Razgovarala: Narcisa Vekić

Autorica naslovne fotografije: Marina Vojnović Buljubašić

14.4.2024. – Glumica, lutkarica, prvakinja Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića – Areta Ćurković, prije dvije je godine, u sklopu 27. lutkarskog proljeća, u Vukovaru primila nagradu za životno djelo – Povelju Zvonko Festini za prinos glumačkoj umjetnosti hrvatskoga lutkarstva. No, u listopadu ove godine obilježava tek prvih 30 godina umjetničkoga rada. Kao malo koja glumica obilježila je i dječji, ali i teatar za odrasle, kao i sedmu umjetnost. Svi koji ju poznaju, jednoglasno će reći da ju resi posebno pozitivna energija i pogled na život, ljude, kazalište, svijet.

30 godina je iza Vas. Kako Vam se čine te godine?

Kao treptaj, posebice otkad sam ušla u 50-e. U pitanju je 30 godina, a čini mi se k’o da sam jučer došla u kazalište. Doista, baš je protutnjalo, poput scene brzoga vlaka u filmu – samo se svjetlo promijeni.

Možda niste na pola puta, no ispred Vas je još mnogo kazališnih i filmskih uloga. Što Vas obuzme kada pomislite na sve ono što ste prošli na probama, premijerama, setovima – sjeta, radost, entuzijazam, ponos, umor ili kombinacija više osjećaja i stanja?

Dugo mi je trebalo da si priznam da sam glumica, i to nema veze s akademijom, nego osjećajem jesam li dovoljno dobra. U mladim sam danima imala i destruktivnih faza i razmišljanja da nisam nešto dovoljno dobro napravila, bez obzira na rezultate i uspjehe koji su se nizali i nagrade koje su dolazile. Jedan mi je kolega rekao da možemo reći da nagrade nisu bitne, ali ako su u kontinuitetu nekoliko godina, onda to, ipak, znači da je tvoj rad iza toga. Ne može te netko protežirati ili ti namještati svo to vrijeme. Usuđujem se reći da konstanta u karijeri postoji. To sam naučila prigrliti i prihvatiti tek unazad pet godina, čak mi možda izaziva i ponos. Možda je to zrelost, ne znam, no još uvijek postoji crv sumnje radim li dovoljno dobro, ali ne u destruktivnom smislu.

Ne koči Vas to?

Nije mene nikada to kočilo, nego promišljanje i strogoća prema sebi, gdje je granica da sebi priznaš da si stvarno dobra. Naravno da godi kada ti drugi to govore, kao i da će te tvoja publika uvijek voljeti, uz poneku ‘primjedbicu’, ali će uvijek biti uz tebe, podržavat će te. Najžešće su borbe sa samom sobom. Može meni netko reći da sam nešto super napravila, ali ako ja, u načelu, u dubini duše nisam potpuno zadovoljna… a i uvijek mislim da ima mjesta za napredak. Znam i da treba nekada malo olabaviti i ne biti toliko strog prema sebi. Tek sada to učim.

Postoji li neki određeni žanr ili tip uloga u kojem se posebno ugodno osjećate ili koji preferirate?

Ne. To mi je kao stavljanje sebe u neke kalupe. Mene samo zanima okupljanje vrhunskih ljudi na nekom projektu, u smislu profesionalnosti, predanosti, vjere u projekt i međusobnog povjerenja, sklonoga istraživanju i pomicanju granica. Naravno da je lakše kada nam u procesu nešto izaziva osmijeh ili radost tijekom stvaranja, nego držanje koncentracije tuge, ozbiljnih, dubokih i teških emocija. S druge strane, mislim da je danas teško nasmijati ljude. Komedija je žanr koji bi trebao biti (po meni) pametno promišljen, jednostavan, a opet ne prvoloptaški. Zapravo mi je najdraži žanr kada su isprepletene komedija i drama. U takvim pričama guštam dok igram, ali i publika, pa se do sita nasmijemo i isplačemo, a srce nam treperi od nekoga lijepoga osjećaja olakšanja.

Što Vam je važno pri odabiru uloga i projekata?

Da se ne lažemo, nemamo mi baš mnogo prostora za biranje. Kao prvo, u našem poslu ili imaš nenormalno mnogo preklapanja ili čitavo jedno razdoblje (koje se, dok čekaš, čini i duže) suše. Ponekad nešto otpadne. Ponekad pristanem na nešto što i ne bih odabrala, jer smatram to vježbom, treningom, radom na sebi. Glumac mora raditi, jer od zamišljanja kako bismo i što bismo – nemamo ništa. Što sam starija i zrelija, sve više uviđam da nam se kroz karijeru dogodi tek određeni broj fantastičnih projekata, a sve drugo je lijepo, manje lijepo. Ako možemo zadržati barem neku pristojnu razinu kroz sve te godine, trebamo biti zahvalni, jer mnogo puta u projektima glumac nema moć utjecati na to kako će stvari ispasti kada se projekt završi.

Posao i radni kolektiv najbolje je rješavati po načelu obitelji: svi radimo za zajedničku svrhu, misiju, bez miniranja i opstruiranja.

To nam je upisano u karakterima, od toga ne možemo pobjeći. Ako želimo, možemo raditi na sebi. Netko ne želi, misli da je dobar takav kakav jest. Rekla bih da je ključan kut iz kojega gledaš: pozitivno, negativno ili sredina. Važno je gdje ćeš se zaustaviti. Ne bih htjela da ispadne da filozofiram, jer ljudi danas nemaju živaca za to – kratak im je fitilj za razgovore. Ta površnost nas sustigne, i nedostatak empatije. Licemjernost je globalno prisutna, uvijek mali čovjek nastrada. Gdje je tu pravda? Bolno je to, no ako bi čovjek samo o tom razmišljao, vjerojatno bi poludio. Ne želim zvučati pesimistično, jer nadu nikad ne gubim. Pokušavam to prihvatiti i ići u korak s tim.

Koja Vam je uloga do sada bila najizazovnija i zašto?

Uloga Olge u filmu Kino Lika zbog potpunoga ogoljenja lika i u fizičkom i u psihološkom smislu. Mogu reći i u tehničkom, jer kada smo snimali najzahtjevniju scenu, na mene su pale dvije pune cisterne vode. Naime, kišilo je u kadru. 

Kino Lika bio je Vaš vrlo uspješan filmski debi, pa su nakon njega uslijedili i drugi naslovi na malom i velikom ekranu. Teško Vam je osporiti talent.

Hvala, ali to ste Vi rekli, i valjda prilike koje dobivam govore o tom. Ima kolega koji kažu da sam imala sreće. Dobro, potrebno je i da ti sreća puše u leđa, ali vjerujem u svoj talent, ono što sam dobila na dar. No, talent je 15 posto, a ostalo je rad. Ja vjerujem u rad, jer baš tako njegujem, nadograđujem taj dani mi talent.

Ima li nešto što si zamjerate kao glumici?

Baš i ne. Nikada nisam imala figu u džepu. Uvijek sam dala više od svojih mogućnosti. Neki kažu da sam preosjetljiva. Možda sam preosjetljiva na gluposti koje mi netko uputi, možda bih trebala biti odrješitija, ali tada bih vjerojatno bila bezobrazna. S druge strane, mislim da mi je moja senzibilnost puno dala u ovom čime se bavim. Pritom ne mislim na plakanje na setu ili u kazalištu. Jedan kolega je odlično rekao: ne zanima me trenutak kada glumac plače, nego kako je došao do toga. Možeš staviti umjetne suze i malo mentola pa ćeš plakati. Uvijek sam nastojala biti ogoljena i iskrena na sceni. To mi je bilo jako važno. Nikada ne prelazim granicu da bih si zamjerala. Uvijek sam bila poštena i nisam prelazila granicu koja je nedopustiva. Nadam se da ne zvučim pretenciozno, ali ne zamjeram si ništa.

Pedesete su Vam najljepše?

Moram reći da jesu. Iako sam imala problem s tim – no ne s borama i brojkom, nego kada i gdje je sve to prošlo?!

Suludo je očekivati izvanserijske rezultate s 20 godina. Jednostavnom matematikom: ako je mnogo toga iza Vas – a iza Vas jest – za to je trebalo i neko vrijeme. Te godine služe nečemu.

