
Razgovarala: Branka Primorac
Obrazloženje Vaše Nagrade hrvatskog glumišta 2021. ukratko glasi: „Dosegnuo je vrhunac svog umjetničkog djelovanja kroz pomno odabrane tekstove Miroslava Krleže, kojima se bavi čitav život kao dramaturg, redatelj i interpret”. Jeste li se nadali još jednoj, posebnoj, zaokruženoj nagradi za Vašu cjeloživotnu posvećenost Krleži?
U prigodi obilježavanja stote obljetnice rođenja velikog pisca s Histrionima sam radio Krležijadu. Te 1993. godine Krležu su uglavnom kazališta izbjegavala, a u kulturnoj javnosti javljale su se ideje „da bi trebalo iznova preispitati književnu ostavštinu Miroslava Krleže”. Mnogi su me odgovarali od bavljenja Krležom a histrionski i, naravno, prije svega moj umjetnički elan urodio je predstavom koja se i dandanas smatra jednim od najboljih kazališnih ostvarenja suvremenog hrvatskog glumišta. Ona je bila povod odboru Fonda Miroslava Krleže da mi dodijeli meni najdražu – Krležinu nagradu, a predsjednik odbora je bio moj profesor sa kazališne akademije i veliki pisac Ranko Marinković. A što se tiče Nagrade hrvatskog glumišta za 2021. godinu, bio sam predložen za Nagradu za najboljeg glumca, ali izgleda da su u žiriju smatrali da onda nitko drugi nema šanse u usporedbi s mojom ulogom te su mi dodijelili „značajniju nagradu”. A jesam li se nadao nagradi, mogu samo skromno reći – jesam!
To što ste kajkavac i što Vam je otac u djetinjstvu recitirao Balade… sigurno je bila udarna igla ljubavi za Krležin opus. Kada ste shvatili da je književni div?
Poznato je da Krleža korijene vuče iz Varaždina, a konačno, i ja sam rođen u Varaždinu, u gradu koji ima poseban odnos prema „gosponu Fricu”, kako su ga znali nazivati stariji Varaždinci. U gimnaziji sam imao iz hrvatskog jezika profesoricu (bila je to gospođa Perić), koja nam je na prihvatljiv način tumačila velika Krležina djela. Varaždinsko kazalište izvodilo je njegove drame, tako da sam se već kao mladić zarazio mislima velikog pisca i još u gimnaziji postao okorjeli krležijanac, a to sam i dandanas.
Je li bilo lakše biti dramaturg, redatelj ili glumac s Krležom u gledalištu ili na Mirogoju?
U kazalištu je poznata uzrečica da je dobar pisac, samo mrtav pisac. Naravno, ta crna pošalica na ime pisaca je zbog činjenice da živi pisci uglavnom nisu zadovoljni kad ugledaju svoje djelo na pozornici. Često je to bio razlog mnogih nepotrebnih, čak i medijskih sporenja nakon praizvedbi nekih djela pisanih za scenu. S Krležom sam se sreo tri puta i iskustva koja me vežu na sjećanje o njemu su uglavnom dobra. On je bio „jako star, a tako mlad”, a ja „mlad, a tako star” tako da smo neke nesporazume rješavali za opće dobro – naravno – kazališta. I dandanas se znaju čuti sjećanja na britke razgovore, bolje rečeno polemike koje su vodili dr. Branko Gavella i on, no to je bilo vrijeme kada je kazalište bilo jako važno, što u naše vrijeme nije slučaj.



Igrali ste sve glavne Krležine likove; izmakla Vam je jedino uloga starog Glembaja u Gospodi Glembajevima. Čija Vas se interpretacija Ignjata Glembaja najviše dojmila?
Počeo sam raditi na toj ulozi prije tri godine u Dramskom kazalištu Gavella, a Glembajevi su trebali biti predstava kojom se trebalo obilježiti 50 godina mog umjetničkog djelovanja. No zbog neslaganja s redateljem i scenografom te njihovim amaterskim kalamburima, procijenio sam da je bolje da pobjegnem iz tog prikazanja, držeći se one čuvene misli Napoleona Bonapartea: „Ima pobjeda koje se dobivaju samo – bijegom!” Bijeg mi je bio uspješan, za razliku od predstave. (smijeh) Kao Ignjat Glembaj najviše me se dojmio Tonko Lonza u filmu koji je režirao Antun Vrdoljak.
Kako biste ga Vi igrali?
Onako kako ga je Krleža napisao. Talentirano i moćno! Tako da publika nakon odgledane predstave kaže: „Vitez mi je bio najbolji!” (smijeh)
Diplomac ste zagrebačke ADU; kad ste osjetili da Vam nije dovoljno biti samo glumac?
Stanovao sam blizu Varaždinskog kazališta te išao u čuvenu Varaždinsku muzičku školu. Svirao sam violinu i pjevao. U gimnaziji smo imali dobru dramsku grupu, a 1968. godine na Goranovom proljeću osvojio sam jednu od pet nagrada. Već u gimnazijskim danima počeo sam se pripremati za prijemni ispit na Akademiji, na koji sam, naravno, došao s Krležinim tekstovima. Prošao sam otprve. Ostalo je povijest.


Osim već nabrojanih teatarskih poslova, pokazali ste se dobrim organizatorom osnivanjem glumačke družine Histrioni, koja je na veselje publike i na moru i na kopnu popunjavala ljetnu kazališnu stanku. Mnogi do tada manje poznati glumci na različitim su pozornicama, osobito gornjogradskim, pokazali svoj talent. Sigurno imate neku zgodnu priču o nekome od njih?
Da, imao sam uvijek organizatorskih, ali i redateljskih ambicija. U Histrionima sam često bio i scenograf, dizajner, ali i propagandist, a naročito sam se iskazivao kao scenski radnik. (smijeh) U počecima Histriona nismo imali ni za scenske radnike, pa su glumci ali i glumice sve radili sami. Sjećam se jednog dijaloga dva mještana na nekom malom otoku na moru. Kaže jedan: „Vidiš, Frane, ovo su ti glumci.” A veli drugi: „Neš’ ti glumca ča sam manovali!” Mnogi su mlađi glumci započinjali svoj kazališni život s Histrionima i smatram da im je igranje u Histrionu bio postdiplomski studij. Jedan glumac mi je nakon premijere rekao: „Gospon Vitez, u ovih mjesec dana kako radimo na ovoj predstavi više sam naučio o svom poslu nego za četiri godine kazališne akademije. Odgovorio sam mu: „Nemoj to nikad zaboraviti!” Naravno – zaboravio je.
Od Valuna na Cresu 1974., gdje je izvedena prva predstava, do danas Histrioni su ispisali povijest hrvatskoga kazališta. Od povremene putujuće grupe do stalnog kazališta. Jeste li razmišljali o tome da sve što se zbivalo tijekom sad već gotovo pola stoljeća stavite u knjigu?
U povodu 40. obljetnice postojanja Glumačke družine Histrion tiskana je prelijepa monografija Histrion ili autobiografija glumca. Za pedesetu obljetnicu, ako i budem na životu, mislim da više neću imati snage moljakati one koji „sve znaju i dijele novce” da to realiziram. Konačno, ne mislim da je to danas nekome važno. No ako se pojavi neki izdavač i ponudi mi suradnju, rado ću mu pomoći.
Sprema li se proslava? Jedna od mnogih! Toliko bi toga trebalo obilježiti, s obzirom na razne Vaše ljubavi.
Rano je još govoriti o proslavi; pa gotovo su tri godine pred nama, a tko zna što će se sve dogoditi u te dvije godine i koje pandemije i nedaće nas još čekaju.



Ne smijemo zaboraviti ni Dinamo, zar ne?
Da! Prisjećamo se ovih dana i četrdesete obljetnice osvajanja prvenstva bivše države. U znak poštovanja prema Miroslavu Blaževiću Ćiri, 9. travnja priređujemo u Histrionskom domu događanje pod nazivom Sve nam je to dal, Ćirin bijeli šal! Bude sigurno – veselo.
Oko Vas je uvijek bilo živahno. I kazalište Histrion u Ilici, nedaleko od Britanca, u nekadašnjem Kinu Kozara, rođeno je uz prilično halabuke. Kako ste se tada osjećali?
Pa nije Marija Jurić-Zagorka napisala slučajno satiričnu komediju Jalnuševčani. Postoji i uzrečica koja glasi: „U Zagrebu najbolje uspijeva – jal!” Kad su tzv. ljevičari zamjerali i kritizirali Milana Bandića „da Vitezu gradi kazalište”, gradonačelnik im je odgovorio: „Ne gradim ja Vitezu kazalište, nego kulturnoj instituciji ovoga grada – Zlatku Vitezu”. Pa lijepo od njega i hvala mu za sve što je napravio za Histrione i za Zagreb.
Prijateljstvo s predsjednikom Tuđmanom, a ni ministarska fotelja, nisu Vam donijeli mir. Zašto dramski umjetnik s mnoštvom strukovnih nagrada želi u politiku, u ministarsku fotelju (1994–95.)?
Ja to nisam želio, to je želio predsjednik Tuđman. Nudio mi je svakojake funkcije, ali njegova rečenica koja me konačno slomila bila je: „A jesi pravi domobran, sad kad stvaram Hrvatsku državu, ne želiš mi pomoći.” Rekao sam: „Stvarno me trebate?” Odgovorio je: „Trebam te!” I tu je priči bio kraj. Ostalo – zna se.

U to vrijeme ste se malo pojavljivali na kazališnim daskama. Je li Vam nedostajala pozornica?
Ne. Pa Shakespeare je davno ustvrdio: „Cijeli svijet je pozornica, a ljudi i žene na njoj su tek – glumci.” Glumio sam političara nekad bolje, nekad lošije, ali mog kokošinjca se i danas sjećaju građani grada Zagreba, a rekao bih i šire. Često mi znaju reći: „Imali ste praf, ali danas je to još gore od kokošinjca.”
Nakon dužeg vremena zaigrali ste 2003. godine u Teatru Ulysses s prijateljem Šerbedžijom u Weissovoj drami Marat/Sade. Bila je to velika, teška i fizički zahtjevna uloga, vrlo hvaljena. Čega se sjećate iz vremena priprema za taj lik? Jeste li mrzili Šerbedžiju hodajući i bacajući se po uskom bedemu tvrđave Minor?
U to vrijeme ustanovljene su mi razne boleštine pa je preporuka liječnika bila da se ne umaram, tj. da smanjim intenzitet i fizičkih i psihičkih napora. Rade je čuo za moje bolesničke probleme, pa je smatrao da bi mi posao na predstavi dobro došao da pobjegnem od zlih misli o bolesničkom stanju mog organizma. Nećkao sam se, a na kraju – pristao. Volio sam igrati s Radom. Da, bilo je naporno, ali na kraju krajeva napravili smo dobru predstavu na zahtjevnom tekstu, ali i dobre uloge, što je najbitnije. A što se tiče Radeta i odnosa prema njemu, reciklirat ću A. G. Matoša i reći: „To je čovjek kojeg volimo tolikom mržnjom, i mrzimo tolikom ljubavlju.”

Zdravlje Vam je narušeno, ali othrvali ste se najgorem. Jeste li još željni glume?
Ne. Ali poznata je i ona: „Nikad ne reci – nikad!”
Stotinjak glavnih uloga, pedesetak režija, nagrada za životno djelo još 2010., kazalište, film, televizija, funkcije… Toliko toga, ali razbacano po internetu, raznim arhivima. Ogromna je to građa. Kad ćete objaviti memoare, monografiju?
Bumo videli. Što bi se reklo: „Život je dug – al’ kratko traje“.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. veljače 2022.