Razgovarala: Branka Primorac

Zanimljiva je priča o Zovkovoj Francuzici. Da nije bilo nesretne korone, tko zna bi li se ikad ponovo pojavila na sceni. Kako je tekst pokojnog Ilije Zovka došao pod Vaš radar poslije toliko godina?

Da, ružno je to reći i ne zvuči baš lijepo, ali činjenica jest da je pandemija, odnosno čuveni lockdown, učinio da Francuzica nakon 15 godina od praizvedbe ponovo zaigra u Splitu. To je bilo u onom prvom naletu, u doba kad je parola bila „ostanimo doma“, zima-proljeće 2020., kad se naš rad u kazalištu sveo na to da doma tu i tamo poneku pjesmu i slično snimimo mobitelom, pa se onda to stavljalo na facebook  kazališta. Jednom prilikom sam predložio kolegici Snježani Sinovčić Šiškov da bi možda mogli ona i ja snimiti Francuzicu, onako svatko sebe snimi doma u svojoj sobi, a onda to naši majstori u kazalištu smontiraju i postave na fb. Nasreću, ideja se Snježani baš nije svidjela i tako smo, kad su mjere popustile i kad smo shvatili da će Splitsko ljeto te godine ipak biti održano, predložili upravi da postavimo Francuzicu kao dramsku premijeru tog ljeta. Prihvaćeno, realizirano, sve ostalo je povijest. I kako smo napisali u našoj programskoj knjižici: „U vremenu uskraćene blizine, mi se utječemo tekstu koji upravo blizinu priziva.“

Isplatilo se, zar ne? Na nedavnom Festivalu glumca Vaša je uloga Petra u toj duodrami proglašena najboljim glumačkim ostvarenjem, za što ste dobili Nagradu Fabijan Šovagović. To joj je druga nagrada, poslije one na Splitskom ljetu. Vežu li Vas uz Fabijana Šovagovića posebna sjećanja?

A koga to, tko ga je ikad gledao, ne vežu posebna sjećanja za Fabijana Šovagovića, najvećeg među najvećima? A za mene on uistinu jest bio najveći hrvatski glumac. Koristim se pridjevom „najveći“ jer naprosto nemam boljeg. Kako uopće opisati sve ono što je Fabijan Šovagović donosio svaki put kad bi se pojavio na ekranu ili na sceni? Kako opisati onu „gestu i grimasu“, onu neponovljivu šovagovićevsku  rečenicu – bilo da se radi o Shakespeareu ili o Đuki Begoviću? Pa kako onda ne biti ponosan kad ti dodijele nagradu koja nosi njegovo ime?

Mnogo toga novinar ima pitati o Francuzici. Naime, prije petnaest godina jedina dva lika u predstavi igrali su autor Ilija Zovko i velikanka, nedavno preminula Zoja Odak. Vaša izvedba doima se dobrim dijelom kao jedinstveni otisak. Što su sličnosti, a što razlike?

Vjerujem da naša predstava ima jedinstven otisak, kako ste rekli, i to je lijepo čuti, ali znam da  je ništa manje jedinstven otisak imala i ona predstava od prije 15 godina. Zato jer su i ti glumci, dakle Zoja i Ilija, bili jedinstvene osobnosti. I u tome je valjda sva sličnost i sva razlika. Sličnost u jedinstvenosti, razlika u osobnosti.

Autor je tada režirao i glumio, a sada oba glavna posla, redateljski i glumački dijelite sa Snježanom Sinovčić Šiškov. Kako se slažu glumci-redatelji na istom zadatku?

Da se vratim opet malo na početak. Dakle, Snježana i ja smo izabrali i predložili taj tekst jer je on kao prvo sjajno napisan, a i zato što je izrazito glumački, zato što spada u manje dramske forme, dakle duodramu, i na kraju zato što je moguće i režirati ga i zatim odigrati. Sve je tu Ilija napisao i trebalo je samo, s nešto našeg dugogodišnjeg glumačkog iskustva, pustiti pisca da se razigra u licima i dati mu priliku da bude ono što je uistinu i bio – i duhovit i topao i sjetan. U isto vrijeme smo radeći pomagali  jedno drugome, osluškivali i podržavali jedno drugo i tako polako rasli i eto, dorasli do predstave koju publika jako voli gdje god igrali.

Prilikom premijere Francuzice u jednom ste intervju hrabro rekli: „Pun nam je kufer angažiranog teatra! Želimo raditi predstave o malim, običnim ljudima”. Je li to glas koji tiho tinja među većinom Vaših kolega?

Ne znam što je u tome hrabro, a ne znam ni što tiho tinja kod kolega. To je na kraju i stvar senzibiliteta. Netko voli ovo, netko ono, netko se voli društveno pa i kazališno angažirati, a meni ta angažiranost ide na jetru, što ću. Znam da sam se u životu naigrao, a još više nagledao angažiranog teatra. Ta vrsta angažiranosti često se čini samo kao skrivanje od teških i važnih pitanja koje nam život zna postaviti, a koja su uvijek na osobnoj razini. I zato ta angažiranosti s vremenom i s godinama koje dođu htio-ne htio dosadi, jer je uvijek uglavnom plakatna, crno-bijela, jer te ne dira, ne inspirira, ne uzbuđuje, ne izgrađuje. U sebi uvijek nosi nekakav podtekst, najčešće ideološki, a to me ne zanima. Jednostavno, u nekim godinama čovjek počinje vjerovati jedino u onu vrstu angažiranosti koja natjera žuljeve na ruke.

Je li uspjeh Francuzice kod struke i kod gledatelja upravo u toj formuli? U jednostavnosti? Približite draži tog komada onima koji ga nisu gledali.

Razlog za uspjeh predstave od prije 15 godina, a i ove naše danas, jednostavno je u ljubavi kojom je pisac ispisivao i koju je upisivao u svoja lica. Ilija Zovko voli svoja lica i to se vidi; pisao ih je po svojoj glumačkoj a nadasve po svojoj ljudskoj mjeri. Ispisao je lica koja ne žele biti snažna, mijenjati svijet, ne žele nas ničemu podučavati, ne žele biti pametnija. To su naprosto ljudi koji vjerojatno sjede do nas u publici, osmjehuju se, pa puste i suzu gledajući i slušajući sve to na sceni.

U čemu je tajna ljubavi između glumaca i Festivala glumca?

Festival je posveta glumcu i sve se tu oko glumca vrti, on je početak i kraj. A to godi, naravno. Ali  nije samo u tome tajna te ljubavi. Tajna je u Slavoniji. U Vinkovcima, i u Županji, Otoku, Iloku i naravno, iz posebnih razloga u Vukovaru. Sve je učinjeno da glumac uistinu osjeti svu ljepotu svog poziva, ali isto tako da tu ljepotu može pokloniti drugima, onima zbog kojih i postoji – publici. Ali nadasve, da bi ta ljubav uopće postojala i zaživjela, zaslužna je ljubav onih koji festival već 28 godina organiziraju i vode, a to su HDDU i umjetnička organizacija Asser Savus. Od srca im hvala. Bez njih te ljubavi ne bi bilo.

Odmaknimo se od najnovijih zbivanja. Prvak ste Drame HNK Split, iza Vas je četrdeset godina glumačkog staža i sijaset uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. Izdvojite Vama najdraže.

Uvijek je to teško reći. Naprosto zato što nas uz razna lica koja igramo veže mnogo toga –  ljudi oko nas, kolege, i način na koji smo radili, i sve ono što je u nama pokrenulo traženje načina kako to odigrati, traženje mjere, puta do premijere. Ali eto, naravno, nešto ipak ostavi više traga. Kod mene su to zasigurno bili Nikola u predstavi Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka, zatim Vanja u Čehovljevom Ujaku Vanji, Porfirij Petrovič u Zločinu i kazni i Ivan Karamazov u Braći Karamazovima, Polonije u Hamletu, Mr. Smith u Ćelavoj pjevačici, Edgar u Kralju Learu, a naravno i don Zane u Marinkovićevoj Gloriji, mojoj posljednjoj premijeri na Splitskom ljetu ove godine.

U međuvremenu ste bili i ravnatelj Drame HNK Split. Kako biste ocijenili razdoblje šefovanja? Biste li ponovili biti opet nadređeni glumačkoj zajednici Vašeg matičnog kazališta?

Ovdje će odgovor biti najkraći. Radije se ne bih ocjenjivao. A ponovio sve ne bih. I ne govorim to jer je taj period u meni ostavio neku gorčinu ili ne daj Bože ljutnju. Ne. Jednostavno više ne bih mijenjao pozornicu za kancelariju. A u takvim situacijama to je nužno. Učinio sam koliko sam mogao i znao. Ali moj svijet je uvijek pozornica.

Na Marulićevim danima osvojili ste tri glavne nagrade u dvije različite kategorije. Pozamašan je broj nagrada koje ste dobili još od svojih početaka u splitskom Gradskom kazalištu mladih. Znate li koliko ih imate? Koje su Vam draže, one za glumu ili za tekst?

Pa skupilo ih se 13. Zgodan broj. Ali ako još pribrojimo nekoliko nominacija (dvije za Nagradu Dubravko Dujšin i jedna za Nagradu hrvatskog glumišta), onda sam ipak malo pobjegao od tog nesretnog broja. A rekao bih da su mi sve podjednako drage, ne znam. Ali znam da mi je jedna posebno draga. I to ona koju nisam osobno dobio. Naime, 2012. režirao sam predstavu Srce veće od ruku Elvisa Bošnjaka u kazalištu Playdrama u Splitu. Ta predstava je proglašena najboljom predstavom na 20. Festivalu glumca 2013.

U HNK Split ima nekoliko glumaca koji su napisali zapažene dramske tekstove. Među ostalim, 2002. ste nagrađeni Marulom za ulogu Nikole u predstavi Nosi nas rijeka kolege Elvisa Bošnjaka. Što tjera glumca da piše?

Uvijek kažem da sve što sam napisao, napisao sam prvenstveno zato što sam glumac. To je ishodište. Nisam pisac. Moje pisanje je i bijeg i terapija. Pisao sam dramske tekstove, pišem i poeziju, nedavno je objavljena knjiga nekih mojih tekstova, kolumni, eseja i priča Ne možeš birati manje bolne sate. Što će donijeti vrijeme ne znam, ali uvijek će pisanje biti neki moj intimni prostor u kojem pokušavam snažiti i spašavati samog sebe. Ako u tom spašavanju pomognem možda još nekom, bit će mi drago.

Iako sam Vas zatekla na Braču na odmoru, vjerujem da već spremate nove stvari. Otkrijte nam planove za novu neizvjesnu teatarsku sezonu, filmsku ili televizijsku.

Kako je uistinu još uvijek sve neizvjesno, za sada samo znam da u mom matičnom kazalištu, HNK Split uskoro počinjem raditi na novoj premijeri po romanu Tisje Klajković Braić U malu je uša đava u režiji Marija Kovača. Što će biti dalje, to ni dragi Stožer ne zna.

Hoće li u tišini sobe nastati neki novi dramski tekst ili ćete se posvetiti izvedbama tuđih?

Silno bih se želio posvetiti izvedbama tuđih tekstova, jer bi to značilo da smo opet počeli normalno živjeti i raditi. A što se tiče ovog drugog, bit će i samoće i tišine u sobi, a hoće li uroditi, tko to zna? Nick Cave je jednom o svom stvaralaštvu i inspiraciji napisao: „Inspiracija nije najavljena trubama, već šapatom, a dolazi samo kad sam ja na svom radnom mjestu”!

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. rujna 2021.