Nacionalni kazališni prvak i dobitnik svih najvažnijih teatarskih nagrada. Teško da se može naći neka koju nije dobio za pojedinačne vrhunski odigrane uloge ili za životno djelo. On je Mustafa Nadarević, još od djetinjstva od prijatelja zvan Mujica, glumčina kojem je najveći naklon kazališne struke stigao s Nagradom hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u drami, koju već niz godina dodjeljuje Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Svečani trenutak zbio se na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u studenom 2018., koja mu je od 1969. godine – otkako je postao stalni član Drame HNK-a, bila više od doma.

U svojoj zahvali i obraćanju gledalištu punom raje od kazališta, rekao je puno s malo riječi, bez fraza i patetike, i ostao dosljedan sebi. Nerado govori za medije, rijetko pristaje na razgovor s novinarima, a o nagradama je imao ovakvo mišljenje: „Što se tiče nagrade za životno djelo, pesimistu je to tužno, optimistu je to veselo, a ja bih volio dobiti puno takvih nagrada, što znači da ću živjeti dugo.“

U sedamdeset i šestoj godini na najljepši način oprostio se od Talijina hrama, koji je od njegovih riječkih amaterskih godina u kazališnoj grupi Viktora Cara Emina cijeli život bio i njegov hram. Pogrešno bi bilo misliti da se tada oprostio od glume. A što se tiče kazališta, treba se sjećati uloga po kojima ga pamti i kritika i publika, kao što je nezaboravni Pomet u Dundu Maroju s Dubrovačkih ljetnih igara 1974. i u zagrebačkom HNK 1981., Krležin Leone Glembay u kazalištu i Vrdoljakovu filmu, Willy Loman u Millerovoj drami Smrt trgovačkog putnika te Hasanaga u Hasanaginici po tekstu Milana Ogrizovića ili Cyrano u Cyranu de Bergeracu. Ima ih još mnogo vrhunskih – nitko ne zna koliko točno, pa ni sam izvođač. Da je Nadarević umjetnik širokog spektra, potvrđuje i Kunčević, redatelj s kojim je radio legendarni Držićev lik 1981. U knjizi Redateljske bilješke (Hrvatski centar ITI-ja, 2017.) Kunčević piše: „Pometove monologe radili smo Mujo i ja sami. Ako solist ne svira virtuozno, i orkestar će biti bezvoljan, a za igrat Pometa, zaista moraš biti vjertuoz…“ Vjertuoza je hvalila i kritičarka Mirjana Maroević (Vijenac, 7. travnja 2011.) poslije splitske predstave Millerova najpoznatijeg dramskog teksta Smrt trgovačkog putnika: „Mustafa Nadarević odigrao je ulogu Willyja Lomana maestralno, vrhunskom lakoćom i prirodnošću, koristeći pritom sve glumačke nijanse i vještine koje su mu bile na raspolaganju pa se s pravom može reći kako je to jamačno jedna od Nadarevićevih životnih uloga“.

Nikada uloge nije brojao i ne zanima ga, rekao je jednom Nadarević – ni one igrane na daskama ni one pred kamerama. Ne osvrće se za prošlim, ne voli se gledati na filmu – neke svoje filmove nije pogledao, a pamti samo ugodne trenutke s ekipama, dok mu za ružno dobro radi „mašina zaborava“. Što dobro pamti sa setova pod redateljskom palicom Branka Schmidta samo on zna, no evo što Schmidt govori, o svom doživljaju glumca s kojim je radio tri filma: Imena višnje, Đuka Begović i Ljudožder vegetarijanac.

„Moj je dojam da je Mustafa Nadarević iznimno tankoćutna osoba, koja na setu traži redateljevo poštovanje i pozornost, ne voli biti zapostavljen bez obzira na to koliko velika uloga bila. Nije riječ o zahtjevima i posebnu tretmanu, nego o uvažavanju glavnog za film. To na kraju bude korisno za rad, jer koliko mu više daš, više će ti se vratiti. Iznenadio sam se pregledavajući snimljeno u montaži, jer ono što sam tada vidio bilo je mnogo bolje od onoga kako sam scenu vidio na setu; savršeno. Odglumljeno je samo potvrdilo da je ranije promislio i temeljito pripremio ulogu“, kaže Schmidt.

Nadarević rado govori o talentu pa za sebe kaže da je sazreo kao osoba i kao glumac u tridesetima, tek kad mu se rodila prva kći Nadia. Dotad je taj mladić s diplomom ADU-a o sebi mislio kao o bogomdanom talentu za glumu, a i ljudi oko njega proglašavali su ga talentiranim. „Mlad čovjek lako se opusti i zaboravi da je talent bez rada ništa“, izjavio je 2006. A kad je to shvatio, prihvatio se posla i rada na ulogama. Kaže iz njega iskustvo: „Tek kada si spreman, onda možeš biti opušten, igrati bilo na sceni bilo pred kamerama. Kad je glumac nespreman, ne gleda partnera u oči, ne sluša ga. Ali kad ste spremni, čak i ako zaboravite tekst, dovoljno je slušati partnera i razgovarati s njim.“ I tako je zločesto dijete Mujica i lud u mladosti Mustafa prošao sve faze sazrijevanja, te ga je danas milina slušati i čitati kad govori o politici, teatru i publici, o tome zašto se kratko zadržao na ADU-u i kako zamišlja izbor studenata na odjelu glume bez protežiranja djece poznatih. Posegnut će i za ironijom i duhovitošću kad poželi kritizirati tužnu svakodnevicu, a osobito odnos glumac – kritičar. „Radim predstave za publiku. Za kritiku ne znam raditi predstavu. Kad budem radio za nju, bit će to predstava od malo mraka, malo svjetla, malo projekcija i malo ezoterije koje kritiku jako uzbuđuju.“ Jedini plan koji u glumačkom životu ima jest – „biti publici u planu“.

Često ističe da ga aktivno bavljenje politikom ne zanima, barem u zrelim godinama, ali će izjavu o seriji Balkan Inc. začiniti dvosmislenom rečenicom da mu je „jedina neostvarena želja postati saborski zastupnik“. Tko ne prepozna šalu s porugom, njegov problem. Politički kredo ovog čovjeka od glume nešto je posve drugo i najbolje se iščitava iz predstave Hasanaginica i njegovih didaskalija za javnost. „U Bosni su prije muslimani, kršćani i Židovi bili susjedi, a komšiluk je bio svetinja. Više nije tako pa želim pomiriti te svjetove na pozornici HNK.“ Za scenu je zato osuvremenio Ogrizovićevu dramu u stihovima i 2006. za ukupni dojam dobio Nagradu Tito Strozzi. Režijom se počeo baviti prije Hasanaginice, još 1992., kada je za Gavellu na scenu postavio Let iznad kukavičjeg gnijezda. Ponudu je dobio od tadašnjeg ravnatelja Kreše Dolenčića, pa će reći da je on: „otac Mustafe režisera, a da ima i djeda, Magellija, koji mu je također puno pomogao“. Nije Nadarević prvi ni zadnji glumac kojeg je zagolicalo okušati se i u tom umjetničkom poslu, ali je možda jedini iskreno izrekao kako je biti glumac i redatelj u istoj predstavi. To je „kao da sam sebi operiraš kamenac. Rastrga me, ali kako sam stariji, želim vježbati koncentraciju te vidjeti na koliko razina mogu funkcionirati.“

U mladosti se bavio atletikom, rukometom, nogometom, pa i boksom, koji je ostavio kad mu je doktor rekao da od udaraca umiru moždane stanice, pa da „mi ne umre pamet, prestao sam se baviti boksom“. Prije petnaestak godina otkrio je tenis, a u posljednje vrijeme golf. No sigurno je veliki nogometni fan, jer ozbiljne teatarske teme začini nogometnim žargonom i taktikom, tako da za opis dobre predstave nudi sljedeću sliku: „Bitno je da je podjela dobra. Kao u nogometu, važno je da imaš onoga tko daje gol, onoga tko trči, onoga tko brani. Nikom ne trebaju tri centra, oni samo zabijaju i nijedan ne zna kome će dodati loptu.“

U ono malo intervjua što ih je dao u pedeset godina provedenih na daskama koje život znače i pred kamerama, često se spominje ime Antuna Vrdoljaka, s kojim mu posljedni projekt bio film General o životnom putu generala Hrvatske vojske Ante Gotovine, u kojem je Nadarević igrao generala Janka Bobetka. Što se pak tiče Antuna Vrdoljaka, o njemu laureat hrvatskoga glumišta veli: „Sjajno smo surađivali, odličan je redatelj i mlađi u osamdesetima od mnogih na setu“. No, vratimo se malo u osamdeset i osmu godinu, kad nastaju Vrdoljakovi Glembajevi i nezaboravni Leone Glembay u interpretaciji Mustafe Nadarevića. Kako je uopće dobio ulogu?

„Leonea sam i prije filma glumio u kazalištu u Rijeci. Ali Vrdoljak me nije gledao u toj ulozi, jer da me je gledao, ne bi me uzeo. Ne znam što je našao u meni. To je bila teška uloga, a Vrdoljak je napravio dobar posao. Da dovedeš Krležu na film, moraš biti hrabar, a Vrdoljak to jest. Za poludjet je samo naučiti izgovarati te rečenice. Leone se može igrati na tisuće načina, ali sad to više ne bih mogao odglumiti. Ne bih mogao ni staroga Glembaja, a kamoli Leonea. Priznajem, oduvijek sam na snimanjima znao imati neku čudnu tremu. Recimo u ‘Glembajevima’ u sceni držim zastor u ruci i gledam kroz prozor niz ulicu i ruka mi se trese i ne znam što mi se događa. Imam strahove uglavnom u bezveznim scenama. Ne u teškim. I oduvijek si u tim situacijama mislim da će me redatelj potjerati sa snimanja, jer u Jugoslaviji su redatelji bili poprilični tirani.“ Dobar razlog za strah.

Nemoguće je ne osvrnuti se na njegov sarajevski angažman u seriji koja se snimala i emitirala posljednje desetljeće, koja se želi s novih 36 epizoda i jedanaestom sezonom približiti brojci 300, za Guinnissovu knjigu rekorda. U vrijeme kad se na televiziji pojavio Lud, zbunjen, normalan bilo je od prve sezone jasno da će Izet Fazlinović, jedan od triju glavnih likova, obilježiti karijeru Mustafe Nadarevića. Već 2008. glumac se složio da je to za takvu rolu normalno, ipak se ograđujući da bi ga Izet mogao zarobiti do te točke da ga ljudi ne vide kao glumca Izeta već kao Izeta samog. U tom smislu našao je objašnjenje u glumačkom fahu. Kaže: „Poštujem i volim glumce a la John Wayne koji cijeli život igraju istu ulogu i fantastični su u tome. Drugi glumci obriju glavu, stave periku kao ja i uvijek se mogu promijeniti. Ne bojim se da će me Izet Fazlinović previše obilježiti, on je lik koji je sjajno napisao Feđa Isović i ja sam to iskoristio. Ovu ulogu sam prihvatio da širokoj publici pokušam dati do znanja da znam igrati i komediju.“

Poslije više od deset godina redovitog emitiranja na TV-ekranima jasno je da će Izet Fazlinović, „alkoholičar, varalica, prefrigan i pokvaren“ tip, za široku publiku koja ne ide u kazalište – htio on to ili ne, ostati Nadarevićev zaštitni znak, kao što je naivni Dudek ostao Martinu Sagneru, luckasti Čkalja Miodragu Petroviću, Zdenku Jelčiću hrabri komandant Ljubo… Ono što čudi i samog glumca jest da takav loš čovjek može ljudima „biti simpatičan“, ali objašnjenje nalazi u poremećenim društvenim vrijednostima kad ispravno kaže: „Kako živimo i čime se nadahnjujemo, ništa više nije neobično“.

© Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. listopada 2020.