Piše: Lucija Ljubić

Objavljeno: 25. listopada 2023.

Marija Ružička počela je nastupati u zagrebačkom kazalištu uoči donošenja Zaptnoga zakona za narodno kazalište iz 1870. godine, a koji je sastavio Dimitrija Demeter. Radi uspostavljanja stalne opere vlada je zatražila od Hrvatskog sabora povišenu subvenciju od dvadeset i četiri tisuće forinta i tom je prigodom na sedamdesetak stranica teksta obuhvaćen velik broj naputaka, propisa i produkcijskih uredbi koje se tiču i umjetničkog i tehničkog osoblja. Među ostalim navedene su i kazne ako se kazališni zaposlenici ne pridržavaju propisa. Kazne su bile razvrstane u šest razreda: najstroža je bila trenutni otkaz, a nešto blaže kazne ticale su se uskrate plaće. Primjerice, ako bi tko na pokusu pleo, šio, jeo, pio ili doveo psa na pozornicu, dobivao je najstrožu kaznu, a „tko red na predstavama narušava, sebe u odjeći zanemari, u igri se nepotriebno napried tura, ili kroz nezrelu šalu zbunjuje“, kažnjava se kaznom četvrtog razreda. Imajući u vidu složenost kazališne svakodnevice, posebice veliku repertoarnu dinamiku smjene predstava, nije neočekivana potreba da se i taj segment uredi. Marija Ružička tijekom svoje karijere odlikovala se savjesnošću, predanošću, marljivošću i odgovornošću, no neke nepovoljne okolnosti nije mogla svladati svojim kvalitetama. Nevolje zbog neodgovarajućeg kostima u Don Carlosu,pripremljenog na brzu ruku, ili istrošeno dizalo u kojemu se kao vila Keristana u Raimundovu Rasipniku imala vinuti nebu pod oblake izazivali su nelagodu i dodatno opterećivali glumicu.

Kako god bilo, sedamdesete su godine 19. stoljeća bile razdoblje glumičine afirmacije, a donijele su i promjene u osobnom životu. Upoznala je Ferdinanda Strozzija (1848. – 1905.) koji je potjecao iz stare firentinske plemićke obitelji, a radio je kao nastavnik na Zagrebačkoj realci. Njegovi roditelji doselili su se u Zagreb, a Marija i Ferdinand živjeli su u susjedstvu na zagrebačkom Gornjem gradu. Kad je dobio premještaj na radno mjesto u Varaždinu, Ferdinand Strozzi ga je odbio i zaposlio se kao činovnik u tadašnjem Računarskom uredu Kraljevske zemaljske vlade, a slobodno je vrijeme posvećivao glazbi i kazalištu. Svirao je i pjevao u Crkvi sv. Katarine u Zagrebu, ali najveći je dio svoga rada posvetio zagrebačkom kazalištu za koje je preveo više dramskih tekstova, ponajviše veselih igara (J. Rosen, Nevaljao čovjek; G. Sand, Nježnost i prostota; W. Hillern, Dobar večer…). Među prijevodima je i djelo tada u Njemačkoj popularnoga Strozzijeva suvremenika, Paula Lindaua Marija i Magdalena u kojemu je nastupila i Marija Ružička-Strozzi: sedamdesetih godina kao Magdalena, a u novoj postavi devedesetih kao Magdalena. U suautorstvu s Nikolom Milanom Simeonovićem potpisao je šaljivu igru Đačke nezgode, praizvedenu 1878.

Marija Ružička u braku je s Ferdinandom Strozzijem rodila osmero djece. Nastupala je i u visokoj trudnoći, a tada je nosila steznike da prikrije trudnoću jer, u strahu od otkaza, nije odlazila na rodiljne dopuste. Od očekivane velike obitelji preživjelo je troje djece: Donato Strozzi (1886. – 1915.), koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu, te Maja Strozzi Pečić (1882. – 1962.) i Tito Strozzi (1892. – 1970.), dvoje umjetnika koji su nastavili obiteljsku lozu Strozzijevih u hrvatskom kazalištu. Na kazališnim ceduljama njezino se prezime poslije udaje navodi kao Ružička-Strozzi ili samo Strozzi. Stoga nije neočekivano što je Marija Ružička u Enciklopediju HNK 1969. uvedena kao Strozzi-Ružička, a tek je u novijim teatrološkim izdanjima u abecedarije uvrštavana prema prvom, djevojačkom prezimenu.

Eklektično sastavljen repertoar možda jest nailazio na odobravanje publike, ali kazališni kritičari, posebice oni koji su bili zainteresirani da kazalište zadobije odgovarajući status i ugled, nisu štedjeli na prijekorima kazališnoj upravi. Iako je primljena u kazalište radi tumačenja tragičnih uloga, a u prvim godinama njezinih nastupa takvih je prigoda bilo razmjerno malo, kritičari su prigovorili kad je Marija Ružička zaigrala Kolárovu Moniku jer je neprirodna za mladu, djevojačku dušu, ali glumica se i tu snašla: naglasila je duševnu bol, a umanjila osvetoljubivost. Kad je s  nastupila u veseloj igri austrijskoga vojnog časnika i spisatelja Wilhelma Marsana 1873. Junaci – u jednoj od dvije ženske uloge u komadu – Šenoa je zavapio: „Glumile su u toj lakrdiji gđa. Jovanovićka (udovica i ujedno graničarski laćman) i – čujte! – gđa. Ružička – naša tragična junakinja – kao udovica – i čujte – husarski časnik u kratkoj surkici. Ne znamo, da l’ se je gđa. Ružička otimala za tom ulogom il’ joj je predana par ordre, al bilo, kako mu drago, to ne valja te ne valja, i općinstvo bilo je punim pravom ogorčeno, jer danas tobožnji husarski laman u crvenim hlačama u stanu mlade udovice, a sutra bogoduha pjesnica Izabella Orsini na kapitolu pod lovor-vijencem, to se ne slaže, to je uvreda veličanstva dramatičke umjetnosti. Molimo i opet, da takova šta ubuduće ne bude na našem pozorištu“ („Vijenac“, 27. XII. 1873.).

Do kraja sedamdesetih godina Marija Ružička-Strozzi nastupila je u velikom broju uloga, ističući se posebice u Sardouovim komadima koji su sedamdesetih i osamdesetih godina rado i često izvođeni u zagrebačkom kazalištu. Uz naslovne uloge u Fernandi, Andréi i Dori,u tom desetljeću nastupila je još i u predstavama Posljednje ljubavno pismo, Prevrtljivost, Nervozni, Rabagas, Stari mladići, Ferreol, Dobri prijatelji i Cyprienna). Uspješna je bila i u komadima Eugenèa Scribea i Francisa Legouvéa, posebice kao Kraljica Ana (Čaša vode), Adrienne Lecouvreur u istoimenoj drami, Leonora (Priče kraljice navarske), Kontesa d’Autroval (Borba gospođa),Scribeova Jelena Newport (Cromwellov sin) i Helena (E. Scribe – Paul, C., Štićenica).

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. listopada 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta