Piše: Marija Barbieri

Naslovna fotografija: Jana Puleva (Madeleine), Umberto Giordano, André Chénier, Narodno kazalište „Ivan Zajc“ Rijeka, 1953.

Potkraj 1953. Puleva ostvaruje još jednu novu veliku ulogu – Madeleine de Coigny u Andréu Chénieru, koju Riječani navode kao jednu od njezinih najdojmljivijih interpretacija. Zatim je pjevala Margaretu u Faustu pod ravnanjem Lovre Matačića (1899-1985), a na premijeri Borisa Godunova, na kojoj je Milan Pichler slavio 35. godišnjicu umjetničkog rada, pjevala je Krčmaricu.

O daljnjem djelovanju Jane Puleve u Rijeci ima više sačuvanih osvrta u tisku. Na premijeri Don Juana potkraj listopada 1954. pjevala je Donnu Elviru, „davši tom liku bijesno ljubomorne žene puni život dobrom, temperamentnom glumom i izvrsnom dikcijom“, kako je pisao istaknuti glazbeni pisac i pedagog Joža Požgaj (1914-1984) u Novom listu. Potkraj 1954. Puleva je uz vrsnog tenora Josipa Šuteja (1920-2006), koji će djelatnost dijeliti između riječke i zagrebačke Opere, pjevala jednu od dviju naslovnih uloga na premijeri opere Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića (1881-1959). Djelo je skladano u romantičarskom stilu prema istinitom događaju koji se 1676. dogodio u Kaštel Lukšiću. Operu je ansambl riječke Opere  na svojemu gostovanju u Zagrebu u veljači 1955. predstavio zagrebačkoj publici a Jana Puleva je, prema Narodnom listu, „od početka do kraja izvedbe pokazala visoko umjetničko tumačenje Dobrilina lika“.

U svibnju 1955. Jana Puleva bila je protagonistica jedne praizvedbe – opere Rona Borisa Papandopula. Libreto za tu operu iz prosjačkog života sastavio je slovenski redatelj Ferdo Delak (1905-1968), koji ju je i režirao prema drami Dvije obale slovenskog pisca Antona Leskovca (1891-1930). U središtu je lik zanosne i ponosne, ali istodobno svojeglave i prgave Rone, koja predstavlja ljudsku težnju za ljepšim, čovjeka dostojnim životom. Pišući o djelu i izvedbi, Joža Požgaj je u Novom listu napisao da je „impresivniji lik Rone kako ga ostvaruje Jana Puleva“ i dodao da „u granicama svojih glasovnih mogućnosti, koje nažalost sve više zastaju pred visinama, Puleva intenzivno živi sa svojim likom i čini ga razumljivim kroz izražajnu glumu i izvrsnu dikciju“.

Opširnije je o Roni Jane Puleve pisao godinu i pol kasnije uvaženi glazbeni pisac i kritičar Nenad Turkalj (1923-2007) u Narodnom listu nakon što je bio na predstavi kojom se 7. prosinca 1956. proslavljala 10. godišnjica Narodnog kazališta Ivan Zajc. Jana Puleva već je iza sebe imala premijeru Menottijeva Konzula. Pisao je: „Ta pjevačica, za koju kažu da je izvrsna interpretkinja Menottijeva ΄Konzula΄, nije na ovoj predstavi pokazala punu glasovnu kondiciju, premda je visoke tonove postavljala sigurno i s dovoljno prodornom nosivošću. Gledao sam je prvi put na sceni i uvjerio se, da je to nesumnjivo jedna od nekoliko naših najboljih opernih interpretkinja, mislim, da bih je slobodno postavio uz bok naše Marijane Radev, toliko je njena muzička interpretacija i scenska igra bogata i scenski efikasna. Jana Puleva je izvanredna pojava na sceni, u svakom detalju svog nastupa besprijekorno muzikalna, bilo da se radi o intonaciji, o ritmu pjevanog teksta ili o ritmu kretanja scenom, u čemu je upravo frapantno saživljena s muzikom. Posebno oduševljava njezino bogatstvo sitnih glumačkih detalja, gesta i mimike, čime mnogoznačno ispunjava ulogu, ne namećući se nikada, i znajući u pravi čas podrediti svoj lik općoj scenskoj slici ili istaknutim nastupima partnera. U svemu tome savršeno je jednostavna i naravna, što još povećava dragocjenost njenog kreativnog dostignuća. U interpretaciji takve umjetnice lik Rone živio je na sceni punokrvno i snažno, od onog nemira u uvodu prve slike, do raspojasanog očaja i tragedije finala“.

Ronom je Jana Puleva iz standardnog sopranskog repertoara počela prelaziti u onaj koji stavlja u prvi plan interpretativne mogućnosti i snažnu umjetničku osobnost. Sljedeća uloga na tome putu bila je Magda Sorel u Konzulu Gian Carla Menottija (1911-2007) početkom siječnja 1956. godine. Prema općem mišljenju bila je izvrsna, duboko potresna, u što se uvjerila i zagrebačka publika prigodom gostovanja riječkoga opernog ansambla u svibnju 1957. godine. Turkalj je pisao da „taj lik raste u njezinoj interpretaciji do dramske uloge golemih razmjera, a ta uloga iscrpljuje, osobito glasovno, ali ju je svladala nervom velike umjetnice, i nije čudo što ju je publika pozdravila burnim aplauzima“. Puleva je zatim u Rijeci pjevala Giuliettu u Hoffmannovim pričama i s Koštanom u istoimenoj drami istaknutog srpskog književnika Bore Stankovića (1876-1927) počela nastupati u djelima u kojima uz glazbene odlomke ima i govorenog teksta. U siječnju 1957. sudjelovala je u premijeri opere Povratak Josipa Hatzea (1879-1959), a u ožujku je bila protagonistica Adriane Lecouvreur Francesca Cilee (1866-1950). 

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. rujna 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Arhiv Hrvatskog glumišta