Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

Hrvoje Zalar, kazališni i filmski glumac i profesor hrvatskoga jezika i književnosti, s diplomama Akademije dramskih umjetnosti i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditelj je Kazališta Prijatelj, osnovanoga 2014. godine i zamišljenoga da izvodi „obiteljske predstave“. Na ovogodišnjim Gumbekovim danima u svibnju predstavljeno je 15 predstava posvećenih kabaretu i onih koje u svojoj formi imaju kabaretske inačice, zagrebačkih i hrvatskih kazališta, te dvije gostujuće iz susjedne Bosne i Hercegovine, a posebno priznanje dodijeljeno je Kazalištu Prijatelj iz Zagreba za predstavu Hrvatske vile i vještice autora Hrvoja Zalara koji je i kao izvođač tom prikazu udahnuo emocije, dok su glumice Anja Đurinović i Vini Jurčić temu začinile satirom i ironijom.

Kako to da ste se odlučili za kabaretni izričaj u predstavi za djecu? Možete li supostaviti kabaretne predstave za odrasle i za djecu? Koje su im sličnosti, u čemu se razlikuju?

Kabaretni modus se nekako nametnuo sam po sebi. Jedna od prvih asocijacija na formu kabareta su plesni i pjevački brojevi koje je nemoguće izostaviti ako govorimo o vilama i vješticama. Osnovna vilinska preokupacija je ples. Samo im nedostaje estradnog nagnuća, pa ne vole da ih itko gleda. Znaju gadno kažnjavati pastire ako ih gledaju dok plešu. Ili se čak udaju za njih, ali i to uglavnom loše završi. Vještice su pak više poznate po čaranju i urocima nego po plesu, no ni njih ne treba podcjenjivati. Nisam vidio, ali sam čuo da coprnice vrlo strastveno i vješto plešu s vragom na Kleku. Naravno, plesni i pjevački brojevi su gotovo neizostavni dio predstava za djecu pa je veza s kabaretom odmah uspostavljena. Također, što  se tiče dramaturgije ove predstave, nametnula se neka pripovjedačka mozaičnost koja je opet poveznica s kabaretom. Naime, većina usmenih bajki, priča i predaja iz kojih sam crpio podatke o ovim mitološkim bićima su kratke i fabulativno jednostavne.

Na čemu ste gradili kabaretni kod?

Naravno, važna odlika kabaretne forme je i društvena satira i generalno političnost, koje se baš ne povezuju s kazalištem za djecu. Međutim, ova predstava ne govori samo o vilama i vješticama, nego i o frustraciji glumca koji ne može, odnosno ne smije nastupati. Pisao sam je ujesen 2020. i bilo je nemoguće da se politička satira (u predstavi čujemo glas Vrhovnog stožera) ne uvuče u svijet vila i vještica. Dakle, sve su odlike kabareta prisutne u predstavi. Da sam je radio isključivo za odraslu publiku, vjerojatno bi samo vilinske haljinice drugačije izgledale. Sve drugo bilo bi isto.

Predstavu Hrvatske vile i vještice najavljujete kao šaljivo znanstveno predavanjeobogaćeno uprizorenjima hrvatskih usmenih narodnih priča i legendi u kojima se pojavljuju ti, svakako najpopularniji, ženski likovi mitova i bajki. Je li vam poticaj za dramatizaciju i režiju bilo kompariranje s legendama i predajama drugih naroda ili su to bili filmovi njima inspirirani ili bajke koje se više uglavnom ne pričaju djeci pred spavanje?

Inspiraciju i činjenice o životu vila i vještica pronalazio sam isključivo u knjigama autora koji su se bavili hrvatskim bajkama i legendama (Jozo Vrkić, Darinka Hanžek, Josip Kekez, Joža Skok). Posebno mi je draga knjiga kolege glumca Vida Baloga Hrvatska bajoslovlja. Ali naravno, mitološka bića ne pripadaju samo jednom narodu, njima ne trebaju putovnice i COVID-potvrde da bi putovala. Odu u drugu zemlju i tamo se malo modificiraju. Tako u Rusiji Baba Jaga živi u kući koja se kreće na kokošjim nogama, a kod nas pak stanuje u podzemnom svijetu kraj močvara i mlati djecu koprivama ako prolaze u njezinoj blizini za vrijeme ljetnih podnevnih vrućina.

Reagiraju li djeca bolje na vile ili na vještice? Zabavljaju li se, boje li se, komentiraju li?

Prikaz i vila i vještica je prvenstveno humorističan, tako da straha nema. A na koga bolje reagiraju, teško je reći. Na početku predstave jedan od likova, Starkelja Mladen pita publiku žele li da prvo glumimo o vilama ili o vješticama. Statistički gledano, vještice ispadaju poželjnije. Ali tu se najčešće radi o manjoj djeci, uglavnom do 11 godina. Vjerujem da bi dječaci već za par godina navijali za vile. Nedavno nam je nakon predstave u jednoj zagrebačkoj školi pristupio desetogodišnji dječak i vrlo decidirano rekao jednoj vili-glumici: „Ti bi mi mogla biti žena!“ A onda je spazio drugu, pa valjda da je ne uvrijedi, reče: „A ti ćeš mi biti cura!“

Za koji je uzrast predstava namijenjena?

U svom kazalištu pokušavam afirmirati ideju nečega što zovem obiteljske predstave. Obiteljski filmovi su općepoznati pojam, a ja mislim da radim takve predstave. Na Gumbekovim danima nas je gledala pretežno odrasla publika, pa smo eto dobili priznanje.

Predstavite nam glumačku ekipu i autorski tim predstave. Kako djeluje Vaše kazalište? Imate li zaposlene glumce ili birate glumce prema preporukama, na audicijama, nakon gledanja drugih predstava?

Ovu predstavu su uspješnom učinile prvenstveno dvije divne mlade, talentirane glumice koje su još, što je bilo izuzetno važno za predstavu, vrlo nadarene plesačice. To su Anja Đurinović, moja nećakinja i Vini Jurčić. Uz njih se na sceni šlepa Starkelja Mladen. Njega glumim ja. Tu je još i stalni suradnik za scenski pokret, moja sestra Maja Đurinović, inače profesorica na Osječkoj akademiji. Svi glumci su naravno honorarci, da parafraziram Balaševića – premalo je moje kazalište da bilo koga od kiše sakrije. Angažiram ih po Anjinoj i Majinoj preporuci – one imaju bolji uvid u mlađe generacije.

Koje talente moraju imati glumci u Vašim predstavama?

Glumice i glumci moraju biti pametni i moraju biti spremni zaboraviti svoju pamet i naglavce uskočiti u igru kao djeca.

Koliko je teško i/ili lako igrati s nećakinjom, glumicom Dramskoga kazališta Gavella?

Kazalište Prijatelj obiteljsko je kazalište. To nije pitanje srodstava, to je pitanje atmosfere, osjećaja koji imamo u tom malom kolektivu. O Vini Jurčić mogu samo reći „dobar čovik je isto ka i rod“. A igrati s nećakinjom – e, to nije lako ili teško, to je neopisivo. Doista tako mislim. Nije moguće kratko odgovoriti na to pitanje. Gledaš u oči krasnoj mladoj glumici koju znaš otkad je bila još u pelenama, ili kad je kao Zlatokosa skakutala po nekoj baščanskoj plaži. Jednom, jako davno, kad sam je došao čuvati kao petogodišnju djevojčicu, bio sam nešto loše volje, otvorio pivo i čitao novine. Ona je došla do mene, mrko me pogledala i rekla: „Kad si već došao, moraš me zabavljati!“ Mislim da je tu nastalo Kazalište Prijatelj. Da nema Anje, ja bih i dalje gledao zvjezdano nebo i razmišljao kako mi je teško glumiti neke uloge koje ne volim i da bi možda, eventualno, bilo zgodno osnovati svoje kazalište i da ću to sigurno napraviti iduće godine. Ali zapravo, najvažnije od svega, kad je pogledam u oči na sceni, znam da „igra se nastavlja“. To je jedna pjesma Grigora Viteza, i meni jako draga predstava koju smo napravili po njegovim stihovima.

Mislite li da je glumcima zabavno igrati u predstavama za djecu ili Vam se čini da oni taj dio glumačkoga posla drže manje vrijednim?

Zasigurno se drži manje vrijednim. Kad sam prije puno godina završavao Akademiju dramskih umjetnosti, gospodin Tomica Milanovski, ravnatelj tada privatnog kazališta Žar-ptica pozvao me u angažman. Sjećam se sućutnog lica jednog profesora glume koji je rekao: „Bojim se da ćeš se kao glumac izgubiti!“ Nisam ni popularan ni poznat, ali mislim da se kao glumac nisam izgubio. Danas je hiperprodukcija glumaca i drugog kazališno-umjetničkog osoblja. Mnogi svoj kruh pokušavaju zaraditi tamo gdje je, tržišno gledano, najlakše, u kazalištu za djecu. Ne zato što to žele, nego nemaju drugog izbora. To je loše. Čak jako loše.

Kakva je Vaša publika? Koliko je Vaš posao kazališno suptilan i delikatan? Dolaze li djeca na Vaše predstave u kazališta ili Vi idete k njima u škole i vrtiće?

Uh, rafal pitanja… Kad govorimo o delikatnosti i suptilnosti, zasigurno najodgovorniji posao u kazalištu je stvarati kazalište za djecu. Odrasli odu na predstavu, ne sviđa im se, iskradu se ili na pauzi pobjegnu doma. Jadna djeca je moraju pogledati do kraja. I još pisati zadaću što im se najviše svidjelo u predstavi, koja im se možda nije svidjela, ali im se morala svidjeti. Većina ljudi se sjeća prve kazališne predstave koju su gledali u životu bolje nego one koju su gledali prošli mjesec. „Zaboravil sam je već dok sam došel do Ilice“, kako bi rekao jedan moj dragi pokojni kolega. Odgovornost je velika. Jako, jako velika. Ali često sve završi na onom, opet glumačkom citatu: „Za djecu je sve dobro!“

Ima li dovoljno dječjih kazališta u Hrvatskoj i kakva je pozicija Vašega kazališta na dječjem kazališnom nebu?

Dječjih kazališta je dovoljno, ali dobrih predstava nikad ne može biti previše. Na dječjem kazališnom nebu Kazalište Prijatelj drži planetu veličine one Malog Princa. Mali smo, ali bar vidimo puno izlazaka sunaca (kad u 6 sati krećemo na gostovanja).

Koje predstave trenutno imate na repertoaru svoga kazališta i što one tematiziraju i problematiziraju? Je li Vama kao redatelju i glumcu bitnija edukativna ili estetska razina Kazališta Prijatelj?

Trenutno je na repertoaru devet predstava, deseta je na putu… Predugo bi bilo da pričam o svakoj. Što se tiče edukativne i estetske razine, mislim da su obje podjednako bitne i zato taj posao i jest tako delikatan. „Sve je u nijansi“, kako kaže P. Sorrentino u Velikoj ljepoti. Prva predstava Kazališta Prijatelj bila je Priča o Tupsonima ili zašto treba učiti. Naizgled pitanje koje zaslužuje banalne odgovore koje smo dobivali kao djeca: „bolje ćeš zarađivati“, „više će te poštivati“ itd…danas kad smo završili svoje fakultete, znamo da to nije istina. I dalje lažemo svojoj djeci. Da se razumijemo, meni je drago što sam u mladosti puno učio. I svoju djecu sam upućivao na to. Ali hajde da im kažemo prave razloge.

Imate dvije struke – kazališnu i profesorsku. Kako se one prožimaju? Mislite li da je rad na kazališnoj predstavi i gledanje kazališnih predstava najbolja interpretacija teksta?

Kako sam pet godina išao na prijemni na Akademiji, imao sam dovoljno vremena diplomirati i na Filozofskom fakultetu. Danas sam iskreno sretan zbog takvog razvoja događaja. Na Filozofskom sam pročitao puno lijepih knjiga za koje nikad ne bih čuo, i upoznao puno divnih i profesora i studenata…između ostalog i svoju ženu. Otkako sam osnovao Kazalište Prijatelj, svake godine napišem barem jedan dramski tekst i glumim u njemu. To su dvije tako suprotne silnice koje imaju jedinstveni cilj: kazališnu predstavu. Pisanje je krajnja osamljenost, a gluma i režija su komunikacija. Ali u tom dualizmu drago mi je što sam naučio poštivati dramski predložak onoliko koliko on to zaslužuje. Ako me što smeta u, nazovimo to modernom teatru, to je nepoštivanje literarnog predloška. Ako misliš da neku dramu treba temeljito promijeniti, nadopisati, uvesti nove likove ili neke izbaciti, zašto je režiraš? Nađi neki drugi tekst ili ga sam napiši. Sjedni nad prazni papir, tj. danas prazni ekran i suoči se s njim. To nije lako. A i teže se prodaje nego raskasapljena klasika.

Čitaju li knjige djeca koja Vas gledaju ili su premala za knjige? Je li im kazalište prva umjetnost s kojom se susreću?

Čitanje knjiga…ponekad mislim da je situacija jako loša, ali nekako ne želim vjerovati u to. Ma nije da samo djeca ne čitaju, ne čitaju ni oni koji bi ih trebali uskoro upućivati na čitanje. Moja supruga je profesorica dječje književnosti na Učiteljskom fakultetu. Dobro se sjećam kako mi je jednom jako, jako tužno rekla: „Moj posao više nema smisla. Studenti više ništa ne žele čitati.“ Čak im je počela na predavanjima čitati neke od klasika svjetske dječje književnosti „da barem to čuju“. Vrlo drag i lijep, ali i tužan pokušaj. U tom kontekstu svakako sam htio da repertoar Kazališta Prijatelj dijelom bude i nadopuna nastave Hrvatskog jezika, pogotovo onog njezinog, rekao bih, najugroženijeg dijela – poezije. Napravili smo predstavu po stihovima velikog Grigora Viteza Igra se nastavlja. Anja je 2017. za  ulogu u toj predstavi dobila Nagradu hrvatskog glumišta.

Mislite li da je djeci bliži verbalni ili neverbalni teatar? Koliko to ovisi o njihovim godinama?

Općenito, dječju pažnju i koncentraciju je teže zadržati, i da bismo to postigli, moramo se služiti svakakvim oružjem – i verbalnim i neverbalnim. Valjda i ja imam neke sestrine gene, ali ipak „u početku bijaše riječ“.

Imate li podatke koliko ste predstava odigrali u osam godina trajanja i koliko vas je publike gledalo? Gdje ste sve gostovali u Hrvatskoj i inozemstvu?

Prije pandemije smo godišnje igrali stotinjak predstava po cijeloj Hrvatskoj. Otprilike bismo, dakle, svake godine imali oko 12 tisuća gledatelja.

Kako ste kazališno doskočili koroni i potresu?

Doskočio sam loše. Bio sam u depresiji i udebljao se. Kad sam završio pisanje Hrvatskih vila i vještica, na zadnjoj stranici sam napisao: „Ja ponizni Božji sluga završavam ovaj skromni, nepotrebni dramski uradak u Zagrebu, 25. listopada Godine Gospodnje 2020. u kojoj je strah preplavio zemlju, ljudi su se bojali rukovati i izbjegavali su se na ulici, muškarci i žene zatvoreni u male stanove su se svađali i rastajali, dječje oči su uplašeno treptale iznad slinavih maski, zemlja se tresla, a kazališne predstave su bile na televiziji i nitko ih nije gledao“. Toliko o tom vremenu. Ukratko, osjećao sam se suvišno.

Početkom travnja ste u svečanoj dvorani Gradskog muzeja Vukovar u dvorcu Eltz, u sklopu Vukovarskog lutkarskog proljeća, primili Nagradu za životno djelo – Povelju Zvonko Festini za doprinos glumačkoj umjetnosti hrvatskog lutkarstva, skulpturu Šokac – djelo hrvatskog akademika, likovnog umjetnika Zlatka Boureka i povelju. Čini li Vam se da je nagrada došla prerano? Kakve lutke Vi animirate u svome kazalištu?

Nisam se baš nadobivao priznanja i nagrada. Moje je razmišljanje da je bolje dobiti nagradu prerano nego nikad. A i posthumno mi nije neka opcija. Ta nagrada je inače došla za moj rad u drugim lutkarskim kazalištima. U Kazalištu Prijatelj se nisam baš puno bavio lutkarstvom.

Čime stvarate iluziju? Kakvi su kostimi i scenografija u Vašim predstavama?

Kostimi su jednostavni, često pronađeni u nekim zaboravljenim zakucima starih ormara, a scenografija se radi vrlo precizno po kapacitetu prtljažnog prostora mog friendmobila.

Kako biste najpreciznije atribuirali svoje kazalište?

Nomen est omen – Kazalište Prijatelj.

Ima li nade za kazalište ili se pomalo gasi kazališna umjetnost? Što je Vama kazalište?

Dok je ljudi, bit će i kazališta. Preživjelo je ono najveće katastrofe. U nekim svojim oblicima, ono je nevjerojatno otporno. Jer kazalište nisu samo neke raskošne, uzbudljive premijere. U nekom skloništu u nekom izmrcvarenom gradu u Ukrajini neka majka možda baš ovaj trenutak svojoj djeci priča neku priču da ih umiri i razveseli. To što radi je kazalište. I to ono najotpornije i  najvrjednije.

Što je djeci kazalište?

Nedavno je izašla druga knjiga mojih dramskih tekstova Smjehuljice u zemlji Mrguda. U predgovoru moja supruga Diana je napisala: „Znajte da su djeci dobre predstave potrebne kao i hrana koju jedu, kao i zrak koji dišu.“

Što pripremate za sljedeću sezonu i u kojim prostorima?

Trenutno u Centru za kulturu Trešnjevka postavljamo moj novi tekst Želim biti, hoću biti…. Radi se o koprodukciji Gradskog kazališta Sisak, Teatra CIRKUS punkt i Kazališta Prijatelj. Redateljica je Marijana Matoković, a glume Lidija Kraljić, Antonija Šašo i nezaobilazni ja.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. srpnja 2022.