Piše: Lucija Ljubić

Zanimljiva su zapažanja glumičine nešto mlađe kolegice i prijateljice Ivke Kralj (koje u svom Spomen-spisu donosi Antonija Kassowitz-Cvijić): „Njezina individualnost upravo je opajala. Bijaše tiha, plaha, skoro bojažljiva, a kraj golubinjih očiju imala mekan, šaputav glas, u životu naoko miran temperamenat, a ipak žena jake volje i velike energije. Te njezine dosta oštre crte lica, jaki nos, snažan podbradak, znaci su silne volje i ustrajnosti u svakoj nakani. (…) Svojim muzikalnim, tremolirajućim glasom znala je do suza ganuti i zanijeti.“ 

Napuštanje stare kazališne zgrade na Markovu trgu te otvaranje nove kazališne zgrade 1895. u karijeri Marije Ružičke-Strozzi značilo je i preuzimanje uloga zrelih žena. Primjerice, više nije tumačila Ofeliju, nego je preuzela ulogu kraljice Gertrude u Hamletu. U skladu s promjenama koje je u hrvatsko kazalište uveo Stjepan Miletić, Marija Ružička-Strozzi napušta retoričnost i dekorativnost glumačkoga stila, a sve se više posvećuje psihološkoj razradi tumačenih dramskih likova. Prigodu za to imala je, osim kao spomenuta Ibsenova Nora i u drugim djelima modernih pisaca. Nastupala je u djelima Hermanna Sudermanna kao Herodijada u Ivanu Krstitelju i Adah u Propasti Sodome, a u Vjerovniku Augusta Strindberga bila je Tekla.

Promjene u hrvatskom kazalištu nisu svi članovi glumačkoga ansambla dočekali s odobravanjem pa je više glumaca i glumica napustilo zagrebačko kazalište, nakratko i Andrija Fijan, ali Marija Ružička-Strozzi ostala je vjerna svojoj kazališnoj kući, premda je od svoje plaće morala nabavljati sve toalete za predstave u kojima je nastupala. Vrijeme je to u kojemu je Vlaho Bukovac slikao kazališni zastor, a na njemu se našla i Marija Ružička-Strozzi kao pronositeljica domoljubnih ideja. Nastavila su se uspješna gostovanja, a jedno od njih je bilo u Sofiji 1905., i organizirano je na poziv Ilije Milarova, prvoga intendanta sofijskoga kazališta, za kojega se udala Ivka Kralj. Marija Ružička-Strozzi nastupila je s iznimnim uspjehom, a upravo u vrijeme gostovanja u Zagrebu je preminuo njezin suprug, što joj je uprava kazališta zatajila znajući da ne bi stigla na sprovod. Iste je godine prije sofijskoga gostovanja nastupila kao Kneginja Lepa u Propasti kraljeva hrvatske krvi Marije Kumičić i Milana Ogrizovića, a nakon povratka iz Sofije u Ogrizovićevoj „dramatskoj ilustraciji Bukovčeve zavjese“ Slava njima,u prigodi obilježavanja desete godišnjice otvorenja kazališne zgrade. Rodoljubni zanos u to se vrijeme očitovao u uspješnim gostovanjima po gradovima u Dalmaciji i Istri, gdje je publika s oduševljenjem dočekivala i hrvatske glumce i hrvatsku riječ s pozornice.

U siječnju 1909. godine Marija Ružička-Strozzi proslavila je četrdesetu obljetnicu umjetničkog rada kao Ana Karenjina u djeluÉdouarda Guirauda, nastalom prema Tolstojevu romanu, kad su je veličali kao „vilu hrvatske Talije“ i „hrvatsku Sarou Bernhardt“, a prigodu da takve atribute ovjeri na sceni pred zagrebačkom publikom dobila je već krajem mjeseca u svojevrsnom umjetničkom nadmetanju. Sarah Bernhardt (1844. – 1923.), jedna od najznačajnijih glumica svjetskog kazališta, gostovala je u Zagrebu dvije večeri u listopadu 1899. kao Marguerite Gauthier u Dami s kamelijama te u jednoj od svojih proslavljenih uloga, kao Tosca koju je Sardou napisao posebno za nju. Deset godina poslije, u siječnju 1909., dvije su glumice dvije večeri za redom nastupile kao Zoraya u Sardouovoj Vještici. Večer uoči gostovanja u zagrebačkoj je predstavi nastupila Marija Ružička-Strozzi, što je kazališna uprava u novinama opravdala upoznavanjem zagrebačke publike sa sadržajem komada, a sutradan navečer predstavu su izveli francuski glumci sa Sarah Bernhardt u glavnoj ulozi. Zagrebačka je kazališna kritika poslije nastupa slavne strane umjetnice odisala snažnom ironijom, zluradošću i bespoštednom kritikom glumačkoga nastupa, pri čemu su najveće primjedbe uputili glasovitoj umjetnici, a ostatak ansambla procijenili su korektnim. Sarah Bernhardt imala je šezdeset i šest godina, pokazivala je znakove starenja, fizički je bila nemoćnija nego su uspomene na njezinu slavu sugerirale, a duhom je zacijelo bila umornija nego su zagrebački kritičari očekivali.

Međutim, promjene u upravi kazališta ujesen iste godine dovele su do toga da i Marija Ružička-Strozzi i Andrija Fijan odu u mirovinu. Kao začasni članovi hrvatskoga kazališta nastavili su nastupati zajedno. Fijan je preminuo 1911. godine, a kad je Marija Ružička-Strozzi 1918. obilježavala pedesetu obljetnicu svoga rada, kao partner u Fedori bio joj je Ignjat Borštnik. Unatoč tome što je ostala bez svoga važnoga glumačkoga partnera, Marija Ružička-Strozzi – ili Miss, kako su je zvali njezini bliski prijatelji – u posljednjoj je fazi svoga glumačkoga rada ostvarila neke od ponajboljih uloga majki. U hrvatskom repertoaru posebice se istaknula u novim djelima Iva Vojnovića kao Vojvotkinja Wanda (Psyche) i Jele (Ekvinocij), a među njezine ponajbolje uloge u Vojnovićevim djelima ulaze Mara Nikšina Beneša (Suton), Majka Jugovića (Smrt majke Jugovića) ali i gospođa Ane (Maškarate iz potkuplja). U stranom repertoaru istaknula se kao Helena Alvinig u Strindbergovim Sablastima, Hekuba u Euripidovim i Werfelovim Trojankama te kao Aase u Ibsenovu Peer Gyntu.

Zagrebačko kazalište u prve je međuratne sezone ušlo s velikim ansamblom u kojemu je ženski dio pedesetak godina predstavljala Marija Ružička-Strozzi pronalazeći načine prilagodbe novim strujanjima u glumištu i novim tendencijama u dramskoj književnosti. Prešla je put od glumačke zvijezde 19. stoljeća do cijenjene umjetnice 20. stoljeća koja je do kraja karijere zadržala profesionalan odnos prema glumačkom poslu, a svojim umjetničkim radom desetljećima je spajala različite (ne samo) glumačke naraštaje.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta