Piše: Jasen Boko
S Vladimirom Bobom Davidovićem vezala me na samom početku devedesetih profesionalna kazališna suradnja, kojoj je slijedilo dugogodišnje prijateljstvo. Te je 1992., na njegovu inicijativu, u splitskom Kazalištu mladih – kojem je tih dana postao ravnatelj, praizveden moj Kazališni sat u režiji Vanče Kljakovića. Gotovo tri desetljeća kasnije taj je komad – nakon blizu 600 izvedbi, još uvijek na repertoaru GKM-a, kao najdugotrajnija predstava toga kazališta. Nedavno je gašenjem Stilskih vježbi zbog smrti nenadomjestivog velikana Pere Kvrgića, Kazališni sat postala i najdugovječnija produkcija na hrvatskim kazališnim daskama.
Bobo je, iznenađujuće, na mjesto ravnatelja Kazališta mladih došao iz pravosudnih voda – u početku je bio pravnik, a prije prelaska u Kazalište mladih i poznati splitski sudac. Ipak, nije slučajno zalutao u kazališne vode – potječe iz slavne kazališne obitelji. Majka mu je poznata splitska glumica Magda Matošić, njen suprug Savo Komnenović bio je poznati glumac i uspješni splitski Hamlet, redatelj i dugogodišnji ravnatelj Drame HNK Split. Bobin „barba“ bio je glasoviti splitski tenor Noe Matošić, a brat Sveto Komnenović Matošić, koji je baš kao i Bobo iz pravnih prešao u scenske vode, dugo je godina kao tenor bio član Opere splitskog HNK.
Odrastajući u takvoj obitelji, od kazališta nije mogao pobjeći, pa je rano kao glumac stupio na scenu igrajući u brojnim predstavama.
U prvoj polovici devedesetih Davidović je od donedavno dječjih Titovih mornara stvorio relevantno hrvatsko kazalište, a njihove uspješne predstave igrale su tih godina na gotovo svim hrvatskim festivalima i gostovale i izvan države. Cijela serija ozbiljnih i odlično ocijenjenih predstava – da spomenem samo Mali Libar Marka Uvodića i Ljubovnike, često u režiji Vanče Kljakovića, devedesetih je obilježila Kazalište mladih, a u njima je redovno igrao i Bobo Davidović.
Pravosudni sudac se tako tih godina potpuno posvetio kazalištu, a svojim je ulogama obilježio scenski život grada – osim na matičnoj sceni i u splitskom HNK, ostvarivši mnoge nezaboravne kreacije. Govorio mi je često kako je jednu od svojih antologijskih uloga, onu suca u Malom libru, uspio tako dobro pripremiti upravo jer je dobro poznavao pravosudno okruženje.
Davidović je, pokazao je njegov rad na sceni, bio iznimno talentiran glumac, a zanimljivo je da je jednako uvjerljiv bio i u svom splitskom dijalektu, kao i na hrvatskom standardnom jeziku. Kazalište mladih tih je godina živjelo kao jedna, složna kazališna obitelj čije se druženje nastavljalo i nakon izvedbi, u čemu je i Bobo, kao i Filip Radoš i danas pokojni Franko Strmotić i Vanča Kljaković, odigrao bitnu ulogu.
S Bobom sam se često družio i izvan kazališnih krugova, uživali smo u razgovorima, najčešće o književnosti i širokom krugu kulturnih tema. Bobo je bio jedan od najvećih erudita kojeg sam poznavao, bio je pasionirani čitač, čitao je cijele noći i sve je stigao pratiti. Znali smo satima razgovarati o nekoj drami ili romanu, a bez obzira na to što sam po zvanju profesor književnosti, od njega sam uvijek imao što naučiti. Za razliku od mene, područje njegovog interesa bilo je puno šire, pratio je sve – od urbanizma do sporta i nikad sebi nije dopustio da postane kazališni fanatik kojeg ništa izvan svijeta scene ne zanima.
Marko Uvodić: Mali Libar, Vladimir Davidović i Josip Zovko, red. Vanča Kljaković, GKM Split, 1995.
Posljednji put se nakon umirovljenja na scenu Teatrina, matične scene Gradskog kazališta mladih, popeo prije tri godine, kad je odigran petstoti, jubilarni Kazališni sat, kojega je upravo on prije toliko godina odlučio postaviti na scenu. Kako je u toj predstavi godinama glumio, kolege su ga tada iz gledališta izvukli na pozornicu. Izjavio je tada kako je „stigao na najbolji dio predstave“.
Poznato je da kad umire čovjek, umire i dio svijeta, ali mi se čini da kad umire glumac, njegov duh zauvijek ostaje na sceni čiji je dio bio. Zbog svog značajnog doprinosa Gradskom kazalištu mladih i splitskoj sceni uopće, siguran sam da Bobo na svojoj sceni, ali i među širom splitskom publikom, nikad neće biti zaboravljen.
©Jasen Boko, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. veljače 2021.