Ako to ide pod zamjerku, možda sam trebala više guštati u nekim trenutcima. No, to nije samo moja krivica. Stvari su mi se događale. Glumački poziv vrlo je specifičan i mnogo se toga događa istodobno, ozbiljnih projekata – doslovce pregoriš.

Je li to prokletstvo talenta?

Nemam pojma. Ima i razdoblja kada nema ničega, pa glavom vrludaju kojekakve misli.

Sreća i uspjeh su voljeti ono što imaš, a ne žudjeti za nečim što ti nije nadohvat ruke u nekom trenutku.

Možda nisam imala potrebe za tim, no uvjerena sam i da mi puno utječemo na svoj životni put svojim gibanjima. Ako imaš potrebu ili nisi ostvaren, učini nešto. Do sada sam živjela s onim što mi je dano, a vidjet ću što i kako dalje, hoću li ja morati djelovati. Kad budem i ako budem imala potrebu nešto reći (a ponekad razmišljam o tom), pokušat ću. Trenutačno sam u nekom međuprostoru, pustila sam da tako bude. Čini mi se da se sve događalo takvom brzinom da nisam mogla, stigla uživati u tom.

Iako je teško prisjetiti se svih Vaših uloga, u sjećanju su nam svima Sancho Pansa iz Bistrog viteza od Manche iz 1999. u režiji Zlatka Svibena, Hamm u Beckettovoj Završnici, također u režiji Svibenovoj, ali i lutkarske Dugonja, Trbonja i Vidonja – sve su Vam donijele i nagrade za najbolja glumačka ostvarenja. Što izdvaja te uloge od drugih? 

Da, kao i brojne nagrade i za filmske uloge. Tu je još predstava Ivica i Marica u režiji dragih mi Roberta Waltla i Ivice Buljana, koja mi je donijela prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta. Što izdvaja te uloge od drugih? Ne znam, nemam pravi odgovor na to pitanje, ali volim vjerovati da su to predanost, rad i opet rad. Okej, i malo talenta, ali i hrabrost, ludost, strast, intuicija, emocije i najvažnije u većini tih projekata – vrhunski suradnici. Ponekad i teški, zahtjevni, ali posebno upisani u srcu na tom mom glumačkom putu, gdje smo svi stvarali jedni za druge. Ono kad se sve poklopi. Da, Dugonja, Trbonja i Vidonja su samo jedna u nizu predstava koju sam radila s najdivnijim gospodinom, dramaturgom i redateljem iz Slovačke, Vladimirom Predmerskym. Nedavno mi je kolegica poslala fotografiju na kojoj je s njim i toliko sam bila sretna što je još vitalan u ovim mudrim godinama (rođen 21. travnja 1932., nap. a.). Predivna sjećanja i zahvalnost za sve što me naučio.

Osjećate li se iskorišteno? Mnogi su Vas prepoznali kao izniman benefit za njihov projekt.

Ne gledam to tako. Onda mogu reći da sam i ja, s druge strane, imala korist od toga. Svih sam 30 godina u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, uvijek sam isticala da je to moja matična kuća, na prvom mjestu. Do sada je uvijek bilo sve s razumijevanjem i podrškom. Ma kakav moj tempo bio, nikada nisam ne igrala u svom kazalištu. Znala sam u nekoliko dana prijeći 3500 km da bih odigrala predstavu, jer sam godinama nosila ženski repertoar. Poput prokletstva je to – ili nemaš posla ili tri projekta u isto vrijeme. Nekoć bih projekte od uzbuđenja prihvaćala i bez suvislog razmišljanja. Danas si uzmem dan-dva za razmišljanje, nigdje neće ponuda pobjeći.

Godinama radite s mladima.

Istina, no tu sam prvenstveno u pedagoškoj ulozi, ne mogu sa svima jednako. U razvoju su, osjetljivi. Moram poznavati svoje i njihove granice, trudim se poštivati ih i ne prekoračivati, ali oni su moj eliksir mladosti i inspiracije.

Netko nema problema s tim da prihvati snimanja i projekte izvan matičnoga kazališta, a obveze u matičnom kazalištu stavi na stand by na mjesec-dva-tri…

Iako mi mnogi kolege kažu da prihvate sve takve prilike, ja nisam takva. Uvijek mislim da bih nekoga time zeznula. Na kraju krajeva i samu sebe, jer bih se nervirala zbog toga. U karijeri su mi se događale jako lijepe stvari: za mene su film napisali, redatelji nisu htjeli raditi predstave bez mene. Sretna sam zbog toga. Danas stvari ne funkcioniraju baš tako, ne samo kod nas. I to je normalno. Lijepo je kada netko baš tebe želi i traži.

Kako se nosite s izazovima i pritiscima koji dolaze s glumačkom karijerom – redateljima, partnerima?

Ah, kao kada teče rijeka ili život: oduševljenja, razočaranja, povjerenje, frustracije njihove i moje… Teško je ponekad odvajati privatno od poslovnoga dok smo u tom procesu stvaranja, kreativnoga ludila. Nositi se sa svojim egom, a tuđim još teže i izazovnije. Najlakše se posvađati. U kazalištu je možda i veća mogućnost da si ljudi to dopuste, no to su tek razmirice. Iako ima i kolega koji su zauvijek nekomu zatvorili vrata, no to nije moj put. Uvijek krećem s pozicije ljubavi, dobre namjere. Ako ne ide, moraš zadržati razinu profesionalnosti i poštivanja drugoga. Ako se dogodi kompatibilnost, onda je vatromet, baš gušt, kreativnost na najjače, ljubav i zajedništvo, što nam posebno treba, jer svi smo ponekad ranjivi. U procesima smo poput rodbine, a nju ne možemo birati. Malo se šalim, ali u umjetnosti je teško, meni barem, biti samo zanatski odmaknuta od svega.

Da niste glumica, što biste bili?

Imala sam raznih faza. Ne bojim se raditi, ništa mi nije strano ni ispod časti. Pandemija nas je promijenila. Prala bih stubišta, peglala. Karakterima i talentima smo, ipak, za nešto predodređeni. Uvijek govorim da je gluma izabrala mene. Da nisam na sceni, bilo bi nešto kreativno – modni dizajn, dizajn nakita, interijera. U jednoj sam fazi željela malu kućicu na otoku, poput Ane Ugarković, s vrtom punim začina. U moju malu tavernu ljudi bi mogli s plaže doći i pojesti nešto s dnevnoga menija. U toploj obiteljskoj atmosferi. Zanimljiva mi je i produkcija, recimo raditi castinge za glumce.

Sada ste to glasno izgovorili. Karmički ste to pokrenuli. Je li vjernost osječkomu Dječjemu kazalištu ikada dovedena u pitanje?

Po tom se pitanju nikada nisam osjećala zakinuta. Uz toliko lijepih stvari koje su mi se događale sa strane, možda nisam ni imala potrebu biti ekstremna i otići. Bio je i konkretan poziv za Kazalište Trešnja.

Zašto niste prihvatili?

U tom sam se razdoblju, kada su iz Osijeka otišli Hrvoje Barišić, u ZeKaeM Krešimir Mikić, Saša Anočić, s kojim sam tada intenzivno radila, predomišljala i željela ostati ovdje. Saša mi je zamjerao i govorio da nisam fer, jer sam ja njemu davala vjetar u leđa i podržavala ga, a sama se nisam odlučila. Nakon nekoliko godina mi se ponovno javila ta želja, ali tada sam se već prilično ostvarila, a i udaljenost Osijek-Zagreb nije tako velika. Mislila sam i da ne smijemo svi otići iz grada. Usto, već nekoliko godina sam uvjerena da našem gradu iskreno predstoji još veći procvat. Nije floskula da je grad po mjeri i to će se kroz nekoliko godina pokazati. Odmaknuli smo se od tmurnoga razdoblja rata, iako ne možemo znati što nas čeka u budućnosti i na globalnoj razini. Trebamo biti malo veći fajteri. Volim Zagreb, obožavam raditi s tamošnjim kolegama, jako me to ispunjava, ali da sam otišla, kretala bih od nule, a nisam bila sigurna da sam na to spremna.

Je li to opet ona Areta koja važe je li dovoljno dobra?

Na audicije ne idem ne zato što sam bahata ili mislim da je to nepotrebno – dapače, mladima je itekako potrebno – nego mislim da je to besmisleno ako ljudi koji se time bave već nisu upoznati s tim što i kako radim. Otići ću na audiciju za uži krug ili na probna snimanja da vidimo pašemo li si. To je za mene prava audicija i na to ću uvijek otići. Iskušala sam se na audicijama na koje dođeš, izgovorivši tekst i odeš. Sreća da nisam primorana na to, jer se nisam nikada dobro osjećala i mislim da tako ne mogu pokazati svoj potencijal. Mnogo se glumaca tako osjeća.

U rujnu 2018. u Vinkovcima ste radili Staklenu menažeriju. Williams problematizira teme obitelji, odgovornosti, slobode i izolacije, ali i identiteta, nade i izgubljenih snova. Čini se da komad nikada nije bio aktualniji. 

Uvijek kada gledam ili radim neki klasični komad, ne mogu se oteti dojmu koliko je nešto davno  napisano, a opet toliko aktualno. Super ste to sve izdvojili pa bih ja rekla da za mene sve nekako počinje iz i od obitelji, koja bi nam trebala usaditi odgovornost, a opet nam pustiti dovoljno slobode da zadržimo svoj identitet. Nitko, pa ni naši najbliži, ne smiju utjecati na naš prostor i pravo na izoliranost ako je to naša potreba i odluka. No, ne da nas drugi izoliraju od društva. Danas je, s jedne strane, još više društvenih normi, nametanja, površnosti, malograđanštine, očekivanja, izgubljenih snova, ali, ipak, volim vjerovati da nada za boljim svijetom neće nikada prestati. Ono što nam nitko ne može uzeti su sjećanja. „U sjećanju se čini da se sve događa glazbi” – citat je iz Staklene menažerije. I usprkos mojoj Amandi Wingfield koju sam igrala u toj predstavi. Ne moramo se uvijek u svemu slagati s likovima koje igramo. Ja bih rekla da je i gluma poput glazbe koju stvaramo baš iz tih sjećanja, životnih sjećanja, ali život je i glazba koju snažno proživljavamo i pokušavamo potpuno uroniti u neku skladbu da bismo uživali i kad se smijemo ili kada plačemo. Glumčev je put itekako podoban za glazbenu podlogu. Često kroz glazbu bježim u svoj svijet, kroz glazbu kreiram uloge, živim svoje snove i nadam se boljemu i ljubavi kao jedinom oružju. Amanda bi rekla: „Idi, idi, dakle! Idi na Mjesec, ti sebični sanjaru.” Glumcima je nužna ta sebičnost sanjarenja, putovanja na Mjesec da bi i svoju publiku počastili putovanjem iz snova.

Mudro ili ne, uvijek je najgore vrijeme ono koje SADA živimo. Još jedna floskula koje se teško ne dotaknuti: ima li kazalište danas smisla? Ima li budućnosti?

Mislim da uvijek ima smisla i nikada neću govoriti drukčije, čak ni ako možda u mom trenutačnom stvaralačkom nekom zadovoljstvu nije tako i ako sam tužna jer ne radimo projekte kakve želim. Zbog publike uvijek ima smisla. Moja misao vodilja je da ako smo samo jednu osobu promijenili – uspjeli smo. Kazalište je trenutačna ekspresija, sada je doživljavaš.

Moramo mu, ipak, priznati i učinke s odgodom, kojih možda nismo ni svjesni, a događaju se ili će se dogoditi.

Apsolutno, i ne govorim to samo u ovom trenutku i iz pozicije glumice ili nekoga tko se bavi kazalištem na bilo koji način. Svi dođemo sa svojim subjektivnim paketom – predrasudama; ponekad smo na nešto nabrijani. Kao da nam netko ugradi čip. Da se vratim kazalištu. Publiku dijelim po skupinama: onu koja dolazi na premijere, tradicionalno, onu koja dođe povremeno ili s prijateljima, iz nekoga sociološkoga razloga zalutaju. Često sam se susretala s onima koji nisu nikada bili u kazalištu. I sama dolazim iz male sredine, iz Donjeg Miholjca. Sjećam se dolaska u kazalište u 8. razredu osnovne škole i mirisa pudera s glumčeve maske. Ponekad se uhvatim u razmišljanju čega se sjećam iz djetinjstva, mladosti, karijere. Sve je tako brzo prošlo. Malo pročeprkam i sjetim se lijepih i živopisnih detalja. Uvijek će postojati neka osoba koja je prvi put u kazalištu, neka tužna osoba koja će se možda dobro isplakati ili se nasmijati, neće opterećeno gledati je li predstava dobro izrežirana, je li glumac dobar. Povezat će se s njim, nešto će ga ganuti, naljutiti, a sve te osjećaje trebamo njegovati. Svatko sa sobom mora raščistiti treba li mu to ili ne. Ima i onih koji u kazalište dođu jedanput i nikad više. I to je okej. Trendovi su kratkotrajni, ali vjerujem da će se opet dogoditi neki boom. Uz sve podražaje kojima su djeca izložena, teško je to nadmašiti. Ponekad me strah da im je zbog toga kazalište postalo dosadno i sporo i ako se potrefi s lošim uratkom, mi smo u problemu.

Možete li adresirati osobu ili događaj zašto ste Vi završili u glumi?

Ovo sam valjda rekla u svakom intervjuu. Zoran Maljković mi je rekao da odem u Dječje kazalište na audiciju. Bivša ravnateljica Jasminka Mesarić mi je dala priliku jer na audiciji nisam prošla, iako su mi svi govorili da sam super. Probni rad od šest mjeseci produžio se na 30 godina. Bitno je da ti netko da priliku ili input, a na tebi je hoćeš li to i kako iskoristiti. Možda malo naivno idem kroz život, ali ne želim to izgubiti, ma što ljudi mislili o tom. Volim pomaknute stvari. Nedavno sam gledala film Sve u isto vrijeme – prošlogodišnjega dobitnika Oscara i nekoliko me rečenica baš dirnulo: „… Ne znam, znam samo da moramo biti dobri. Molim te, budi dobra/dobar osobito kad ne znamo što se događa. Znam da se smatraš ratnicom… i ja sebe smatram ratnikom, ali ja se tako borim. Dobrotom. Uvijek postoji nešto što možemo voljeti.” Želimo živjeti u trenutku, a hrpa toga nam procuri kroz prste. Slično je s karijerom i životom. Na tebi da iskoristiš svoju priliku.

Mnogi dobiju priliku, pa ju ili ne prepoznaju ili ne iskoriste.

Zašto neki ljudi u životu toliko moraju patiti? Neke kao da život stalno lupa po glavi. Privatno i poslovno. Jesmo li predodređeni za to? Strah me misliti tako, ali ne znaš što te sutra čeka i zato se trudim zahvaliti danas i sad.

Kako vidite svoj razvoj kao glumice u budućnosti?

Ne znam. Živimo u toliko nesigurnim, ružnjikavim vremenima. Pokušavam ostati optimist i okružiti se boljim ljudima, boljim prilikama, malo usporiti tempo, ali opet i ne odustati, biti nježnija prema sebi, prema drugima. Druge ne možemo mijenjati, možemo sebe u odnosu na okolnosti, ali opet ostati svoji, autentični. Sve su to preduvjeti i za moju glumačku budućnost. Intuicija mi govori da će opet doći to intenzivno razdoblje puno prilika, koje će me zaista glumački ispuniti, kojima ću kao umjetnica moći pridonijeti ovomu malomu svijetu. Ovih sam dana dobila poziv za jedan studentski kratki film. Istinski volim kada mogu podržati mlade. Na kraju, to je nekako i naša dužnost. Mislim da ima još punokrvnih, karakternih uloga koje mogu odigrati – nečiju majku, sestru, ženu, prijateljicu. Voljela bih raditi s glumcima u smislu razmjene i načina kako doći do procesa kreativnog stvaranja lika i lica – kako biti svjež, postojati na sceni, onako s lakoćom. Ne volim planirati, ali trenutačno si priželjkujem neku super seriju s genijalno raspisanom ženskom ulogom. Da bih sve mogla obavljati s lakoćom, treba mi zdravlje, sve ostalo će doći. Jako je bilo intenzivno bilo ovih prvih trideset godina. Hvala vama što me pratite, iskreno i istinski podržavate.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru, želimo puno sreće u daljnjem kreativnom radu i veselimo se svakoj novoj ulozi i projektu.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. travnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija