Razgovarala: Branka Primorac

„U virovitičko kazalište došla sam sa četrnaest godina i otad sam na tim daskama točno pola stoljeća”, kaže Blanka Bart Hajoš, glumica Kazališta Virovitica, uz nedavno obilježenu (službenu) 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja. „Vjerujte, nije malo i nije uvijek bilo lako. Tu sam upoznala i supruga, tako da je osim stana u kojem živim, kazalište zaista moj dom. Odigrala sam približno sto trideset uloga, ne znam koliko tisuća predstava, glumila u nekoliko filmova. Eto, to je moj poziv, to je moj život. Igrala sam svjetske klasike, novije hrvatske pisce i nikad nisam imala posebnih želja jer mi je repertoar našega kazališta nudio veliki izbor”, govori Blanka.

Bili ste dijete kad ste igrali u Ogrizovićevu komadu Hasanaginica. Sjećate li se te prve uloge i susreta oči u oči s publikom?

Sjećam se svoje prve uloge, sjećam se čak i nekoliko rečenica teksta. Sjećam se da sam okretala publici leđa, glas mi je jako podrhtavao, tijelo me nije slušalo… i to je sve.

Što Vam je u kazalištu tako malenoj bilo najdojmljivije? Šareni kostimi, iluzija, pljesak? Je li tako ostalo do danas?

Uvijek su mi u kazalištu bile najvažnije riječi. Puno sam čitala, i kad sam dobila priliku izgovoriti te riječi na pozornici, to me opčinilo. Tako je ostalo do danas. A kao i svi glumci, živim otada do danas za pljesak.

Kako ocjenjujete više od tri desetljeća profesionalnog djelovanja na sceni? Kad podvučete crtu ispod učinka, jeste li zadovoljni?

Kroz sve ove godine kazalište se mijenjalo, raslo, napredovalo, postavljalo sve veće izazove, na koje sam pristajala i sama se mijenjajući i, nadam se, napredujući i sad stvarno mogu reći da sam zadovoljna ovim što sam ostavila iza sebe.

Nanizali ste respektabilan broj uloga klasičnog repertoara. U Vašoj biografiji stoji da ste „glumački puno dali u komičnim ulogama kakva je uloga punice u Berkoffljevu Kvetchu”. Kad biste sami birali lik koji ćete igrati, kojoj biste dramskoj vrsti dali prednost?

Moj habitus zaziva komediju i volim kad kod ljudi pobuđujem smijeh, ali sam možda malo sklonija drami. 

Mikeški korona kabare Draška Zidara već svojom scenografijom izaziva smijeh. Podsjeća na kaotičnu hrvatsku političku scenu, a vjerujem i tekst. Vi ste igrali Mikešovu ženu Katu. Vole li Virovitičani taj tip humora?

Naravno da vole. Mikeški korona kabare bio je posveta Virovitici i Virovitičanima za sve što su nam dali, zato što su sačuvali naše kazalište tijekom desetljeća. Mi imamo vjernu i zahtjevnu publiku koja se, kao i svaka, voli dobro zabaviti.

Nekoliko glumačkih obljetnica Vaše je kazalište obilježilo predstavom Alabama suvremenog autora, Osječanina Davora Špišića. U postavi je četvero obljetničara, među ostalima i Vi. Kako je bilo raditi za tu prigodu tako složen tekst?

Imali smo sjajnog redatelja Darija Harjačeka, mladu dramaturginju Doru Golub, dobru podjelu, sjajan tekst i uz pomoć troje mlađih kolega i nas četvero veterana dobili smo sjajnu predstavu. Uloga je bila zahtjevna, ali je nastajala nekako polako i prirodno. Prepoznali smo tekst i likove i pronašli ih u sebi. 

Što Vas je motiviralo 2015. godine da prihvatite ulogu u kratkometražnom igranom filmu Da je kuća dobra, i vuk bi je imao mlade Hane Jušić? Je li Vas iznenadila nagrada za najbolji međunarodni film na Festivalu kratkometražnog filma u Londonu u siječnju 2016.?

Hanin poziv bio mi je jedna vrsta izazova. Privukla me ona kao osoba i rad s mladim ljudima, s kojima oduvijek volim surađivati. Nismo sanjali ni o kakvoj nagradi, ali sam sretna što sam podijelila to vrijedno iskustvo s Hanom i s kolegama. 

Volite li raditi predstave za djecu?

Obožavam! Pune su zahtjevnih, neobičnih karaktera. Često se igra po nekoliko uloga. Kratke su, duhovite, tužne, a najdraže su mi dječje reakcije i pljesak.

Nedavno ste bili u ansamblu predstave Dnevnik solerice Gradskoga kazališta Požega. Riječ je o inscenaciji romana Jasmine Rodić, zamišljenoga kao dinamična igra u kojoj se glumci izmjenjuju u više različitih uloga. Kakav lik Vi utjelovljujete?  

To je još jedna od mojih suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, s profesorom i redateljem Robertom Raponjom i glumicom i docenticom Katicom Šubarić. Svesrdno pomažemo mladoj glumici Luciji Subotić u njezinu diplomskom radu. Igram liječnicu koja pomaže mladoj ženi da nakon propalih veza ponovo pronađe sebe.

Volite li raditi s mladim ljudima, budućim glumcima?

Mene inače zovu „polaznicom programa cjeloživotnog obrazovanja“ pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. (Smijeh) Svi me ti mladi ljudi nauče ponešto, slušaju me, a ponekad i poslušaju. Oni mi vraćaju svježinu, daju snagu i volim znati u čijim rukama ostavljam ovo naše hrvatsko glumište. Oni trebaju mene, a ja itekako trebam njih.

Jesu li česte koprodukcije malih slavonskih kazališta kao što je ova virovitičkog i požeškog?

Ovakve koprodukcije, na svu sreću, postaju sve češće i poželjnije. Dva kazališta dijele financijske troškove, u podjeli imamo dva ansambla i igramo veći broj predstava barem u dva grada. Publika dobiva nova lica, bolje predstave, a kazališta smanjuju troškove.

Jedno malo osobno pitanje. Vaš je suprug Miran Hajoš bio dugogodišnji ravnatelj Kazališta Virovitica. Je li Vam lakše biti glumica kojoj suprug nije šef ili Vam to nije smetalo?

Ovaj poziv uključuje žrtve i odricanja; ako u partneru imate suradnika i osobu koja vas razumije, život je podnošljiviji, ne nužno i lakši. Unatoč svemu, jako volim kazalište.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. ožujka 2021.