Vladimir Kranjčević bio je hrvatski glazbenik, dirigent, pijanist i pedagog. Diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Ladislava Šabana, a magistrirao je kod Vojislava Ilića. Svoj pedagoški rad počeo je godinu dana prije diplome podučavajući naraštaje glazbenih umjetnika u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama te u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, kojoj je bio i ravnateljem. 1978. počinje predavati dirigiranje na Muzičkoj akademiji, na kojoj 1995. godine postaje redoviti profesor, a 2014. profesor emeritus. Od 1994. do 2002. bio je ravnatelj Opere HNK u Zagrebu. Od 2006. do 2016. bio je na čelu prvoga komornog opernog kazališta u Hrvatskoj pod nazivom Privatna komorna Opera b.b. Maestro se u 2017. godini oprostio od svoje profesionalne dirigentske karijere. Dobitnik je triju nagrada za životno djelo, „Porin“, „Vladimir Nazor“ i Nagrada hrvatskog glumišta za umjetničko djelovanje u području operne umjetnosti.

Ivana Vilović razgovarla je s maestrom Vladimirom Kranjčevićem 12. siječnja 2018. u njegovu stanu u Nodilovoj, povodom dodjele Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u području operne umjetnosti za 2017. godinu.

Maestro Kranjčeviću, Vi pripadate zagrebačkoj obitelji?

Moja obitelj nije iz Zagreba, majka je iz Križevaca, a otac iz sela pored Križevaca. Oni su preselili u Zagreb gdje su živjeli do smrti. Sestra i ja smo rođeni Zagrepčani. Na istoj adresi u Nodilovoj stanujem cijeli život. Planiram tu ostati iako stepenice do četvrtog kata u zgradi bez lifta više nisu lak pothvat.

Dirigirali ste na koncertima raznih orkestara i zborova, i radili u zagrebačkom HNK-u gdje ste dva mandata bili ravnatelj.

Od 1994. do 2002. godine bio sam ravnatelj Opere HNK-a Zagreb, pripremao sam i ravnao mnogim izvedbama opera u HNK-u, kao i koncertima solista Opere Hrvatskoga narodnog kazališta. Čarobna frula W. A. Mozarta pod redateljem Georgijem Parom, bila nam je najbolja izvedba gdje se najviše dobilo od svih u ansamblu.

Možemo reći da je opera jedan od najkompleksnijih glazbeno-dramskih oblika, koji je najteži dio?

Najteži dio je pomiriti pjevanje, muziku i dramsku napetost s muzičkom izvedbom, muzika usporava radnju zbog čega je potrebno dobro uskladiti tempo i visinu tona izvedbe kako bi pjevačima bila izvediva tehnički, glasom i glumački, a da se ne izgubi nit dramske napetosti. Dirigent mora prilagoditi svoja očekivanja mogućnostima izvođača. To je kao titranje i naštimavanje izvrsnog instrumenta ili nadarenog đaka: svaki put mu date još malo, ali do razine koju može podnijeti izvedba. Ako nekome postavite previsoko ljestvicu, uslijedit će samo razočaranje. Redateljev zadatak je da od izvođača dobije usklađenost pjevanja, glume i pokreta, to čini dobrog redatelja.

Nakon HNK-a ste sudjelovali u Privatnoj komornoj Operi b.b. voditelja Ronalda Brausa. Možete li usporediti ta dva iskustva?

Od 2006. do 2016. godine, sudjelovao sam s 8 naslova. Ta iskustva ne mogu se usporediti, sama riječ komorna znači da ima mali orkestar, mali zbor i manje solista. To su uglavnom jednočinke ili dvočinke, u trajanju do sat i pol. Morate biti uvjerljivi i sugestivni, kako biste našli načina prikazati ono što u drugim operama traje dva čina. Klasičan primjer je Menottijev Medium kojeg je Habunek režirao 1956. ili 1957., a glavnu ulogu je pjevala Marijana Radev, to je na momente bila scena koja je impresivno utjerivala strah u gledatelja.

Što mislite, je li program koji se danas može vidjeti u velikim kućama poput HNK-a repetitivan?

Jest, ne mislim tu samo na HNK, nego općenito. Kazališni programi u Operi nisu nikakva enigma, vi imate tri vrste publike. Prvo, to je publika koja je tradicionalno privržena teatru i ne iziskuju neke posebne emotivne angažmane. Imate zatim publiku koja je sklona novotarijama, i one koje morate privući da bi postali kazališna publika. To velike operne kuće pomiruju na način da imaju standardni, željezni repertoar, Verdija, Puccinija i Rossinija, ili u Hrvatskoj Nikola Šubić Zrinski i Ero s onoga svijeta. Onda morate imati jednu predstavu kao što je bila predstava Marco Polo Tana Duna, koja je izvedena na Muzičkom biennaleu Zagreb u režiji Krešimira Dolenčića u HNK-u. U posljednje vrijeme primjećuje se moderan pristup starom sadržaju, ali kazalište kao što je HNK nije eksperimentalni teatar. Mora imati tradicionalnu notu, što ne znači da se mora oglušiti na sve suvremeno što se javlja, ali ne u avangardnom smislu, to je moje mišljenje.

Imali ste velik broj praizvedbi skladbi hrvatskih autora, koja Vam je bila najbliskija?

Izveo sam oko 70-ak praizvedbi u svojoj karijeri od kojih bih izdvojio Borisa Papandopula, Stjepana Šuleka, Petra Bergama, Dubravka Detonija, Željka Brkanovića, Borisa Urlicha, Lovre Županovića, Stanka Horvata i Jakova Gotovca. Posebno bih izdvojio djela u zborskoj glazbi Bašćanska ploča Stjepana Šuleka, Spiriti eccellenti, sedam madrigala, Petra Bergama i Kolo bola Stanka Horvata na tekst Maka Dizdara, to je genijalna kompozicija.

Koja Vam je najdraža hrvatska opera?

Ero s onoga svijeta, genijalno djelo u svjetskim razmjerima, on je u svakom slučaju iznimka kao i Nikola Šubić Zrinski. Veliko djelo je i Porin Vatroslava Lisinskog. Od suvremenih opera bih izdvojio Govori mi o Augusti Zorana Juranića i Juditu Frane Paraća.

Putovali ste i sa zborom i orkestrom, prenosili ste naš glas s ansamblima po cijelom svijetu.

1978. bio sam gost dirigent Nacionalnoga filharmonijskog orkestra u Havani na Kubi, imao sam dva koncerta u 14 dana, orkestar je imao fantastične muzičare pod vodstvom dirigenta i kompozitora Erich Kleibera. Bili su visoko profesionalni. U Rusiji sam bio prvi put 1968., pa 1971. s ansamblom „Vatroslav Lisinski“, a zadnji put 1990. s orkestrom i zborom Radio-televizije Beograd. Izvodili smo u dvorani Čajkovskog u Moskvi Giovannija Pierluigija da Palestrine Misu pape Marcellija i Mokranjčevu Liturgiju. To je bila prva izvedba duhovne muzike u Rusiji nakon revolucije zbog čega su na taj koncert prvenstveno došli muzičari, koji su se zahvaljivali na izvedbi djela koja prvi put čuju. Mokranjčeva Liturgija je također  izazvala veliko oduševljenje.

Koliko ste puta gostovali na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Na Dubrovačkim ljetnim igrama bio sam preko 10 puta od 1976 do 1086. i surađivao s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Rado se prisjećam bliskih prijatelja, od kojih neki više nisu s nama. Pokojni učitelj klavira Ivo Branđolica bio mi je vrlo dobar prijatelj. Zadnji put smo se vidjeli navečer za vrijeme moje izvedbe u Dubrovniku, dva sata nakon toga on više nije bio s nama, planirano sam došao na koncert, a na kraju sam prisustvovao i pogrebu dragog prijatelja.

Radili ste s velikim izvođačima poput Ruže Pospiš Baldani i drugima, koje su Vam najdraže suradnje?

12 primadona je došlo na moj oproštajni koncert 10. svibnja 2017. godine u HNK-u. A što se tiče suradnje, svi su mi dragi, to su sve divne osobe i profesionalci. Što je veći umjetnik, to je lakše s njim raditi, prijemljivi su, odgovorni, dobronamjerni i samokritični. Nikada od tih ljudi nisam čuo riječi samohvale. Veliki umjetnici su disciplinirani, samokritični i puno se odriču za postizanje rezultata. Kad Ruža Pospiš Baldani zakorači na scenu, ona je vladarica i ličnost te scene. Tako je isto u drami kada se na sceni pojavi Pero Kvrgić. To je fluid, struja koja se ne može opisati između osobe i auditorija.

Kao gledatelja u kazalištu, koja Vas se izvedba najviše dojmila?

Pobuna na brodu caine, Večera u osam, Ribarske svađe, Anuoilh, Antigona, to su bile senzacionalne dramske predstave. Za Čarobnu frulu smo 1956. čekali otvaranje blagajne od 10 navečer do 10 ujutro na -20 stupnjeva. Za operu Boris Godunov s Čangalovićem su se mjesecima čekale karte. Goldonijeve Ribarske svađe s Mirom Stupicom u režiji Bojana Stupice u HNK-u. Večera u osam s primadonama kao Bela Krleža, Božena Kraljeva, Ervina Dragman i stari Tito Strozzi, u Stupićevoj režiji. Zastave u režiji Georgija Para 1990. s Ljubom Tadićem u ZKM-u. Habunekov Boris Godunov i Carmen s Rašičinom scenografijom. Od baleta Ana Rojc i Nenad Lotka u baletu Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva. Postojali su simboli pojedinih likova u opernoj literaturi kao Marijana Radev (koju sam pratio na koncertima, ali joj na žalost nisam imao prilike dirigirati u operi), kao Carmen ili Ruža Pospiš Baldani kao Carmen i Otello Josipa Gostiča. Mi premalo radimo da osvijestimo prošlost. Imam čitavu plejadu dobrih mladih glumaca poput Ozrena Grabarića, oni trebaju osvijestiti to da grade nešto što će naslijediti njihova djeca, bez kontinuiteta nema dobrog teatra.

