Piše: Snježana Banović

Nakon rata, Milin suprug Franjo Mosinger zapošljava se u Odjelu za štampu Predsjedništva Vlade NR Hrvatske u Zagrebu te u stilu gorljiva socrealizma snima brojne portrete radnika i seljaka. Njegova pak supruga redovito nastupa na sceni HNK iz koje je opereta (osim omiljenih, Tijardovićevih!) preselila u novo kazalište Komedija, osnovano u okviru zamaha petoljetke. Ostvaruje nove antologijske uloge: karakterne, salonske i komične, sada već mahom starijih žena. Bila je Turusina u jugoslavenskoj premijeri popularne komedije Ostrovskoga iz 1868. Dolijala Lija, Madlen Petrovna u Krležinoj drami U agoniji (kao alternacija Beli Krleži, a uz proslavljenu prvakinju Viku Podgorsku u ulozi Laure), Anđa u Budakovoj Na trnu i kamenu i u brojnim drugima, postavši jedna od najzaposlenijih, najomiljenijih i najhvaljenijih karakternih hrvatskih glumica. Gotovo zaboravljajući svoj operetni fah, prelazi vrlo uspješno na sovjetski socijalistički realizam koji je do 1949. godine  i razdora na liniji Tito – Staljin vladao svim jugoslavenskim scenama. Naime, u to doba su se kazališni, ali i svekoliki umjetnički repertoari u cijeloj Jugoslaviji kreirali izričito u okviru socrealizma, doktrine koja je u skladu s propisanom politikom nekritički uvezena iz Sovjetskoga saveza. Osim efektnog uskakanja u Šjoru Petronilu u Maloj Floramy Ive Tijardovića koji je u to doba intendant HNK, a što je u stvari bio Milin definitivni oproštaj od žanra koji ju je proslavio, ona nastupa u gotovo svim propisanim, sovjetskim ili sovjetiziranim komadima. Tako i u hrvatskoj premijeri Tolstojeve Ane Karenjine koja je, prilagođena novim prohtjevima, imala prvenstveno naglasiti „razvitak i kompliciranje kapitalističkih odnosa u carskoj Rusiji”, dok se intimni život glavnih junaka, sada kao sekundaran motiv, opisivao „na podlozi dubokih socijalnih protivurječnosti epohe” (M. Matković).

U naglašeno opernoj režiji Tita Strozzija i zbog spektakularne inscenacije izrazite dekorativnosti scenografskog doajena, Rusa Vladimira Žedrinskoga, koja je na mahove bila sama sebi svrhom, s gotovo cijelim ansamblom na sceni i s hvaljenom Boženom Kraljevom u naslovnoj ulozi koja je svojom Anom zasjenila sve ostalo, predstava je i kod kritike i kod publike prošla loše baš kao i sve dotadašnje sovjetske drame, iako su bile istaknute i neke sporedne role, i opet ponajviše Milina Lidija Ivanovna. Odmah nakon te virtuozne minijature, oduševljava u ulozi crne sluškinje Belle Charles u drami Gowa i D’Usseaua Duboko korijenje kojom se HNK preselio iz sovjetskih stepa na američki jug. Naime, jedna od poželjnih tema socrealističkih repertoara bila je i ona o tada gorućem problemu Sjedinjenih Američkih Država – demobilizaciji crnaca koji su se borili u vojsci SAD-a i koji se u proljeće 1945. „vraćaju kao heroji u svoju domovinu, a koja im ne priznaje ni osnovna prava čovjeka”. I dok je prevoditelj i redatelj, Milin kolega, prvak Drame Mato Grković dobio listom loše kritike, među kojima se dubinom uvida isticala ona Marijana Matkovića koji smatra da je režija donesena „kruto i formalistički“, njezinu je Belle isti opisao kao „snažnu i duboko dramatsku“. Upravo s njom je u prosincu 1949. napokon i proslavila svoj srebrni jubilej – 25 godina glumačkoga rada i to osam godina nakon roka. Usput, još jedna zanimljivost u vezi iste predstave vrijedi biti prenesena, a tiče se onodobnih obaveznih razotkrivanja dubokih proturječja koja su razdirala tadašnje američko društvo. Na zagrebačkoj kazališnoj cedulji ispisana je sljedeća kritika američke demokracije: „Američka štampa rado se razbacuje riječima o demokraciji, o jednakosti ljudi, o društvenom uređenju koje se brine za sve građane USA. Ali buržoaska demokracija samo je lijepa dekoracija, iza koje se skriva neugodna zbilja (…) Osamdeset godina nakon službenog ukidanja ropstva crnac ostaje u suštini polurob.“

Ipak, vrhunac turbulencija tog sovjetskog razdoblja u našem se kazalištu dogodio u sezoni 1948/49. – bila je to ipak predstava koja se zapravo nije ni odigrala jer je skinuta s repertoara nakon generalne probe, a u kojoj je Mila igrala dojmljivu ulogu Catherine. Radilo se o u to doba najpopularnijoj sovjetskoj satiri u shawovskoj maniri Otok mira[1] suvremenoga sovjetskog pisca Jevgenija Katajeva u režiji njezina omiljenog kolege i prijatelja Tita Strozzija, čiji je redateljski rukopis već tijekom rada proglašen „eklatantnim primjerom formalizma i idejnoga zastranjivanja“. Ministarstvo prosvjete je stoga formiralo stručnu komisiju koja je nakon detaljne diskusije zabranila predstavu te zatražila odgovornost uprave koja je pak sve prebacila na – Strozzija. Na žalost intendanta Ive Tijardovića, Agitprop (partijsko tijelo kontrole, agitacije i propagande za sva umjetnička područja) smatrao je da je upravo intendant najodgovorniji za taj propust te je morao otići s toga mjesta, a zamijenio ga je njegov najžešći kritičar – Marijan Matković.

Iz istog turbulentnog poratnog razdoblja vrijedi spomenuti i dugo iščekivani povratak ansambla Drame u bulevarsko-salonski prosede, tik pred odlazak mladih snaga na čelu s Brankom Gavellom u Frankopansku ulicu: još uvijek u Malom kazalištu HNK izvedena je 1953., na radost mnogobojne publike koja je nakon razdoblja mnoštva ruskih djela na sceni poželjela neposrednost i smijeh, komedija Jeana Bernard-Luca Filemonov kompleks, o građanskoj obitelji koja u skladu s tada iznimno popularnom Freudovom teorijom psihoanalize „otkriva svoje komplekse“. I ovu je komediju, u prijevodu Alke Škiljan, režirao Tito Strozzi, a u podjeli je neizostavno prisutna Mila za koju je taj posao bio ujedno i oproštaj s mladim glumačkim snagama Miom Oremović i Vjeročkom Žagar-Nardelli koje su uskoro postale članice novoga Dramskog kazališta u Frankopanskoj ulici, a čije je talente ona iznimno poštovala – novi su je naraštaji naših glumica i glumaca zvali jednostavno – Maman.

Mila Mosinger-Popović bila je pripadnica posljednjeg glumačkog ešalona stare garde zlatnoga razdoblja zagrebačkog kazališta između dva rata, ljubimica kazališnog Zagreba, Osijeka, ali i drugih gradova u kojima je redovito nastupala. Njezin je izniman dar došao još više do izražaja nakon otvaranja scene na Tuškancu, koja je uglavnom bila posvećena operetnom i komičnom repertoaru u kojem je zajedno s legendarnim tenorom i dugovjekim doajenom zagrebačke Opere Milanom Šepecom[2] još dugo držala primat u kategoriji omiljenoga kazališnog para. Također, bila je rijetko uspješna i u ostalim glumačkim fahovima: salonskom, komedijskom, ali i dramskom, igrajući sve – od Nušića preko Racinea do Krleže što joj je redovito, naročito u njezinim doajenskim godinama, donosilo veliko poštovanje kolega, publike i kritike: skromna i tiha u privatnom životu, na sceni bi se pretvarala u najrazličitije osobnosti odolijevajući pritom vremenu, prilagođavajući se virtuozno kako novim modama, tako i zahtjevima novih generacija pisaca, redatelja i glumaca. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Hrvatska premijera održana je par mjeseci nakon slovenske, 14. listopada 1950. (praizvedba je bila u Lenjingradu 1947.) u Malom kazalištu. Prevoditelj Roman Šovary, redatelj Ferdo Delak, scenograf Vladimir Žedrinski, kostimografkinja Nada Doroški. Uz Milu su igrali: Mato Grković, Gizela Huml, Ervina Dragman, Pero  Kvrgić, Vlasta Dryak, Zvonko Đukes i dr.

[2] Milan ŠEPEC, operni i operetni pjevač, tenor (Zagreb, 4. studenog 1891. – Zagreb, 7. veljače 1989.). Pjevanje je učio u Zagrebu i Beču, a debitirao 1916. u Varaždinu. U Zagrebu je prvi put nastupio 1919. u opereti Poljačka krv (O. Nedbal) i sve do umirovljenja 1954. bio član Opere HNK. Ostvario je ukupno više od 80 operetnih i opernih uloga, među kojima su najpoznatije one u operetama J. Straussa sina, E. Kálmána i I. Tijardovića, te u operama B. Smetane, M. P. Musorgskoga, R. Wagnera i dr. Nastupao je i na filmu, a bio je omiljen tijekom cijele svoje karijere kod kolega, publike i kritike. Nazivan je Nestorom našeg kazališta.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. rujna 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice