Piše: Vesna M. Muhoberac
16.6.2024. – Duško Valentić (bio) je velik glumac, samozatajan i tih, topao i nježan čovjek, urban, dostojanstven, elegantan i opušten, s lijepim i profinjenim manirima, jedan od rijetkih koji je stalno i uvijek bio u kazalištu, pogotovo na predstavama svoga Dramskoga kazališta Gavella koje ga je odredilo i glumački formiralo. Kazalište je Dušku bilo strast i život, cijeli svemir kojemu se prepuštao potpuno, ponekad vedar, ponekad ozbiljan i zabrinut, pravi kazališni čovjek, iako ga šira javnost vjerojatno bolje (pre)poznaje kao Papundeka u nekad kultnoj seriji Velo misto Smoje i Marušića (na snimanja koje je znao putovati noću, nakon predstava u Gavelli) i šezdesetak filmskih i televizijskih uloga, od kojih su najpoznatije u serijama i filmovima: Kuda idu divlje svinje, 1971., Tomo Bakran, 1978., Novinar, 1979., Horvatov izbor, Vrijeme za…, Kumovi, Bibin svijet, Naša mala klinika, Ponos Ratkajevih. Gavellini i gavellijanski glumci bili su uvijek ponajbolji glumci hrvatskoga glumišta, uvijek u suigri, predani svojim kolegama i kolegicama na sceni, dušom i srcem zainteresirani za umjetnost, gotovo ritualno posvećeni daskama koje (nam) život znače. Velik je niz divnih ljudi, iznimnih glumica i glumaca kojih više nema, a ugradili su svoj život u Gavellu pokušavajući ludično i ludistično doprijeti do raznovrsne publike. Marina, Cigo, Foka, Krča, Nada, Kiki, Ivica, Stevo, Pero, Minja, Cvetko…, a sad i Duško.
Naša je obitelj Duška poznavala, čini mi se, oduvijek, od sedamdesetih godina i dolaska u Grad na Dubrovačke ljetne igre gdje je svojom razigranošću, gotovo djetinjom energijom, anđeoskom ljepotom, sa suncem na licu i radošću u oku, nasmijan i otvorena pogleda, prštećom voljom na kamenim pozornicama stvarao povijest hrvatskoga i svjetskoga kazališta. Na lovrjenačkim je razinama donio posebno viđenje kazališne družine u Radojevićevu Hamletu 1978., s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, u scenografiji koju je briljantno konstruirao Drago Turina, naš Charlie i u impresivnoj kostimografiji Jagode Buić, nikad u prvome planu, a uvijek glumac bez kojega se ne može, sveprisutan, onaj koji je energijom, dinamičnošću i začudnošću pokretao druge. Sve povezano uz Duška kao da je bilo igra. S velikom je lakoćom, mekan i elastičan, glumio sve uloge.
Kad je intendantica Igara, Fani Muhoberac, pozvala 1971. godine Georga Para, Žorža, da na Lovrjencu režira Brechtov Život Eduarda II., kralja Engleske u prijevodu Trude Stamać i Ante Stamaća (kostimografkinja: Marija Maca Žarak, scenograf: Zvonimir Lončarić, scenska glazba: Pero Gotovac) kao prvu predstavu fizičkog teatra na DLJI-u, s Božidarom Bobanom u naslovnoj ulozi, uz uvijek originalnu Nadu Kokotović kao koreografkinju i trenera i karatista Iliju Smoljenovića koji je na početku predstave zagrijavao glumce kao da se spremaju za borilačke ringove, naravno da je Duško Valentić bio u izabranoj i pomno probranoj reprezentaciji. Taj je način rada potpuno odgovarao njegovu, makar naizgled krhkom habitusu. U potpunosti se davao, kao i svi ostali suglumci u novom kazalištu, na praktikablima po kojima se skakalo i po njima udaralo, bubnjalo, pjevalo songove s Ibricom Jusićem, trčalo, a gledatelji su sjedili na malim stolcima na rasklapanje oko drvenih pozornica. U predstavi je bilo i povreda pa je jedan od sportaša-koreuta sa slomljenom rukom glumio na premijeri, a Boban, za kojega su posebno vješti stolari na Igrama napravili drvena kolica, s gipsom na slomljenoj nozi. Bilo je to fascinantno. Sve za kazalište. Predstava se nije smjela ni mogla otkazati.