Vaša je uloga golema i u Varaždinskim baroknim večerima.

Jedan sam od utemeljitelja. Program sam vodio do 1994., a odonda 36 godina bio ravnatelj. Mi smo bili prvi, i Varaždinci su to zdušno prihvatili. Barokne večeri festival su koji danas ima visoki međunarodni ugled. Barok mi je svakako jedno od najdražih razdoblja, ali ne isključivo.

Koji je Vaš pogled na modernu glazbu naspram klasične glazbe, koliko god ta usporedba bila nesretna? Kako doživljavate filmsku glazbu?

Mislite na estradnu glazbu? Ja ne vidim nikakvu razliku između njih, ta glazba je samo drukčije zapakirana, na jednostavniji način. Muzika je kao Mozart kugla – odmotate je iz njezine aluminijske folije, ali ona uvijek ostaje Mozart kugla u drugom pakiranju. Glazba oduvijek ima veliku ulogu u filmu. Sada Zagrebačka filharmonija na nijeme filmove aplicira glazbu pisanu za te filmove, koja se onda uživo izvodila. U drami također ima fantastičnih stvari, iako danas ima režisera koji toliko inzistiraju na glazbenim efektima u drami, da vi de facto idete na melodramu, jer postoji konstantna muzika.

Koji je za Vas najveći hrvatski dramski autor?

Jedan od najvažnijih i najzahtjevnijih dramskih autora apsolutno je bio Miroslav Krleža, od svoje pojave bio je stup programa HNK-a.

Prema Vašem iskustvu dirigiranja baletnim djelima, u kakvu su odnosu prema glazbi?

Jedne su od najljepših glazbi napisane za balete, Labuđe jezero će ostati dok je svijeta, nitko neće uspjeti nadići to. Prokofjev Romeo i Julia, to su čudesa od glazbe. Kod baleta morate paziti na tijelo plesača da ga ne mučite krivim tempima, već da mu pomažete i uz to ne narušite značenje i koncepciju glazbe sama skladatelja.

Koja je, prema Vašemu mišljenju, najbolja hrvatska dirigentska mlada nada?

Ivan Repušić bez konkurencije, on je voditelj u Münchenu Simfonijskog orkestra Bavarskog radija, „general music director“ u Hannoveru i gost dirigent u Deutsche Oper Berlin, puno gostuje i u Hrvatskoj.

Cijeli ste život podučavali, za sobom imate mnoge slavne i uspješne učenike. Čula sam za sretne gumbe, manšete, koje ste nosili po svim nastupima, koja je njihova priča?

To su mi darovala djeca u 8. razredu Osnovne škole Rapska u lipnju 1965., vodio sam ih razred kao razrednik. Rekli su mi da ih daruju kako bi mi donosili sreću na nastupima. Od tada pa do moga zadnjeg nastupa 10. svibnja 2017. pedeset i dvije godine ti su gumbi bili na meni kada sam dirigirao, svirao ili bilo kako nastupao. Prošli su sve akademije, opere, koncerte i oratorije. Znao sam strepiti i misliti, da sam sebi stvaram opterećenje, ne dao Bog da se nešto s tim gumbima dogodi, oni su bili i na Kubi, u Kini, Koreji i Europi.

Najbolja svjetska publika pred kojom ste dirigiralii?

Zagrebačka publika može biti vrlo neugodna, ali je to i dalje vrhunska publika. U dugom pamćenju mi je ostao nastup na Sorbonni sa Zborom „Ivan Goran Kovačić“ u auli Sorbonne koja ima 1000 mjesta, mi nismo mogli nastaviti program, to nam se dogodilo samo u Napulju i Parizu, takve ovacije su bile tijekom programa, da nismo mogli ići na sljedeću točku, to se dogodilo za Kolo bola Stanka Horvata na Sorbonni, a u Napulju se to dogodilo sa Svadbom Igora Stravinskog, išao je direktni radijski prijenos, a nije se moglo nastaviti dalje.

Kako provodite dane u mirovini?

Iako se još nisam suživio sa situacijom, jako mi je lijepo, i nisam požalio odlazak u mirovinu. Ja sam se svjesno naradio i ni za čim ne žalim. Sada uživam u koncertima i glazbi na jedan drugi način podržavajući mlade i sposobne nade na kojima sve ostaje.

© Ivana Vilović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. listopada 2020.