Piše: Snježana Banović
Veliki uspjeh, neuobičajen naročito za ženske početke, označio je i nastavak karijere Ele Hafner, trajući istim ritmom sve do kraja – njezina je popularnost i omiljenost rasla sa svakom novom ulogom, sa svakim novim fahom, postala je oličenje zagrebačkog stila glume koji se volio poistovjećivati s elegancijom, šarmom i šikom koji je Hafnerici očito bio urođen. S HNK-om je često gostovala na nizu jugoslavenskih pozornica, pa je i tamo ubirala lovorike, frenetične aplauze i ushićene kritike: Ljubljana, Osijek, Beograd, Novi Sad, Split… posvuda je publika hrlila u teatar gledati popularnu Hafnericu.
Njezin je glumački put bio upravo uzoran, a repertoar gotovo neobuhvatljiv: nakon što je debitirala u Hamletu, odigrala je uz Ofeliju još 10 Bardovih junakinja, kao i osam glavnih ženskih rola kod Molièrea.[2] Igrala je s lakoćom i psihološko-karakterne uloge kod Ibsena, Strindberga, O’Neilla, Hauptmanna, opsežan francuski, talijanski, slavenski i domaći – klasični i suvremeni repertoar (Gundulić, Sterija, Šenoa, Vojnović, Galović, Tucić, Feldman, Lunaček, Ivakić, Ogrizović, Zagorka, Strozzi, Pecija Petrović, Krleža, Begović…) da bi se na vrhuncu karijere ponajviše posvetila popularnim konverzacijskim komedijama (Wilde, Schnitzler, Grillparzer, Geraldy itd.) i komičnim rolama (Ostrovski, Nušić, Sremac…) koje je najviše voljela tumačiti. Neposrednost i neusiljenost bile su joj urođene, usto i srdačnost, s osmijehom koji nije skidala s lica: voljela je biti okružena ljudima, radovali su je susreti s publikom na ulici, na terasi Kazališne kavane, na elitnim plesovima i u onodobnim brojnim, obligatnim društvenim soarejama, primanjima po ambasadama i sličnim mjestima na kojima bi obučena u svojim raskošnim „lame haljinama“ bila redovito u središtu pažnje. „Prava dama bez poze“, govorilo se i pisalo o njoj po društvenim kronikama, bila je oličenje junakinje svoga vremena – ludih dvadesetih!
Godine 1930. interpretirala je ulogu Klare na povijesnoj praizvedbi Krležine Lede, glembajevske ljubavne igre u režiji Ive Raića koju su Krleži neskloni kritičari iz desnih i klerikalnih krugova napali kao komad „odvratnog erotskog defetizma“ koji truje „svojim perverzno lascivnim scenama i tendencijama“ (Lj. Maraković, Hrvatska straža), čak i to da „mračnija, a i odvratnija slika svijeta ne može se zamisliti“ (R. Maixner, Obzor), a izuzetak među brojnim kritičarima je bio Josip Horvat koji je o predstavi pisao u Jutarnjem listu kao o velikom scenskom čudu pod nadahnutom režijom „ukusom nenatkrivljiva“ Raića. Uz Hafnericu su agramerske brodolomce brakova i općenito egzistencija koje su tako iznervirale kritiku igrali Bela Krleža (Melita), Ivo Raić (Aurel), Tito Strozzi (Urban) i Mato Grković (Klanfar). Bila je to neponovljiva zvjezdana podjela i jedna od rijetkih koja je u potpunosti zadovoljila strogog autora.
Dvadeset petu obljetnicu karijere proslavila je Hafnerica grandiozno, 1938. godine, u statusu „zaslužne glumice“ (bio je to najviši naslov u tadašnjoj kazališnoj hijerarhiji, iznad prvakinje, poput današnjeg statusa nacionalne prvakinje) naslovnom ulogom u drami Elizabeta, žena bez muškarca A. Josseta. Na čelu Odbora za proslavu, u sastavu kojeg je bilo 50-ak uglednica i uglednika iz kulture i kazališta, akademskog života, diplomatskog zbora, biznisa i politike, bila je grofica Drašković – biti u Odboru za Hafnericu bila je, naime, velika čast.
Nakon rata (koji provodi na sceni igravši u rijetkim podjelama, bez isticanja, ali s velikim žarom djelujući u Crvenoj pomoći, organizaciji pri kazalištu koja je skupljala pomoć za ilegalce, partizane, ranjenike i ostale pripadnike NOP-a) dolazi do posljednjeg zamaha u njezinoj karijeri. Godine 1947. ovjenčana je republičkom nagradom za ulogu Mamajeve u drami Ostrovskoga Dolijala lija, a 1954. obilježava 40. obljetnicu karijere ulogom Majorice Beregi u drami Miroslava Feldmana U pozadini, komadu koji je imao pokazati Zagrepčanima da je njihova „bečka škola ophođenja izazivala sumnjičavost nove vlasti i bojazan da još uvijek nostalgičarski misle o minulim vremenima“. Nakon toga se odmah – iako još u zavidnoj glumačkoj snazi, povukla s pozornice. Ulogu Majorice je isprva trebala igrati Elina dugogodišnja bliska prijateljica, dvije godine mlađa Bela Krleža, koja je odbila „tu glupu majoricu u Feldmanu“ s gnušanjem. Ela je međutim ne samo preuzela ulogu nego ju je odigrala tako da joj se ista poslije pripisala u jednu od ponajboljih kreacija, obranivši još jedan u nizu problematičnih komada toga vremena koje je nametalo sceni kontinuirano suočavanje s „lažnošću i posvemašnjim licemjerstvom bivših ljudi“.
Ela Hafner-Gjermanović uživala je kroz četiri desetljeća svoje bogate karijere nepodijeljeno odobravanje kritike, redovito i divljenje publike, kolega i kazališnih uprava. Svi su redovito isticali njezinu urođenu virtuoznost, šarm i gracioznu ležernost. Na scenu je ta, danas zaboravljena umjetnica, desetljećima donosila „veselje i sreću, bol i tugu u svim varijantama smijeha i plača“, interpretirajući svoje „voljene žene“ na najprirodniji način, talentom koji joj je bio urođen i disciplinom koju su joj nametnule teške životne okolnosti prije ulaska u kazališni svijet. Nakon toga se puna četiri desetljeća sve za nju odvijalo s lakoćom, kao u najljepšem snu. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)
[2]Ela Hafner je nakon Julije odigrala još Helenu i kraljicu u Snu ljetne noći, Violu i Oliviju u Na tri kralja, Desdemonu u Otelu, Biancu u Kroćenju goropadnosti, Beatrice u Mnogo vike ni za što, Reganu u Kralju Learu, Kalpurniju u Juliju Cezaru, gospođu Ford u Veselim ženama windsorskim i Hermionu u Zimskoj priči. Glavne uloge u Molièreu odigrala je u Škrtcu, Umišljenom bolesniku, Georgesu Dandineu, Građaninu plemiću, Tartuffeu i Učenim ženama.
©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. lipnja 2022.
Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta