Razgovarao: Borna Vujčić

Adam Končić primio je na ovogodišnjim Gumbekovim danima Nagradu za izuzetan doprinos i razvoj kabarea. Radi se o žanru koji u Hrvatskoj ne susrećemo često i po pitanju kojeg nemamo snažnu tradiciju, barem u usporedbi s SAD-om i zemljama zapadne Europe. Ipak, Adam Končić već dvadeset godina drži ovaj žanr na životu i u nas, uz dosljedan stil i jasan autorski rukopis.

Što vama znači nagrada koja je nazvana po Mladenu Crnobrnji Gubemku – poznavali ste ga, kako na nju gledate?

Nagrada mi puno znači i za mene je utoliko divnija što sam kolegu Gumbeka poznavao i sa njim igrao. Moj je glumački debi upravo bio u predstavi u kojoj je i on glumio davne 1997. godine. Radili smo predstavu Hrvatski Diogenes sa redateljem Želimirom Mesarićem. Sljedeće godine je došla velika predstava Tajna Krvavog mosta, u kojoj je također igrao Mladen Crnobrnja Gumbek. Drago mi je da sam tih četiri godine do njegove smrti prijateljevao i s njim. On je bio dio stare garde glumaca koja je tada glumila na Opatovini. Moja karijera sa Histrionima je bogata i duga, bilježim ju od te ‘97. i tako ravno 17 ljeta, što na Opatovini što po moru i ostatku Hrvatske. Beskrajno sam zahvalan kolegi Zlatku Vitezu, koji je prepoznao mladog glumca, dvadesetogodišnjaka porijeklom iz kajkavskog kraja, za kojeg je ocijenio da može nešto dati glumom, pjevanjem pa čak i sviranjem. Posebno mi je drago da na tom festivalu koji je upravo g. Vitez pokrenuo dobivam drugu po redu nagradu, nakon one prije petnaest godina za predstavu Ni med cvetjem ni pravice nastalu po Baladama Petrice Kerempuha koju obnavljam ove godine tragom poziva na suradnju Muzeja hrvatskog zagorja i 450. obljetnice Seljačke bune. Ova nagrada je dokaz da se  prati čuvanje kabaretske forme, u čemu mi trenutno na vrhunskom umjetničkom nivou pomažu kolege glazbenici  u aktualnoj predstavi Kaj je ljubav koja je rođena ove godine na Valentinovo u Klubu Kazališta Komedija, a posvetili smo je damama. U toj glazbeno-poetskoj priči nastaloj u koprodukciji kazališta Komedija i Glumačkog festivala u Krapini izvodim uz glazbenu pratnju 8 pjesama na kajkavskom i recitiram 6 pjesama ljubavne poezije naših suvremenih pjesnika; Kiševića, Krznarića i Prežigala, na standardu. Htio bih zahvaliti svim autorima koji su dopustili da ih interpretiram te nam pomogli oko predstave, a posebice dugujem zahvalu kolegi Josipu Cvitanoviću, koji je napravio prekrasne aranžmane za violinu, violončelo, klavir i gitaru. Predstavu najavljuje i video spot na pjesmu Kaj već od ljubavi vrijedi koji smo snimali također u prostoru Kluba.

Nagrada koju ste dobili nije samo za spomenutu predstavu “Kaj je ljubav” koju ste izveli na Gumbekovim danima, nego za vaš cjelokupni umjetnički rad u formi kabarea, za vaš doprinos i razvoj te forme u nas. Kada ste se i zašto usredotočili na tu formu?

Počelo je to 2001., radeći s redateljem Robertom Raponjom Caberet &TD, u Teatru ITD, a sa nama su bili kolege Mladena Gavran, Marko Torjanac, Enes Vejzović i pijanist Duško Zubalj. Nakon tog kabarea kojeg smo odigrali preko 90 puta diljem Hrvatske, radio sam nekoliko kabarea od kojih su neki živjeli paralelno. Tu je histrionska kasnonoćna mala scena na Opatovini tj. u dvorištu iza Osnovne škole “Miroslav Krleža”, ali isto tako rađaju se jedna za drugom dvije kabaretske predstave u mojoj privatnoj produkciji koje igram od ranih dvijetisućitih do danas. Prvu Noćas ću… sam napravio s kolegom pijanistom Duškom Zubaljem i odigrao je preko 300 puta. Zatim je na tragu spomenutog kabarea nastala i predstava Adam i ona od čije je premijere10 godina, gdje mi je partner za klavirom Oliver Belošević. Ovu smo predstavu do sad u Zagrebu i na gostovanjima izveli blizu sto puta. Na tragu tih iskustava u svim onim divnim ambijentima u kojima smo ove predstave igrali, sve više me je nosila želja ka komornoj sceni tj. klupskim prostorima koji su idealni za izvođenje takvih predstava, tamo gdje interakcija publike sa izvođačem ne može izostati. Posebno mi je drago da je moj put nakon 25 godina bavljenja ovim poslom, pohvaljen ovom nagradom jer se radi o formi koja je u nas vrlo rijetka i malo kolega, mogli bismo reći ide ‘na tu stranu’. Ja u propitivanju kabaretske forme i dalje nalazim izuzetno zadovoljstvo. Gdje je granica između tzv. rampe koju mi u ovoj formi često znamo i moramo prijeći? Činimo to na specifičan, suptilan način, uključujući dakako publiku, ali dajući joj dovoljno slobode da sama reagira u pravo vrijeme. Radi se o ispreplitanju reakcija publike i programa u kojem nastaje začarani krug davanja naše energije publici i vraćanja njihove nama. Divno je osjetiti draž “kazališta u malom”, u prostoru kao što je Bogom dan Klub Kazališta Komedija u srcu Zagreba. Sve me to i dalje izuzetno veseli i vjerujem da ću cijeli život ostati vjeran ovoj formi jer je posebna, jer ne vapi za mnoštvom u gledalištu već za odabranima, onima koji znaju prepoznati spoj glazbe, poezije i iskrenog davanja umjetnika.

Tko vas je od važnih kabare majstora najviše inspirirao?

Svoj put sam gradio vrlo osobno, a spomenuti kabarei Noćas ću… i Adam i ona oslanjali su se na povijest Zagreba 20-ih godina prošlog stoljeća, vrijeme u kojem počinje priča o kabareu u nas. Istraživajući glazbene i ine materijale tih međuratnih godina prošlog stoljeća, radeći na te dvije predstave, preslušavao sam stare gramofonske ploče i druge tonske zapise koji su mi bili ustupljeni dobrohotnošću velikog čovjeka, gospodina Zvonka Šeba, svojevremeno glavnog urednika Radija Sljeme. Isto tako, odlazio sam na susrete u Knjižnicu i fonoteku pri Glazbenom zavodu u našoj Gundulićevoj sa gospođom Nadom Bezić. Tamo smo dobili vrhunsku građu za ove predstave. Ne mogu ne spomenuti velikog Aleksadra Biničkog, zatim Andriju Konca, pa onda legendarnog Vikija Glovackog kojem sam posvetio svoj drugi kabare “Adam i ona”. Gledao sam i video-materijale dragog nam Gumbeka i dobivao dodatnu inspiraciju. Njemu smo posvetili prvi kabare Noćas ću… Kolege Glovacki i Gumbek dali su veliki pečat našoj kabaretskoj sceni, koja je do kraja 80-ih uvelike živjela u Zagrebu i bila puno prisutnija nego danas. Posebno mi je drago što su Histrioni uvijek pružali mladim glumcima, pjevačima i zabavljačima priliku da brusimo upravo taj dio zanata. Imao sam sreću graditi kabaretsku karijeru paralelno uz mojulazak u “veliki teatar”, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Tamo je nas studente svršene druge godine Akademije u jesen “97. pozvao redatelj Marin Carić. Radilo se o njegovoj režiji Držićeva Skupa kojeg su prenijeli sa Dubrovačkih ljetnih igara  na pozornicu HNK. U nastavku, družeći se s velikim kolegama i redateljima do 2003. godine radim na 9 predstava u našoj glavnoj nacionalnoj kući, gdje sam puno naučio. Paralelno u prosincu 2002. godine ulazim u stalni angažman Graskog kazališta Komedija. Sretan sam da sam mogao svih tih godina učiti na, uvjetno rečeno “lakšim”, komediografskim naslovima, prvenstveno preko ljeta i tijekom sezona kroz vrhunski dramski repertoar od Shakespearea i Molliera, preko Pirandella i Williamsa pa sve do Brešana.

Što biste rekli da kabare može, a konvencionalna dramska predstava ne može?

Kabare mora dobiti reakciju ljudi na spontani, neposredan način. Dramska predstava može i ne mora dobiti reakciju publike, a glumci na pozornici se time previše i ne opterećuju. Svi znamo da “velike predstave” bile one komedija ili drama na pozornicama “velikih kazališta” imaju svoje oscilacije koje ovise o tome da li je publika premijerna, da li je u gledalištu pretplata ili neka škola, da li je predstava zakupljena od neke tvrtke ili je slobodna prodaja posrijedi. Na komediji nekog velikog, poznatog autora možete jednu večer imati suzdržaniju publiku, a drugu večer će ona biti naklonjenija komadu i glumačkom ansamblu uz ovacije na kraju. U kabareu je, ako baš hoćete i radi koncepcije gledališta, sve zgusnutije, a samim time i prisnije. U njemu je svojevrsni imperativ da se publika dobro osjeća. Ako već posjetitelj nije prilikom dolaska dobre volje, svakako ćemo se potruditi da sa tim osjećajem ode iz kabarea. To je zadatak svih nas koji se bavimo ovom profinjenom kazališnom formom. Preporučam svakome posjet kojem programu u Klubu Kazališta Komedija. Popiti tamo jedno fino piće uz predstavu koja se daje, biti će točka na ‘i’ ugođaju stvorenim glazbom, glumom, poezijom i svime ostalim što za vas od srca dajemo moji kolege i ja.

Kojim vašim budućim projektima se možemo radovati?

Ovdje bih spomenuo svoju producentsku stranu, kojoj sam također predan, organizirajući predstave već duži niz godina diljem Hrvatskog zagorja. Ove godine početkom svibnja završili smo sa 16. izdanjem Glumačkog festivala u Krapini i po Zagorju, kada smo u 17 dana ugostili 28 predstava, što u Krapini, kolijevci festivala, što u 20-ak mjesta diljem regije i šestu godinu gostujući u Gradišću za naše Hrvate. Treća je godina otkad smo napravili ljetnu varijantu tog festivala. Pandemija nas je na to natjerala, ali kako se kaže, svako zlo za neko dobro! Ljetni glumački festival Zagorjem se upravo održava. Od 23. lipnja do 2. srpnja imamo 12 predstava u prekrasnim ambijentima pod zvijezdama – od atrija dvora Veliki Tabor i obnovljene terase dvorca Oršić u Gornjoj Stubici, preko bedekovčanslih Jezera i Straog grada Konjščine do amfiteatra podno dvorca Trakošćan i Parka poznatim klanjčanima.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. lipnja 2023.