U Krležinu i Parovu Kristoforu Kolumbu 1973., na brodu Santa Maria (koreografkinja: Ivica Boban), na kojemu su se probe održavale u Rijeci dubrovačkoj, a na predstavi je remorker vukao jedrenjak ili je bio usidren u Staroj gradskoj luci, ponovila se slična energija. Mahom mladi glumci mornare su igrali opet u kostimima Mace Žarak, na provi su pjevali i svirali Ibrica Jusić, Drago Mlinarec i Davor Rocco, Duško se penjao na jarbol kako bi najavio Novo Kopno, svi su ritualno i koreografski, s posebnim zastavama u rukama, pjevali: „Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njom, a snaga naša pobijedit će taj svečani brodolom…“. Na kraju je predstave Kolumbo Boban, razapet visoko na jarbolu, gotovo zaboravljen, gledao satima kako publika uživa u delicijama i kupuje suvenire, jer je cijeli Grad bio mapiran Kolumbom, pa tako i Duško. Nosile su se torbe, majice, hlače, pojasevi, ogrlice, kola(j)ne, kape…. Stalni i pouzdani prijatelj u životu i na FB, bio je dostupan uvijek, za komentar, lijepu riječ, a maestralno je, začudno govorio tekstove o dubrovačkoj kavi i Veneri i Adonu na Festivalu M&M: Mićinim danima, u prosincu 2022. i 2023., ozbiljan, vedar, sjetan i poseban.
Duško Valentić Dule, ponosni Slavonac, rodio se 31. siječnja 1950. godine u Pančevu, prema svojim riječima, na mostu, koji ga je simbolično poslije povezivao sa svim ljudima uz koje se uvijek vezivao puno više nego za kuće. U Zagreb se preselio kao sedmogodišnji dječak, na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti upisao se još prije mature, tako što je paralelno polagao razredne i fakultetske ispite, a tijekom cijele je glumačke karijere bio u stalnom angažmanu Gradskog dramskog kazališta Gavelle, gdje je prvi put zaigrao 1972., u Bondovu i Večekovu Uskom putu prema dubokom sjeveru. Zapažene je uloge ostvario u djelima Bena Jonsona, Luigija Pirandella, Eduarda De Filippa, Iva Brešana, Ödöna von Horvátha, Milana Begovića, F. M. Dostojevskog, A. P. Čehova, Friedricha Schillera, Augusta Strindberga, Voltairea, Shakespearea, Šnajdera, Bužimskoga, Price, Molièrea… u režijama Spaića, Radojevića, Kunčevića, Večeka… Glumio je i u Kroatenlageru, predstavi nastaloj po Krležinim djelima, u predstavi E, moj sokole prema motivima Kozarčeva romana Đuka Begović, bio je i Grga Čokolin u Zlatarovu zlatu, Robespierre u Dantonovoj smrti, Knez Miškin u Idiotu…. Posljednje dvije uloge koje je zaigrao na svojoj matičnoj pozornici u Frankopanskoj su Pangloss, u predstavi Candide ili optimizam i Mletački dužd u Shakespeareovu Othellu. Osim u Gavelli, Duško Valentić Dule igrao je i u Teatru &TD, ali i na drugim pozornicama, a posljednju je premijeru odigrao krajem prošle godine u Teatru Erato Mi tu samo spavamo (autor Zdravko Odorčić, režija Ištvan Filaković, producentica: Lidija Ivanda) sa Ksenijom Marinković, Nadijom Cvitanović i Robertom Kurbašom.
Nedavno je, u Velikoj dvorani Matice hrvatske, 29. svibnja, održana zagrebačka premijera kratkoga filma nastaloga prema Gavranovoj priči U zagrljaju rijeke u režiji Bobbyja Grubića, trostrukoga dobitnika Emmyja. Duško Valentić glumi pacijenta koji neposredno prije operacije pobjegne iz bolnice u Slavoniju, tamo gdje se uvijek lijepo osjeća(o), i mirno i sjetno, ali radostan u srcu, sjedi i gleda u rijeku i… nestaje.
Candide ili optimizam, red. Krešimir Dolenčić, Gavella, 2013.
Duboka sućut cijeloj obitelji, posebno voljenoj kćeri jedinici Jeleni i svim prijateljima, a ti, Duško, nikad nećeš nestati i nikad te nećemo zaboraviti. Neka te anđeli nose nebeskim kazališnim prostranstvima i čuvaju i dalje.
Posljednji ispraćaj održan je 12. lipnja u 9.20 na Krematoriju, a komemoracija u spomen na Duška Valentića u ponedjeljak, 17. lipnja u podne u kazalištu Gavella.
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. lipnja 2024.