sam usvojila i postala mama. Bila sam tek godinu dana u mirovini i mnogo putovala i pisala o svim baletnim događajima u zemlji i inozemstvu. No, dijete je postalo moja velika preokupacija, a svoj novinarski posao sam nastojala usklađivati sa svakodnevicom. U to vrijeme je na čelo HNK došao Kosta Spaić, koji me pozvao da preuzmem mjesto direktorice baleta HNK. Odbila sam tu laskavu ponudu ne samo radi dobrobiti djeteta nego i radi zahuktalog samoupravljačkog procesa, koji po mojoj ocjeni nije donio dobrobit u vrlo osjetljivim umjetničkim institucijama nego otežavao upravljanje i odlučivanja odgovornim umjetničkim ličnostima.

Između ostalog pišete i izvrsne, stručne osvrte na događaje i situacije na domaćoj baletnoj sceni i oko nje. Kad ste s time počeli, i još važnije, kada i zašto ste prestali pisati u novinama?

Sedamdesetih godina, na poziv Dalibora Foretića, tadašnjeg urednika Kulture Vjesnika, počinjem surađivati u toj rubrici kao baletna kritičarka i pratiti sva zbivanja na polju baletne i plesne umjetnosti. Bila je to prilika upoznati se s razvojem tih umjetnosti ali i teškoćama u razvoju obrazovnog sustava klasičnog baleta. Kada prestajem pisati u Vjesniku? Odlaskom Dalibora Foretića s čelnog mjesta Kulture Vjesnika u Danas, odlazim zajedno s njim, jer se značajno promijenila klima rada i uvjeti, koji mojem kritičarskom kriteriju nisu odgovarali. Pratim rad na Dubrovačkim ljetnim igrama, na poziv Mani Gotovac pišem plesni prilog za monografiju Igara (1950-1989), sudjelujem u radu Centra za kulturu i informacije, Književnom petku, surađujem sa stručnim časopisima s područja glazbe. Baletnom kritikom i problematikom nisam se prestala baviti niti kasnije; godinama sam pisala kolumne za portal Collegium Hergešić a do danas za portal Kulise – Baleti.hr.

Na dodjeli Nagrade ste ponovno upozorili na alarmantno stanje u hrvatskom baletu, koje polazi od baletne škole. Vjerujem da i Vi vidite nadu u djelovanju novih snaga baletne pedagogije (školovanih na Plesnom odsjeku ADU)? Naime, glas jednog „vapijućeg u pustinji“ jednostavno nije dovoljan…

Vjerujem u mlade, školovane, pedagoške snage hrvatskog baleta, ukoliko obrazovne institucije na nivou Grada Zagreba a pogotovo na nivou Ministarstava obrazovanja i kulture, shvate koliko su propustili svojom nebrigom na polju školovanja mladih kadrova klasične baletne umjetnosti. Nedopustivo je da glavni grad Republike Hrvatske – Zagreb, već 22 godine ima porušenu zgradu Škole za klasičan balet! To su dvije i pol generacije mladih plesača.

©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. siječnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija