Zdenka Heršak zauvijek nas je napustila 3. srpnja 2020. S jednom od najistaknutijih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica, ali i s popularnom spisateljicom, divom hrvatskoga glumišta razgovarali smo u povodu Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

U svom ste pismu pročitanom na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta spomenuli da glumac oživljava mrtvo slovo na papiru. Možete li nam reći nešto više o tome?

Ono što je Anouilh rekao, mi smo svećenici koji služe jednu veliku mudrost, veliku misao, velikog autora. Mi smo samo posrednici koji to mrtvo slovo na papiru, pretvaraju u život i poslužuju publici. To je velika preobrazba. Svaka umjetnost ima drugi objekt. Slikar ima kist i boju, muzičar ima instrument, a glumac je sâm taj instrument po kojemu se svira, koji mora pokazati sve i tu je zapravo ta neobičnost i muka velikoga rada. Poznato je da je Pogorelić jedan takt uvježbavao osam dana da mu uđe u svijest. Mi, glumci, nemamo taj sistem rada jer se oslanjamo na živo tijelo, čovjekov um, njegov odraz, mišljenja, kritizerstvo i sve ono što zapravo kvari taj tekst koji treba usvojiti. Biti glumac uistinu je komplicirano.

Spomenuli ste, u našem ranijem razgovoru, i važnost glumčeva stava. Na što ste točno misliti i kako se to očitovalo u vašemu radu?

Glumac nema previše slobode. On mora zadovoljiti režisera i pisca. Koliko njemu ostane slobodnoga prostora da ispolji svoju kreativnost ovisi, o glumačkoj inteligenciji, o njegovu shvaćanju slobode uopće. Bitno je da ga se ne tiče sve ono što ide usput, uz umjetnost. Da ga se ne tiče sve ono kritizerstvo. Važno je koliko je on slobodan da ima svoju ličnost i da tu ličnost zastupa. Dobar glumac koristi pisani tekst uzimajući od autora samo ono što želi, a drugo nadograđuje. To nadogradnja koja iz njegove ličnosti izlazi van je ono genijalno što su ljudi dolaze slušati. Malo je glumaca kreativaca. Većina su činovnici koji se ne usuđuju učiniti nešto više, koji su neslobodni, koji su poslušnici nadređenih. Glumac mora vježbati svoje mogućnosti, razvijati svoju nadgradnju. Glumac mora znati više o sebi, o svojim mogućnostima, nego što zna režiser.

Koliko glumac nakon procesa usvajanja uloge nosi sa sobom? Koliko prenosi u stvarni život?

Ima glumaca koji preuzmu nešto. Koji se identificiraju s ulogom. To sam opisala u jednoj knjizi. Kad glumac uđe duboko u ulogu, kad je sličnost onoga što je on u stvarnom životu i onoga što mora glumiti velika, onda se prijelaz događa lako. On gubi svijest o tome tko je on sâm, a koga glumi. Gluma je takva umjetnost u kojoj se možeš usporediti s ulogom i spoznati tko si.

Koliko je Vama trebalo vremena za tu spoznaju?

Glumcu treba vremena da odraste kao čovjek. Govorim iz svoga iskustva a ne kao teoretičar. Da bi se ušlo u zrelo glumačko doba, treba puno zrenja osobnosti. Osoba koja se bavi glumom mora proći kroz Scilu i Haribdu. Ona mora proći životnu traumu. Ona mora jednostavno stati na svoje noge kako bi bila čvrsta. Ja se dugo vremena nisam usudila u neke uloge ulaziti duboko da nešto u meni ne pokrene pa da se promijenim. To je vrlo suptilno. Kad je glumac jedna čvrsta ličnost, onda nema problema s tim skakanjem iz jedne osobnosti u drugu. On je tada svjestan toga da je to samo prikaz.

Govoreći o mladim glumcima, spomenuli ste da se mnogi danas žele samo pokazati zaboravljajući na supstanciju? Možete li istaknuti neke svijetle primjere među mladim glumcima?

Ni jedna teorija vam zapravo ne pomaže puno. Morate proći neka vlastita iskustva, neka brljanja, morate proći razne pogreške. Glumcu mora biti jasno, kad dođe do nekakva iskustva, zašto je on glumac. Je li on glumac zato da zadovolji sebe ili je on glumac zato da bude koristan jednom društvu. Sic transit gloria mundi. Život je prolazan, a umjetnost vječna. On treba raščistiti pojmove glume, slave i umjetnosti. Ego je najveća opasnost u glumačkom životu. Ali ima, recimo, glumaca koji su na svom egu izgradili velike karijere. Možemo primijetiti da su oni u svom nastupu uvijek isti, da nastupaju iz svoga vlastita nivoa svijesti, vlastita nivoa inteligencije i pogleda na život. Oni su uvijek bili oni, iz tog su vrela crpili i u tome bili veličanstveni. Fabijan Šovagović je bio jaka ličnost. Njemu je ta jaka ličnost čak i smetala. Boris Buzančić je isto jaka ličnost, ali te glumce velike ličnosti, nezasitno možete gledati jer su oni u toj svojoj veličini bili umjetnici. Mlade glumce, kao djecu u razvoju nešto privlači toj igri, igri koja je samo imitacija a ne pravi život.

Po čemu se razlikuje današnje od nekadašnjega kazališta?

Danas su predstave igrane na velikoj energiji, na velikoj bučnosti, kao da su ljudi gluhi. Kao da im treba neka sila da bi to ušlo u njihove mentalne sklopove. Današnje se kazalište više izražava u slici nego što se izražava u riječi. Uvijek kad vidite Gavelline fotografije onda vidite kako on žmiri naćulenih ušiiju. On je uvijek slušao jer je njemu riječ bila ono presudno. Riječ je osnova svega. To je napisano još u Bibliji. Kažu – U početku bijaše riječ, iako je to pogrešno tretiranje. Prvo je bio zvuk, a ne riječ, jer riječ definira, a zvuk ne definira, on je sveobrazan. Slika blijedi, slika odlazi iz sjećanja. Riječ stvara ratove. Jedna riječ uništava najveće ljubavi. Riječ ima veću moć. Danas i najveći režiseri kažu – kaj će nam sad to blebetanje? To je sad jedan izam, a svaki izam dođe do stanja kad se vidi da je to samo jedan prolazan stil.

Sudjelovali ste u radu Gradskog dramskog kazališta Gavella i dio ste skupine ljudi koji su ga osnovali. Koliko je rad s umjetnicima okupljenima oko tog kazališta utjecao na Vaše razumijevanje i Vaš pristup glumačkoj umjetnosti, a koliko je Vaš rad utjecao na njih?

Mi smo učili i krali jedni od drugih. U umjetnosti se najviše krade. Ja bih neku svoju ideju isprobavala pa nije išlo, nije pasalo u taj komad. Onda bi kolega vidio to da meni ne uspijeva pa bi on pokušao, a njemu bi uspjelo. Radili smo predstavu U pozadini, našeg pisca Miroslava Feldmana. Bila sam preopterećena nekim svojim privatnim problemima pa sam dolazila na probu i bila samo činovnik tako da su oni drugi mogli stvarati, a ja sam samo bila prisutna. Ipak, imala sam ideju što ću na kraju od te uloge napraviti. Kada je došao zadnji čas, kada su došle generalne probe oslobodila sam se tog svog privatnog problema i poletjela. Svi su ostali zapanjeni. Nisu se uopće mogli snaći. Došla je premijera i kritičar je napisao – Heršakica je triput udarila, kao kastanjetama, nogom – „Spremite se! Sad ulazim ja na pozornicu“ i odigrala je predstavu tako da se drugi nisu ni vidjeli. U zadnji čas sam pokazala neku svoju kreaciju. To, zapravo, nije ni pristojno, niti bih to ikome preporučila. Ali ja sam bila slobodna glumica, slobodna u tome što sam sebi dopuštala.

Možete li reći neki primjer?

Jednom smo gostovali u Zadru s predstavom Žrtvovana Helena. U sali je bilo minus pet. Svi su sjedili u kaputima, a ja sva gola, mlada i lijepa, u večernjoj haljini, otvorenih leđa. Koža me pekla, a sat i pol ne izlazim s pozornice. Velim ja publici – Pardon – i odem s pozornice. Sve stane. Vratim se u predivnom krznenom kaput, i kažem – Kad možete vi, mogu i ja – i nastavim dalje glumiti. Ovacije! Publike obožava takve situacije.

Kad sam igrala caricu Mariju Tereziju kiša je padala, a trebala sam čitati proglas o obustavljanju paljenja vještica. Otvorim taj veliki papir, a kiša pada na papir. Ja razgovaram s Bogom – Što je? Ne daš mi pročitati? Na kraju završim tako da kažem – Dobro! Ne mogu vam pročitati proglas. Dođite sutra! Sutra ćete čuti.

Na pozornici su živi ljudi, to nisu mumije. Sada se previše robuje. Sada je sve jako iskonstruirano. Nema slobode. Ma čak i te zablude, zabune ili lapsusi. Mi nismo bili, mogu čak i reći, roboti.

Glumili ste u brojnim kazališnim predstavama. Koja Vam je predstava bila najveći izazov i zašto?

Svaka. Voljela sam strašno caricu Mariju Tereziju i tu sam dala cijelu sebe. Sve su moje uloge bile veliki rad, veliko učešće i velika je ljubav utrošena u to. Ne bih uopće mogla reći da mi je i jedna uloga bila onako usput. Osjećaj da ste nešto od sebe dali, da ste nekoga razveselili, da ste nekoga oplemenili. Biti glumac mora imati neku svoju višu svrhu.

Često se spominje neobična životnost Vaših uloga. Možete li reći nešto više o tome?

To je taj moj osjećaj slobode i potreba da budem kreativna. Da uz taj zadatak koji sam dobila ispoljim i svoje stavove. To je moj plus i moj minus, ali ja bez toga nisam mogla biti zadovoljna i sretna. Biti pisac, sad čak i potvrđeni, naučila sam na pozornici. Ono što sada pišem proizišlo je iz iskustva što je moje tijelo moglo a što nije, što je moj um mogao zadovoljiti, gdje sam razočarala samu sebe, gdje sam brljala, sve je to jedna velika škola. Od nekih uloga sam imala veliku neobjašnjivu tremu. Preveliku sam imala odgovornost. To su male uloge kod kojih ste limitirani vremenom. Ja sam voljela male uloge. Cijelo djelo ide i svi glavni glumci govore ono što im je zadao pisac, a onda dođe jedna manja uloga koja to sve skupa ili okrene naopačke ili još oplemeni, napravi od svega toga cirkus ili to digne na višu razinu. To je meni bilo božanstveno.

Osim toga što ste glumili, bavite se i pisanjem. Izdali ste već cijeli niz knjiga. Što je sljedeće?

Trenutno čekam odluku Ministarstva o financiranju dijela jedne knjige. Uglavnom sama financiram knjige. Uskoro mi izlazi nova knjiga Kuća tajni puna. Radi se o knjizi aforizama 22. stoljeća, proizišlih iz astrofizike, kvantne teorije i religije koja je otišla ukrivo. Imam i jednu koja već četiri ili pet godina stoji na polici, a zove se Vrata su uvijek otvorena. To je knjiga od 250 stranica. Za nju još uvijek nisam našla izdavača, a mislim da bi bila skupa knjiga kad bih je sama financirala.

Vaš je rad obilježen koliko kazališnim, toliko i filmskim ulogama. Možete li opisati neke razlike u Vašem iskustvu priprema kazališnih i priprema filmskih uloga?

Biti filmski glumac je savršena vježba. Kao filmski glumac, morate u sekundi djelovati. Ja sam strašno voljela film baš zbog te brzine. Kad sam završila svoje školovanje, išla sam tim putem da budem filmska glumica. Sad kad gledam neke svoje stare snimljene stvari mislim – to sam trebala tako, to sam trebala onako, ali to je gotovo, ovjekovječene sekunde koje ostanu. U kazalištu uvijek imate vremena ispravljati, iz predstave u predstavu. Tako je barem nekada bilo. Danas su predstave fiksirane i  konačne, ali u moje vrijeme nisu bile.

Spomenimo za kraj Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Kakvi su Vaši dojmovi nakon primanja te nagrade?

Ta me je nagrada opet naučila da ima malo ljudi koji se znaju veseliti i prihvatiti radost jedne osobe. Sâm izbor stvara zlu krv. To vjerojatno ide uz čovjekovu narav. Sreća je tako kratkog vijeka. Ona zablista kao neka zvijezda koju vidiš samo noću, koja se raziđe od tog svog sjaja. Sreća je čisti trenutak i ništa se ne zadržava u istom stanju jer se miješa sa suprotnošću jer naš je život rastavljen na dva pola iste energije.

Zahvala Zdenke Heršak na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta (24. studenog 2017.)

Narode moj divni, zbog koga sam postojala nego zbog Vas koji ste imali žedna usta da se oplemenite kroz kazališnu umjetnost i saznate o životu ono što niste znali, a bila je Vaša potreba. Hvala ti, živote, da si dopustio voditi me putevima umjetnika. Što sam publici davala, to mi je publika vraćala. Glumac je samo poslužitelj da od mrtvog slova na papiru stvori živog čovjeka. Umjetnost nema snagu mijenjati svijet, ali čini ravnotežu kroz koju se postiže plemstvo duha. Hvala ti, živote, da si me dovodio do cilja, a on je opet stvarao novi cilj koji se ostvario tokom života. Starost mi se ušuljala u tijelo i ograničila ga. Mladost mi je ostala u srcu koje još može voljeti. Mladost mi je ostala u umu koji još želi učiti. Život je kratak, a umjetnost vječna!

Arslonga vita brevis!

©Saša Lovrić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. studenog 2020.