Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

Živko Anočić izvrstan je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac, strastven, šarmantan, uvjerljiv, fokusiran, maestralan. Glumio je u većem broju kazališnih predstava, televizijskih serija, filmova, radiodrama, sinkronizirao animirane filmove. Od listopada 2006. godine postaje stalni član ansambla Gradskog kazališta Trešnja, od siječnja 2011. godine u stalnom je ansamblu Gradskog dramskog kazališta Gavella, a glumio je i u HNK-u Osijek, Teatru EXIT, Maloj sceni, Kazalištu Knap, Gradskom kazalištu Kerempuh, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Udruzi Kufer, Žar ptici, Teatru ITD, Kazalištu Novi život. Dobitnik je većeg broja nagrada za kazališne, filmske i televizijske uloge. Odigrao je niz izvrsnih predstava u Gradskom dramskom kazalištu Gavella: Martin Mc Donagh, Čovjek Jastuk, 2021, Maksim Gorki, Malograđani, 2019, Ranko Marinković, Kiklop, 2019, Ivan Viripajev, Pijani, 2018, William Shakespeare, Kralj Rikard III., 2017, Tena Štivičić, Nevidljivi, 2017, Justine del Corte, Komet, 2017, Ödön von Horváth, Priče iz Bečke šume, 2016, Mislav Brečić, Malena, 2016, Ante Kovačić / Dario Harjaček, U registraturi, 2015., William Shakespeare, Othello, 2015, Franz Kafka, Amerika, 2014, A. P. Čehov, Tri sestre, 2014, F. M. Dostojevski, Zločin i kazna, 2013, Mate Matišić, Fine mrtve djevojke, 2013, A. P. Čehov, Platonov ili Drama bez naslova, 2012, Davor Špišić, Crne oči, 2012, Marin Držić, Dundo Maroje, 2011. Vrlo je ugodan i zainteresiran sugovornik.

Dobili ste Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u TV drami za ulogu Perice Šafraneka u dramskoj seriji Dnevnik velikog Perice u režiji Vinka Brešana, snimljenoj 2021. godine. Laureat ste hrvatskoga glumišta. Izvrsno pjevate, svirate, pratite različite glazbene žanrove. Kako ste snimali pjevačke dionice? Kako su tekle pripreme za Pericu?

Pripremao sam se na različite načine, gledanjem i slušanjem jako puno šlagera, glazbene scene tih godina. Vjerojatno će se svi složiti da je glazba tad bila potpuno u skladu sa svjetskom glazbom. U našoj seriji umjesto mene pjeva Dino Antonić, a u studiju smo gledali jedan drugoga, pokušavali smo nekako imitirati jedan drugoga – ja bih otpjevao song, onda bi ga on ponovio, pa bih ga ja snimao dok pjeva, gledao njegovu mimiku za vrijeme pjevanja, tako da što više nalikujemo jedan drugome. Jedan drugoga smo skidali, tako da doista izgleda prirodno. Ljudi su mislili da je to moj glas, pitali bi me pjevam li ja to, što mi je veliki kompliment, ali ipak se radi u školovanome glasu.

Što sve prethodi Vašim filmskim i kazališnim ulogama?  

Pripreme uključuju jako puno čitanja, skupljanja materijala iz svih mogućih izvora, razgovore s kolegama o njihovim iskustvima. Zapravo, to mi je najljepši dio ovog našeg posla, jer kad dobiješ glumački zadatak, imaš priliku to područje istražiti – područje koje ti možda nije poznato, skupiti dvadesetak filmova, nekoliko knjiga i proučavati, proučavati, napuniti se različitim sadržajem da bi poslije bilo lakše raditi.

Koliko se, prema Vašem mišljenju, razlikuju filmska i kazališna gluma?

U kazalištu moram glumiti cijelim tijelom, a na filmu ne moram – u tome mi je razlika. Kad snimamo krupni kadar, rukama i nogama ne moram nužno dočaravati sve; mogu se malo i švercati, a u kazalištu nema toga – moram glumiti cijelim tijelom i to cijelo vrijeme. Za mene je to velika razlika. Osim toga, u kazalištu se moraš otvoriti publici. Znaš da glumiš, ovisno o prostoru, pred 300, 400, 700 ljudi, a na filmu se glumac treba malo prilagoditi kadru.

Serija Dnevnik velikog Perice zaslužila je i Srce Sarajeva. Kako objašnjavate megapopularnost, uspjeh serije za koju neki misle da je najbolja hrvatska serija u posljednjih tridesetak godina?

Mislim da nam je uvelike išla na ruku nostalgija. Za razliku od današnjega vremena, kad se u budućnost gleda sa strahom, to su bile godine kad se u budućnost gledalo s nadom u nešto bolje, u bolja vremena. To je bajkovita ljubavna priča koja nam je svima u ovo današnje vrijeme možda malo trebala.

Iako ste vrlo mlad glumac, glumite u filmskim i televizijskim projektima još od 2005. godine. Maestralan ste glumac, a čini se da Vas je tek sad šira publika i kritika prepoznala i kao izvrsnoga televizijskoga glumca. Kako objašnjavate uspjeh svoje uloge, velikoga Perice, sebe kao glumca u seriji?

Hvala Vam lijepa na komplimentu, jako mi je neugodno. Zapravo sam odrastao gledajući svoga brata Sašu na Akademiji. Razlika između nas je trinaest godina, iako bi Saša rekao da je razlika dvanaest i po godina. Odrastao sam u ratnome Osijeku. To je bilo vrijeme od ’90. do ’94., kad je Saša izašao iz vojske i upisao Akademiju. Bilo je to jedno sivo vrijeme u Osijeku, a ja sam slučajno završio na Sašinu ispitu. Mislim da je to bio ispit iz scenskog pokreta, ne sjećam se, ali znam samo da su ih profesor Damir Munitić i Ksenija Zec zajedno vodili. Dragi profesor Munitić i njegove crvene tenisice. U ratnom Osijeku, gdje nije bilo baš previše sadržaja za klinca u prvom, drugom, trećem razredu osnovne škole, došao sam u razrušeni HNK. Okrenuli su nekako oštećenu scenu, prilagodili je da se može odigrati ispit i tu sam vidio čaroliju. To je bila generacija: Saša Anočić, Krešimir Mikić, Hrvoje Barišić, Sandra Lončarić, Mario Radev, Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok, Nela Kocsis, Lidija Forjan. Svih ih se sjećam – stvarali su jednu malu oazu usred ratnog Osijeka. Otišao sam na taj ispit i toliko mi se svidjelo da sam ih pitao kad je sljedeći ispit. Poslije toga sam pratio sve ispite Saše i njegove generacije do kraja studija. Na tome sam glumačkome kodu nekako odrastao. Našao sam malu oazu u tom kazalištu i jedan čarobni svijet koji se odvijao pokraj svih ružnih stvari koje su se događale u gradu i to je bilo nešto genijalno. Tako sam se nekako kao mali dječak zaljubio u kazalište. I sjećam se da su njihovi ispiti bili puni igre, puni smijeha. Ako ideš s grčem u želucu na probu, nešto nije u redu, nešto treba promijeniti. Tako sam kazalište doživljavao od malih nogu i tako pokušavam kazalište doživljavati i danas, unatoč svemu što nas okružuje, jer mislim – ako to jednom izgubimo, ne može se vratiti, to je nepovratno. Sašina generacija bila je izvrsna, svi su bili talentirani, svi su bili vrijedni, svi su radili, nešto se unutar tog razrušenog Osijeka i tog razrušenog kazališta događalo. Bilo je to tih 30 ili 40 kvadrata gdje se moglo dogoditi bilo što i zato sam stalno bježao tamo. Kada sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, filmski svijet mi je bio potpuno nešto strano – oduvijek sam gledao glumca samo kroz kazalište. Tek kad sam došao na Akademiju, shvatio sam da postoji drugi sektor, sektor filmske glume. Nikad nisam povezivao neku javnu osobu s performativnom izvedbom, nisam razmišljao o popularnosti, nego je to što se događalo u kazalištu bilo nešto čarobno.

