Pišre: Teodora Vigato

Zlatko Košta rođen je 25. 2. 1951. u Zadru. Prve glumačke korake napravio je u različitim amaterskim grupama koje su bile krajem sedamdesetih vrlo aktivne na području Zadra. Stalni član ansambla Kazališta lutaka Zadar postao je od 1979. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2018. Dugogodišnji rad, veliko iskustvo, bezbroj uloga i nagrada zasluženo mu je donijelo status glumca-prvaka. Tijekom svog skoro četrdesetgodišnjeg rada, igrao je u gotovo svim ansambl-predstavama Kazališta lutaka Zadar, ostvario preko šezdeset raznih uloga s brojnim  redateljima. Pojavio se u zadarskom lutkarstvu u zenitu velikih imena koje je nasljedovao dajući im nove vrijednosti lutkarstva za 21. stoljeće. U radu s različitim redateljima koji su zastupali različite poetike zbrajao je i nadograđivao znanja o lutkarstvu kako bi sve naučeno pretočio u novi lutkarski lik. Radio je s redateljima koji su skrivali animatore, potom s redateljima u kojima su glumci bili ne samo vidljivi nego su dominirali nad lutkama i na kraju u glumačkim predstavama na lutkarski način. Bio je, jednostavno rečeno, i strašni vuk u Gatarinoj Crvenkapici i u predstavi Tri praščića, ali bio je i Stjepan, Don Quijote i Michelangelo Buonarroti. Jedan je od rijetkih lutkara u Kazalištu lutaka Zadar koji se okušao u lutkarskoj monodrami San putujućeg glumca ili princeza na zrnu graška u režiji Sunnya Sunninskyog. Glumačka uloga Zorana u Planinama Petra Zoranića, u režiji Marina Carića, jedna je od njegovih najboljih uloga po ocjeni publike i kazališne kritike. Međutim, ostat će zapamćen po maestralno odigranoj ulozi Michelangela u predstavi Michelangelo Buonarroti,u kojoj je također zaigrao kao dramski glumac, za koju je bio višestruko nagrađen.

Iako nije imao nikakvo formalno obrazovanje, velikim talentom, upornošću, radom i samoobrazovanjem uspio se izdignuti iznad prosječnog lutkara i vrlo dobrog dramskog glumca. Bio je samozatajan i rijetko je volio davati intervjue i uopće razgovarati s novinarima, pa se njegov raznovrsni rad mogao rekonstruirati samo gledajući predstave. Okušao se i u dramskim ulogama u predstavama HKK Zadar.

Mnoštvo promjena u animacijskim postupcima Kazališta lutaka Zadar možemo pratiti na umjetničkom putu Zlatka Košte. Počeo je raditi kada je dominiralo mimetičko lutkarstvo i kada su se principi glume Stanislavskog preselili na lutkarsku pozornicu. Bio je to jednosmjeran odnos lutkar-lutka, u kojem je struja tekla od lutkara Košte prema mrtvom objektu. Prve predstave u kojima je sudjelovao bile su paravanskog tipa jer se tako shvaćalo pravo kazalište lutaka. Posuđivao je lutki svoj vlastiti život, svoj vlastiti glas, svoju vlastitu dušu i mrtav predmet postajao je oživljen. Bilo je to u repertoarnim predstavama još u Gatarino doba, koje je igrao zajedno s prvom generacijom zadarskih lutkara: Karlom Šoletićem, Marijom Moković, Josipom Gatarom i Marijanom Blaće. Kad govorimo o jednosmjernoj komunikaciji lutka-glumac, pamtimo ga kao strašnog vuka u Gatarinoj Crvenkapici (1952.) i u predstavi Tri praščića (1984.) koju je režirala Milena Dundov.

U repertoaru Kazališta lutaka Zadar čitamo kako je Koština prva predstava bila Postojani kositreni vojnik (1978.) prema tekstu Andersena-Blaće u režiji Luke Paljetka. Zatekao je u Kazalištu lutaka Zadar pored prve generacije glumaca još i Zdenka Burčula i Draganu Marković koji su bili u Kazalištu od 1972. te Milenu Dundov koja je bila u Kazalištu od 1973. U prvoj godini nastupao je u paravanskim predstavama igrajući sporedne uloge, i to u predstavama Mačak Tošo (1979.) koju je režirao Abdulah Seferović i Ježeva kućica (1979.) Velimira Hytila. Već na kraju iste godine zajedno s Asjom Rebac u predstavi Miševi i mačke naglavačke (1979.) u režiji  Miroslava Ujevića igrao je glavnu ulogu i to ispred paravana ili kao živi glumac koji vodi predstavu sa svojom partnericom.

Nakon prve faze dolazi razdoblje kada se Košta pripremao za velike predstave. U tom razdoblju animirao je lutke u opereti Ero s onoga svijeta (1987.) u režiji Srećka Šestana, sudjelovao je u predstavi koja je nastala po uzoru na istočnjačke predstave Priče s dalekog istoka (1988.) u režiji Jovice Šego, ali je i zaplesao u predstavi Vjetar uvijek nešto nosi u režiji Antuna Marinića. Najviše Koštinih predstava nastalo je postepenim obogaćivanjem klasičnog lutkarskog kazališta drugim izražajnim sredstvima, koje veliki teoretičar lutkarstva Jurkowski naziva iluzionističkim kazalištem. Na putu prema ogoljenoj lutkarskoj sceni Zlatko Košta nosio je maske u Čapekovoj Poštarskoj bajci (1984.) u režijiMiroslava Melenai Avanture Čupija i Mupija (1999.) u režiji Roberta Raponje, te u predstavi Zvjezdan prema tekstu Oscara Wildea (1995.) i u režiji Milene Dundov.

Devedesetih nastaje novo doba u zadarskom lutkarstvu, koje je nezanimljivo bez Koštinih majstorskih predstavama za odrasle. Novo razdoblje počinje Majoronovom predstavom Ribar Palunko i njegova žena (1989.) u kojem Košta nije glumio glavnu ulogu, ali zatim je dominirao u Juditi (1991.), Zvjezdanu (1995.) i Šumi Striborovoj (1996.). I dok je u Juditi imao naglavnu lutku, u Šumi Striborovoj na otvorenoj sceni animirao je lutku koju drži ispred sebe. Animacijom novih tipova lutaka bio je otvoren put prema novim izražajnim sredstvima u lutkarskom izrazu. Također glavne uloge i u predstavama za odrasle – zapažene uloge imao je u predstavama Muka svete Margarite u režiji Wiesława Hejnoa (1990.), u kojoj je igrao ulogu Đavla, potom u predstavi Starac i more (1990.) u režiji Jelene Sitar prema Hemingwayevom tekstu, igrao je i Stjepana u predstavi Stjepan, posljednji kralj bosanski  (1993.) koju je režirao Tomislav Durbešić i u predstavi Božićni triptih (1994.) Luke Paljetka. 

Vrhuncem Koštine animacije možemo smatrati monodramu San putujućeg glumca ili princeza na zrnu graška iz1997., koju je režirao Aleksandar Ivanov (Sunny Sunninsky). Na sceni se nalazi samo Zlatko Košta i mnogo zračnica koje su postajale vergl ili gramofon, pa automobil u kojem se vozi kralj i kraljica i sve ono što mu je bilo potrebno da bi ispričao Andersenovu bajku o princezi na zrnu graška. On precizira poruku predstave koja glasi: u životu treba jako željeti i tražiti ljubav i istinu, a to je ono zrno graška koje se krije u ljudskim srcima. Zlatko Košta u ovoj predstavi nije samo zabavljač nego i učitelj života. 

Talentirani Zlatko Košta podjednako je bio dobar i kao glumac na glumačkoj sceni i lutkar na lutkarskoj sceni. Kao vidljivi glumac na ogoljenoj lutkarskoj sceni svojom mimikom je pomagao ostvariti Don Quijotea u istoimenoj predstavi iz 1998. koju je režirao Wiesława Hejnoa. Hejno je želio predstaviti zbilju s jedne strane i fikciju i lutku s druge strane.

U predstavi Mali princ u režiji Milene Dundov Zlatko Košta kao živi glumac glumi pilota i autora romana Antoinea de Saint-Exupérya. Na samom početku sam je na sceni, pridružuje se stolna lutka smještena iza paravana, a animator je nevidljiv. Saint-Exupéry kao živi glumac čita Malom princu-lutki što se događalo na neobičnoj planeti i odnosi se prema lutki kao prema djetetu, pa ga lutka grli, vodi je za ruku u šetnju i nosi na ramenima. U predstavi Drago Č. i tvornica čokolade (2011.) u režiji Zlatka Svibena Košta je preuzeo na sebe obvezu igranja lika, a lutku tretira samo kao pasivni ikonički znak lika, kao neku vrstu kostima.

Zlatko Košta u predstavama Planine (1997.) u režiji Marina Carića i Michelangelo Buonarroti (2010.) u režiji Dražena Ferenčine igra bez lutke u rukama. To su predstave u kojima se pored živih glumaca sporadično pojavljuju lutke. U jednom razgovoru je kazao kako je u liku Michelangela „tražio svoje drugo ja koje vuče na drugu stranu, koje cijepa i spaja i do sada nikada nije imao takvu ulogu“.Obje predstave su ambijentalne i dok su se Planine odigravale u procesiji kroz grad, Michelangelo Buonarroti izvedena je u Crkvi svetog Dominika. Crkva sv. Dominika ima ono nešto što nema zgrada kazališta – ona je prostor čudesne duhovne posebnosti.

Sve načine animacije u zadarskom lutkarstvu možemo pročitati u radu lutkara Zlatka Košte – od paravanskih predstava preko maski do vidljivog animatora koji se skriva iza lutke ili vidljivog animatora koji je lutkin partner. Počeo je djelovati u Paljetkovo doba, kada su se u zadarskom lutkarstvu lutkari s jedne strane skrivali iza paravana, a s druge strane udaljavali lutkarske predstave od dramskog principa i približavali poeziji. Bio je i običan konferansje, ali i glumac lutkar koji je glumio samog sebe. Nosio je različite maske i animirao različite lutke – od naglavnih do lutaka s vodilicom. Surađivao je s mnogim redateljima, što je inače osobitost Kazališta lutaka Zadar, koje od osamdesetih nema kućnog redatelja nego oni dolaze po pozivu i ne režiraju mnogo predstava. Čitav svoj radni vijek lutkar Zlatko Košta prevodio je govor lutke u jezik predstave. Animirao je ili potpuno oživljavao zadani lik sredstvima izražavanja kojima je kao animator raspolagao. U svim ansambl-predstavama, bez obzira je li imao glavnu ili sporednu ulogu, kao pravi lutkar neprestano je zatajivao samog sebe u korist afirmiranja lutke kao protagonista scenskog čina. Bilo je to njegovo odricanja od vlastite osobnosti kako bi lutka kao scenski lik bila što osobnija, osebujnija i životnija.

Na 21. Festivalu hrvatske drame i autorskog kazališta Marulićevi dani 2011. dobio je nagradu za ulogu Michelangela Buonarrotija u predstavi Michelangelo Buonarroti redatelja Dražena Ferenčine. U obrazloženju nagrade stoji: „u ulozi umjetnika u dilemi oko same esencije umjetnosti i smisla života nametnuo se velikom glumačkom snagom kojim lik Michelangela čini bliskim i ljudskim u njegovoj borbi s božanskim, te aktualnim i danas“.

Dobitnik je Povelje za dugogodišnji rad i doprinos hrvatskom lutkarstvu 2012. te  Nagrade Grada Zadra, također 2012. Umro je u Zadru 6. 11. 2021.

©Teodora Vigato, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. siječnja 2022.