Piše: Josip Grozdanić

U jednom davnom razgovoru za novine, na pitanje je li oduvijek znao da će jednog dana biti glumac i glumiti „sve te Hamlete”, Božidar Alić odgovorio je jednostavno, čvrsto i odsječno „da!”. Pa dodao da je u svoju glumačku budućnost i status budućeg prvaka toliko čvrsto vjerovao i bio posve siguran, da je na tvrdnju jednog prijatelja o tome da je gluma posao u kojem se mora biti prvi ili se bolje njime niti ne baviti, samouvjereno i bez imalo dvojbe odgovorio „ja ću biti prvi!”. I uistinu je to postao i bio, ne samo možda i najdarovitiji glumac svoje generacije, nego i jedan od najboljih i najznačajnijih hrvatskih glumaca uopće.

No bio je i izuzetno samodiscipliniran i strog prema samome sebi, prema vlastitim riječima čak i svoj najstroži kritičar, istodobno već od početaka karijere rigorozno selektirajući ne samo uloge koje želi prihvatiti nego i kolege i redatelje s kojima želi i pristaje raditi. Jer Alić je oduvijek znao što je, što kao glumac želi postići, u kakvom kazalištu želi nastupati i na koji način u njemu raditi, svjestan da je kazalište zapravo život sam, i da u njemu kao takvom stvarnost neprestano zadire u fikciju, baš kao i fikcija u stvarnost, zbog čega je nužna potreba za uspostavljanjem ravnoteže.

Bio je Alić izuzetno sugestivan i uvjerljivo autoritativan na kazališnim daskama, umijeće vladanja kojima je nakon završetka zagrebačke Akademije za kazalište, film i televiziju, današnje Akademije dramske umjetnosti, stjecao i u milanskom Piccolo Teatru, a određeno vrijeme je glumačku vještinu kalio i pod vodstvom glasovitog redatelja Roberta Ciullija u Theater an der Ruhr u Mülheimu.

Osamdesete godine prošlog stoljeća bile su njegovo zacijelo najsjajnije desetljeće, u kojem je ostvario strelovit uspon ne samo u teatru – najprije u &TD-u gdje je zablistao rolama Gordogana u Kralju Gordoganu Radovana Ivšića pod redateljskom palicom Vladimira Habuneka, Alexa u Burgessovoj Paklenoj naranči te Kamova i Vjekoslava Afrića u Šnajderovim dramama Kamov smrtopis i Hrvatski faust, a potom i na Dubrovačkim ljetnim igrama kao naslovni lik u Shakespeareovu Koriolanu u režiji Petra Večeka, te u Gavelli kao grof Almaviva u kultnim Ludim danima, sačinjenima od Beaumarchaisove Figarove ženidbe i Figaro se rastavlja Ödöna von Horvatha, a u režiji Paola Magellija, kao Pozornik također u Von Horvathovu komadu Vjera, ufanje, ljubav (opet Magelli), a kasnije i kao Franz u Bruckner / Brečić / Buljanovu Gorkom, gorkom mjesecu, kao Bubnjar i Rosencrantz u Rosencrantz i Guilderstern su mrtvi Toma Stopparda, kao Izidor u Ničijem sinu Mate Matišića, te kao Alfredo u Kraljici majci Marija Santanellija u režiji Branka Ivande, gdje ga je nakon određenog vremena zamijenio Marko Torjanac.

Glumac iznimno snažne osobnosti i autentične iznimne energije, vulkanskog glumačkog erosa s kojim redatelji ponekad nisu znali kako postupati i na koji ga način iskoristiti, Alić je za uloge u koje je vjerovao bio spreman na sve, poput bojanja kose u narančasto. No istodobno je posjedovao određenu crtu autodestruktivnosti koja je s vremenom sve više dolazila do izražaja.

Na filmu je, pak, debitirao kao markantni negativac Ferko u Vukotićevoj Akciji stadion, nakon koje su krajem 70-ih i tijekom 80-ih uslijedili njegovi intenzivni angažmani ponajviše na televiziji, među ostalim u serijama Nepokoreni grad i Putovanje u Vučjak, kao i TV-dramama Istarska rapsodija Danijela Marušića, Obiteljski album Miroslava Mikuljana, Pijanist Vanče Kljakovića i osobito dvodijelnoj U logoru Branka Ivande prema Miroslavu Krleži, te u više filmova – u Živi bili pa vidjeli Bruna Gamulina i Milivoja Puhlovskog, drami Treći ključ Zorana Tadića, te u međunarodnoj produkciji Memed by Hawk prema romanu Yasara Kemala, a s Peterom Ustinovim kao scenaristom, redateljem i tumačem glavne uloge.

No dominantno polje djelovanja Božidara Alića bili su kazalište i televizija, premda je i u 90-ima i nultim godinama zaigrao i u Babajinim Kamenitim vratima, Holdingu Tomislava Radića, Papićevoj Infekciji, Vrdoljakovoj Dugoj mračnoj noći, u pomaknutoj komediji Pušća Bistra Filipa Šovagovića te u nizu filmova Jakova Sedlara – od Agonije i Četveroreda preko Sjećanja na Georgiju i Milosti mora do Jeruzalemskog sindroma i Nisam se bojao umrijeti, u kojem je 2016. ostvario posljednju filmsku ulogu. Glumio je i u više popularnih sapunica, među kojima se osobito ističe Ponos Ratkajevih, a sinkronizirao je i animirane filmove Potraga za Nemom i Inspektor Martin i banda puževa. Osobito ljubiteljima teatra i televizijskim gledateljima Božidar Alić ostat će u sjećanju kao glumac iznimne izražajnosti i karizme koji je na kazališnim daskama i pred kamerama s lakoćom krao scene kolegama glumcima.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. siječnja 2021.