Pomaže li Vam osječko podrijetlo u akcentuaciji, bavite li se dodatno jezikom kada radite predstave ili serije na štokavskom idiomu?

Moje su podrijetlo i jezični idiom meni bili određena zamka. Mnogi misle da mi Osječani ispravno govorimo, a tako sam i ja vjerovao i mislio sam da nemam na čemu raditi. A to je bilo potpuno krivo. Kad sam to osvijestio, počeo sam više raditi. Profesor Rališ bio mi je na Akademiji odličan profesor govora. Kao profesor mi je značio jako puno, a znam i puno studenata koji isto tako misle. Uvijek sam se osjećao sigurnije kad bih vidio njega kao suradnika za scenski govor. Naveo bi me da razmišljam o nekim stvarima o kojima nisam razmišljao, jer nekad se glumac zaključa u neku svoju maniru, a profesor Rališ je uvijek znao ponuditi neki mali trik i baš mi je puno značio. Bio sam jako sretan kad bi ga redatelji zvali kao suradnika za jezik kad smo u Gavelli radili predstave. Jako je potrebno da u predstavi postoji jedno vanjsko uho.

Tko je s Vama i drugim glumcima radio govor u seriji Dnevnik velikog Perice?

Glumica Biserka Ipša bila je kao kobac iznad svakog kadra jer su jednu zapravo purgersku seriju radili Šibenčanin i Slavonac. Imali smo Bibu koja nam je bila kao policajac cijelo vrijeme pazeći na svaki naglasak, na izgovor svake riječi i rečenice. Bez Bibe nema Perice.

Koliko su Vam pomogli kostim, šminka, frizura u gradnji karaktera? Ponekad redatelji za svoje projekte izabiru glumce koji su karakterno suprotni određenoj ulozi. Koliko ste Vi slični Perici ili različiti od njega? Jeste li bili prvi Brešanov izbor?

Super pitanje. Kad sam došao na projekt Perice, bio sam presretan što je u odsjeku šminke bila Ana Bulajić Črček – Nana, na kostimima je bila Željka Franulović – Žuži i to mi je bilo jako drago jer sam samo njima prepustio posao. One su osobe koje sve znaju o frizurama i modi šezdesetih godina, o kojim godinama naša serija govori. Rekao sam im samo da se slažem sa svime što one kažu. Kako sam imao sreću raditi s takvim suradnicima, nisam se nimalo trebao brinuti oko tih stvari i prepustio sam se potpuno njima jer sam bio u sigurnim rukama. A što se Brešana tiče, mislim da sam imao jako puno sreće što je Vinko Brešan oduvijek htio raditi mjuzikl i dugi je niz godina promišljao, maštao o mjuziklu i već je imao spremna rješenja za određene scene, a ja sam se savršeno uklapao u njegovu viziju Perice. Zapravo sam imao jako puno sreće. Neki glumci to ne dožive, a neki imaju sreće pa dožive. Ja sam se savršeno uklapao kao kotačić u njegovu viziju, u sve što je Brešan zamislio. Redatelj je od prvoga dana snimanja imao jasno zacrtan smjer, a moje je bilo samo da ga slušam i kako on skrene, da ja idem za njim, jer ja ne mogu znati što je on zamislio, što je u njegovoj glavi. Ono što je zamislio, redatelj ne može iznijeti ako nema moju punu podršku i vjeru. Takav je bio i Saša. Nijedan glumac nije mogao zamisliti što je Saša isplanirao u svojoj glavi. Samo mu je trebalo vjerovati, raditi sve što od tebe traži i na kraju ćeš reći kao glumac: Aha, to je to, to je bio taj plan. Ne postavljaj suvišna pitanja, jer gubimo vrijeme, samo napravi što se od tebe traži i ako vjeruješ redatelju, onda je to – to.

Jeste li dodatno proučavali vrijeme događanja serije, agramerski štih kao Osječanin, prostore događanja? Gdje ste sve snimali i što Vam je bilo najizazovnije?

Snimali smo po zagrebačkim lokacijama i scenografkinja Željka Burić izvrsno je napravila svoj posao i premjestila nas je u to vrijeme, iako nije lako u današnje vrijeme snimati u eksterijerima, paziti na sve. Vinko je pitao jesam li primijetio da nema krupnih kadrova u seriji, odnosno minimalno ih je. Rekao je da to radi zato što, ako napravi krupni kadar, gubi tri glavna glumca: kostimografiju, scenografiju i sve ostalo. Snimali smo po Zagrebu, nešto se moralo malo kompjutorski obraditi kako bi se odbacili svjedoci današnjega vremena. Da, sve je snimljeno u Zagrebu.

Kako ste rješavali, redateljski i glumački, distinkciju između svoje glumačke uloge i naratora, komentatora događanja?

To mi je možda bio najteži dio jer sam znao da će tek na kraju doći narator. Osjećao sam se dosta često nedorečeno nakon jednog dana snimanja, kao glumac koji nije ništa isporučio, ali znao sam da će punina cijelog lika izići kad se na to nasloni narator. A Brešan je točno znao što će kad biti, kakav će biti kontekst, iako za vrijeme snimanja još nisu bili napisani naratori. Glumio sam bez napisanoga naratora, ali Vinko bi mi dao točnu uputu o čemu ću u tom trenutku razmišljati. Bio je izvrsno pripremljen.

Kultni Golikov film Tko pjeva, zlo ne misli o malome Perici s izvrsnim djetetom glumcem, Medvešekova haenkaovska kazališna predstava bez dječaka Perice umjesto kojega je odrasla glumica, sigurno su Vam bili zanimljive ishodišne točke u gradnji osobnosti. Jeste li željeli da u nekim segmentima gledatelji zamijete neke sličnosti između velikoga i maloga Perice ili mislite da je Brešanova serija potpuno neovisna o izvorniku? Koliko ste se u radu na seriji referirali na Majerov Dnevnik malog Perice?

Mali je Perica bezbrižno dijete, neopterećeno, a veliki je Perica prošao nekakvih dvadeset i pet, trideset godina života u kojima je doživio nešto, ne znamo točno što, ali bilo mi je zanimljivo igrati se njegovim šprahfelerom, igrati se glasom r koji dječak teže izgovara. Bila je jedna situacija kad mojoj ljubavi prilazi njezin zaručnik i to je situacija kad je Perica nesiguran i onda mu je izišlo jedno r vani koje nije uspio riješiti, r iz dječje dobi, kao jedan mali citatić, štiklec. Bilo mi je nemoguće raditi velikog Pericu tako da ne može reći r, jer je to vjerojatno u životu ispravio tijekom godina. Razgovarali smo o svemu tome, ali smo ga u toj situaciji podvukli, naglasili smo njegovo r, da se čuje.

Kakav je daljnji životni put i život velikoga Perice i serije?

Ne znam hoće li se produkcija uspjeti dogovoriti za drugu sezonu, a mi se svi veselimo toj drugoj sezoni, ako je bude. Ali ako je i ne bude, svi smo vrlo zadovoljni serijom koju smo snimili.

Za istu ste ulogu bili nominirani za Večernjakovu ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja godine (uz Igora Kovača i Kseniju Pajić). Među nominiranima je bila i Vaša mama Mirjana Bohanec Vidović.

Mirjana Bohanec mi je uzela nagradu, moja filmska mama, i nagrada nije mogla otići u bolje ruke.

Pratite li na snimanju rad svojih kolega? Gledate li predstave i svoje kolege glumce na kazališnim daskama?

Naravno. Jako puno kolega pratim i cijenim. Mislim da se tako i može napredovati, tako da promatraš ljude za koje misliš da su bolji od tebe i ako se njima okružiš, dodatno rasteš.

Ova Nagrada hrvatskoga glumišta nije vam jedina. Godine 2006. dobili ste Nagradu hrvatskoga glumišta za najboljeg mladog glumca za uloge u predstavi Shakespeare na Exit (zajedno s Markom Makovičićem i Jerkom Marčićem). Dobili ste 2010. Malu mostarsku lisku za najboljeg glumca u istoj predstavi. Stalno ste zaposleni u Gavelli, matično Vam je kazalište bila i Trešnja, ali glumili ste i u drugim kazalištima. Koliko Vas je i kako obilježio Teatar EXIT koji godinama iznimno uspješno vodi Matko Raguž?

Teatar Exit je bio moja mala akademija, gdje smo se svi kreativno razvijali. Proveo sam u Exitu jako puno vremena svoga života. To što Matko radi je jako važno, jer on daje mladim ljudima platformu za glumačke igre, improvizacije, i kreativan prostor za razvoj. Jako mi je bitan bio Exit i ostao je i uvijek će tako biti i u budućnosti.

Antologijska je predstava Kauboji iz 2008. za koju ste dobili brojne nagrade, između ostalih 2009. Ivo Fici (Festival glumca) za najboljeg mladog glumca do 28 godina. Gledatelji su se dijelili na one koji su predstavu gledali do deset puta i više od deset puta, kojih je bilo znatno više. Koliko Vam je bitna publika i daje li Vam izvrsna publika dodatni impuls? Ili ste u svakoj predstavi jednako angažirani, neovisno o publici?

U svakoj sam predstavi jednako angažiran. Mislim da, ako glumac počne razmišljati o tome što je više važno i što je manje važno, lako se može pogubiti. A kad smo počeli igrati Kauboje, nitko od nas nije vjerovao da će biti takva reakcija publike. Mi smo se samo dobro zabavljali na probama. Šest smo mjeseci proveli zatvoreni u Exitu, odlučili smo svi odbiti sve druge poslove, samo da možemo danonoćno biti u Exitu, da možemo učiti step, glazbu, pjevanje, glumu i kad je došao taj silni uspjeh predstave, svi smo bili jako iznenađeni. Očito se sve što smo radili pretočilo na publiku, sve to naše veselje i igra.

Teško je bilo dobiti ulaznice za kultne Kauboje s bravuroznim ostvarenjima Vas i Vaših prijatelja glumaca i nezaboravnoga Saše, Vašega brata. Svi izvrsno glumite, plešete, pjevate, duhoviti ste, zgodni. S današnjim odmakom, što mislite da je bila tajna, ključ uspjeha? Dugotrajan rad, vrijeme u kojemu je nastajala, izvrsnost predstave, originalnost, nekonvencionalno kazalište gotovo na rubu grada….

Teško je tako raditi predstavu, ne znam kako bismo to ponovili danas pod takvim uvjetima kad nitko i ništa ne podržava kazališne grupe – ni politika, ni kazališta, tako da je trupu kao takvu teško održati danas kad svatko od glumaca radi jako puno poslova. Napraviti predstavu na tragu glumačke putujuće trupe kakvi su bili Kauboji danas je gotovo nemoguće. Zahtijeva puno odricanja različitih ljudi, što je rijetko. Za sve je to najzaslužniji Saša. Oko njega su se uvijek rojili ljudi. Imao je tu magičnu moć.

Nakon naglog Sašina odlaska u proljeće 2021., u vrijeme režije predstave Kukci u Splitu, jeste li možda razmišljali o tome da ponovno odigrate Kauboje?

Bilo je nekoliko ideja, ali mislim da nam je svima jasno da je sve to bez Saše neodrživo jer je Saša bio to vezivno tkivo između osam različitih ljudi, individualaca koji se privatno gotovo i ne druže. On nas je skupio u grupu koja je izvrsno funkcionirala i mislim da je bez Saše to nemoguće. 

Kako biste usporedili film Kauboji iz 2013., u kojemu također glumite, i predstavu? Bilo je i nekih prijepora oko filmske adaptacije?

Mi smo glumci, izvođači, snimali kako smo se dogovorili – onako kao što smo odigrali u predstavi, odigrali smo i u filmu. Mislim da je nastao prijepor između Saše i Tomislava Mrsića, redatelja filma, oko nedostatka vremena, nedostatka termina, gdje se Saša jednostavno nije uspio dogovoriti s Mrsićem. Onda nas je sve iznenadio brz početak snimanja filma, gdje mi nismo imali nikakva utjecaja na snimanje. Mrsić je htio sve najbolje, kao i Saša, ali mislim da je osnovni problem bio u komunikaciji.

Što biste rekli o filmu?

Film mi je, zbog Saše, teško gledati, ali mislim da jako dobro stari i što ga kasnije gledam, čini mi se boljim, ali je uvijek ostao gorak okus u ustima zbog nedostatka komunikacije u snimanju toga filma. Naravno, nije mi žao što je snimljen.

Koliko Vas je i kako odredilo kazalište Trešnja? Glumili ste u predstavama za djecu. Kakav je bio Vaš teatar za djecu? Tad je ravnatelj kazališta bio Saša. Snimali ste i audio-priče za djecu. Kako radite kad glumite ili snimate za djecu? Treba li za to veći angažman ili su predstave, radiodrame, filmovi za djecu u glumačkome svijetu rangirani lošije od onih za odrasle?

Nema mi baš nikakve razlike u tome kad radim radiodramu za odrasle, priču za djecu, predstavu za djecu u 10 sati ujutro ili Kiklopa uvečer u 20. Sve mi je potpuno isto. Čuo sam da profesori iz našeg faha rade neku razliku između toga, ali meni nema nikakve razlike u tome za koga radim.

Što mislite, kako bi trebalo raditi repertoar kazališta? Koliko u odlukama o repertoaru danas sudjeluju sami glumci?

Ne znam kako je biti ravnatelj, znam samo što mislim da bi bilo dobro: nasloniti se na ono što je bilo prethodno, razgovarati s ljudima o tome s kojim bi redateljem željeli raditi, vidjeti kako se koji glumac dosad razvijao, što bi bilo dobro da sljedeće napravi. Trebalo bi napraviti zajednički plan za budući program. Uvijek sam Saši govorio, kad je postao ravnatelj kazališta Trešnja: Samo nemoj zaboraviti da si glumac. Jedan od razloga zašto se Saša počeo baviti režijom je svojevrsni bunt. Mislim da je segment na koji se najmanje pazi higijena ansambla, ne pazi se tko je od glumaca što odigrao, što bi bilo dobro da sljedeće odigra, s kojim redateljima bi radio, što bi rado igrao i sl.

Puno je predstava u kojima briljantno glumite, primjerice Ne, prijatelj! sa svojim bratom, na jednome krovu, u predstavi koja se također gledala višeputno, kao i Smisao života gospodina Lojtrice Teatra Knap za ulogu u kojoj ste predstavi dobili 2007. Marula na Marulićevim danima. Je li Vam bitan prostor kazališta i prostor igre?

U vrijeme kad smo počeli raditi Lojtricu, Knap nije toliko bio na mapi grada kao kazalište. Pitali su nas zašto tamo radimo predstavu kad tamo ionako nitko neće doći. Kao što sad u Gavelli govore: ne možemo igrati u Travnom, tamo nitko ne dolazi. A prava je istina da zapravo očito treba dobra predstava, jer ako je dobra predstava, doći će gledatelji i na kraj grada. Tako smo mi na Peščenici svaki put imali puno kazalište. Potegnut će svi do ruba grada, a netko i u drugi grad, ako je dobra predstava.

Na Sašine smo Kukce, posljednju predstavu koju je radio i koju su kolege i prijatelji dovršili prema njegovim bilješkama i naslovili je Kukci… zaustavljena priča, u Split putovale moja sestra i ja jedan petak popodne. Bila je velika gužva na A1, jedva smo stigle, ali ništa ne može spriječiti nekoga ako želi gledati dobru predstavu. Naravno, za ovu je predstavu odlučujuć bio još jedan važan i težak impuls. Gavella je Vaše kazalište u kojemu ste odigrali dvadesetak izvrsnih uloga. Koju biste predstavu izdvojili, osim Kiklopa?

Osim Kiklopa izdvojio bih još Kicinu Ameriku 2014. To je projekt koji mi je jako blizak srcu. Radili smo produkciju s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Amerika je dobila nagradu kao najbolja predstava na 29. Gavellinim večerima, također i nagradu za najbolju režiju, za najbolju mušku ulogu i za dramaturgiju. U prosudbenom povjerenstvu bili su dramski umjetnik Goran Grgić, redatelj Samo M. Strelec i dramaturginja Mira Muhoberac, predsjednica. Početkom mandata novog ravnatelja, predstava je usprkos svim tim nagradama iznenada skinuta s repertoara.

Predstava u kojoj ste briljirali kao Ugo je Marinkovićev Kiklop u režiji Saše Anočića u doba ravnateljstva Gavellom Borisa Svrtana. Sjećam se da je Saša pozvao moju sestru Miru Muhoberac i njezine studente s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jednu večer koja se protegnula na noć, na generalnu probu Kiklopa kako bi procijenio reakcije, jer ni sam nije znao jeste li napravili dobru predstavu. Naime, zbog specifičnih se okolnosti moralo raditi brzo i intenzivno. Saša je hrabro prihvatio režiju, govorio je da se zapravo cijeli život pripremao za Kiklopa. Oduševljeni, razgovarali smo s cijelom ekipom dugo i sutradan ponovno bili u kazalištu, na premijeri koja je izvrsno prošla. Zanimljivo, bili smo na premijeri skupa sa sinom Ranka Marinkovića, pravnikom Vinkom, koji je bilo vrlo zadovoljan predstavom. Što ste očekivali od predstave?

Samo da se korektno izvučem, jer se iznad Uga na filmu i Spaićeve predstave jako teško postaviti. Osim toga, nakon predstave u HNK-u nitko nikad nije postavio roman Kiklop. Osjećao sam veliku tremu i pritisak i zbog te predstave i zbog genijalne uloge Rade Šerbedžije kao Uga na filmu. Saša je obožavao ekranizaciju Kiklopa. Oduvijek je želio raditi Kiklopa, roman je pročitao jako puno puta. Bio je to niz slučajnosti. Ansambl se razišao s redateljem koji je počeo raditi predstavu, Saša je rekao da on može režirati Kiklopa, dramatizirao ga je u dva-tri dana, došao je spreman za svaku scenu. A ja sam puno puta pogledao Vrdoljakov film i zapravo sam se oslobodio i počeo glumiti kad sam prestao bježati od Rade. Rekao sam sebi da je njegov Ugo pravi Ugo i da uopće neću bježati od toga, samo ću u svojoj ulozi dodati još nešto svoje. I nisam uopće bježao od Radine glume, jer je on savršen prototip kako se Ugo treba odigrati.

Ali napravili ste izvrsno svog Uga.

Da, tako kažu ljudi, ali uzeo sam ono što mi se svidjelo kod Šerbedžije i nisam bježao i onda sam dodao nešto što se meni još malo više sviđa.

Kad će se ponovno igrati Vaš Kiklop?

Vjerojatno tek kad se obnovi Gavella.

Kiklop je dobio brojne nagrade. Na Marulićevim je danima odnio sve nagrade, za predstavu, režiju, glavnoga glumca, scenske efekte. Tad je predsjednica Povjerenstva bila moja sestra. Imam fotografiju Miće i Saše u HNK-u Split kad mu je dodjeljivala nagrade. Dogovorili su se za kavu u Zagrebu koja se nije nikad realizirala. Velika je praznina nastala i ostala. Kako ste surađivali sa Sašom kao glumcem i redateljem?

Kao i uvijek.

Izvrsno?

Jedan dan sam ga htio ubiti, jedan sam ga dan htio zagrliti i poljubiti, ali za vrijeme cijeloga procesa samo se sjećam koliko me ispunjavao ponosom. Bio sam već nekoliko godina u Gavelli, a Saša je tek došao režirati predstavu. Kao i uvijek kad je u projektu netko tvoj iz obitelji, nekad osjećaš nekakvu izloženost i nelagodu, ali me svakog trenutka, svakim novim rješenjem ispunjavao ponosom. Najviše sam se ponosio time što je svakog glumca pazio, držao ga je kao kap vode na dlanu, bio je pun ljubavi za svakog glumca na sceni – od najmanje do najveće uloge, o svakom se glumcu brinuo – starom, mladom, ovakvom, onakvom. I svi smo se bacili unutra, od najmanje do najveće uloge. Znao je dobiti od svakog glumca maksimum.

Tko je bio u Vašoj glumačkoj klasi na Akademiji i jeste li neke predstave poslije ispitnih radili skupa?

Svi su iz moje klase izvrsni i svi smo se negdje pronašli i radimo. To su: Mislav Ćavajda, Amar Bukvić, Frano Mašković, Ivan Glovatzky, Šime Bubica i ja, a od djevojaka: Jadranka Đokić, Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Renata Sabljak, Jelena Veljača, Jelena Perčin i Petra Dugančić.

Divna ekipa!

Divna!

Nominirani ste za Zlatni studio u kategoriji najboljeg kazališnog glumca, za ulogu Katuriana u predstavi Čovjek Jastuk u režiji Vanje Jovanovića i u prijevodu Nore Krstulović. To je Gavellina predstava, ali igrali ste na Trešnjevci. Tekst je nagrađen Olivierom za najbolju novu dramu, nagradom New York Drama Critics’ Circle za najbolju novu stranu dramu te dvjema nagradama Tony. O kakvu se tekstu radi? Kako ste predstavu stvarali s Franjom Dijakom, Svenom Šestakom i Nikolom Baketom? Predstava je izvrsna. Posljednji intervju koji je moja sestra radila za svoju emisiju Theatralia bila je s vama glumcima poslije predstave. Tko je Katurian?

Teške su teme u tom originalnom tekstu. Moje mišljenje je da ga se nije trebalo dodatno dramatizirati, nego ga uzeti takvog kakav jest i probati se prilagoditi njemu. Ako je već pao izbor na ovakvog autora, onda je držanje uz izvorni tekst uvijek, po meni, najbolje rješenje. Sa svojim kolegama sam izvrsno surađivao na ovoj predstavi.

Koju predstavu trenutno radite u Gavelli? Kakva je budućnost Gavelle, kad će otvoriti svoja vrata u Frankopanskoj i što pripremate za povratak?

Ključna je sljedeća jesen (smijeh). Nikako da se to završi. Ali radimo neke projekte. Penović radi Kozmičke žonglere i tome se jako veselim zato što je kao redatelj htio raditi baš taj tekst. Duhovit je, pametan, zanimljiv i mlad redatelj i veselim se baš zato što je on htio raditi taj tekst i to mi je bilo dovoljno.

Počeli ste glumiti kao trinaestogodišnjak u Osijeku, u Matišićevoj drami Bljesak zlatnog zuba. Dijelite li istu ljubav prema pozornici danas i osjećate li veću strast prema kazalištu, filmu ili televiziji?

Nisam nikad bez Saše živio kazalište i pokušavam se ponovno vraćati iskonu, pronaći opet svoju poziciju u kazalištu. Veseli me kad vidim mlade i talentirane glumce poput Domagoja Ivankovića i Karla Bernika, kad vidim da se znaju igrati, da znaju tko su paytonovci, da vole to što rade. Dakle mlada generacija – to me zasad veseli, mladi glumci koji znaju što je pozornica. Ne moramo se bojati za kazalište, ima jako puno talentiranih klinaca koji dolaze.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. siječnja 2023.