Piše: Lucija Ljubić

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća Eliza Gerner nastupala je u Volkstheateru u Rostocku kao Strozzijeva Il (Igra u dvoje), ali i kao naslovna Donna Diana u veseloj igri A. Moretta te kao Marion u Büchnerovoj drami Dantonova smrt, a za svoje je nastupe iznimno pohvaljena. Bila je to i jedina sezona u kojoj je nakratko napustila svoj matični zagrebački HNK.Od druge polovice 20. stoljeća mogu se uočiti promjene u položaju glumica u društvenoj zajednici, dijelom zahvaljujući i modelima društvenog uređenja koje je zahtijevalo preuzimanje još kakve druge uloge u kazališnoj „radnoj organizaciji“. Elizu Gerner njezino je građansko podrijetlo i politička nepodobnost često udaljavala od društveno utjecajnijih funkcija. Zahvaljujući aktivnom poznavanju više stranih jezika, što tada nije bilo uvriježeno među glumcima i glumicama, te vještini ophođenja i poznavanju opće kulture, dočekivala je važne europske kazališne ansamble: hudožestvenike, Mađarsku državnu operu, Burgtheater, Berliner Ensemble, Comedie Françoise, Piccolo teatro te mnoge svjetski poznate glumce i glumice poput Sir Laurencea Oliviera, Vivian Leigh, Jeana Louisa Barraulta, Madeleine Renaud, Anny Duceaux, Helene Weigel Brecht, Hansa Mosera i Albina Skode s kojima je, kako sama tvrdi, brzo i lako uspostavljala odnos razmjenjujući zajednička iskustva o glumačkom životu, a često se i rado družila s inozemnim umjetnicima i izvan protokolarnih susreta.

Početkom šezdesetih hrvatski je repertoar obogatila ulogama Eve Klem u Feldmanovu Profesoru Žiču i Ruže u Božićevu Pravedniku. Od sredine šezdesetih godina, kad je prestalo djelovanje DAS-a, nastupala je manje nego prije. Do kraja glumačke karijere zapažena je kao Irène u Feydeauovu djelu Pobrini se za Ameliju, Duh majke u Witkiewiczevu djelu U malom dvorcu, Amalija Erhardt u Komornoj glazbi i Agnes u Saundersovu Mirisu cvijeća. Sedamdesetih je ostvarila raznorodne uloge u domaćem i stranom repertoaru. U hrvatskim djelima, uz spomenute Krležine likove, tumačila je Stariju glumicu u Marinkovićevu i Spaićevu Kiklopu, Agatu u Majdakovim Starim dečkima i Gretu u Bukvićevim Stanovnicima sna. U stranom repertoarubila je Šarlota Ivanovna u Čehovljevu Višnjiku, kad se okušala u pjevanju i izvođenju trikova,te Barunica Champigny u Slamnatom talijanskom šeširu E. Labichea. Iako više nisu bili u braku, Elizu Gerner potresla je i nagla smrt Tita Strozzija 1970. godine nakon što je režijom Buniduha Kerempuha uspio proslaviti pedesetu obljetnicu umjetničkog rada.

Stoga je Eliza Gerner bila nesklona proslavi vlastitog jubileja: „Jubileji su isforsirane mogućnosti igranja još jedne monumentalne uloge. Strozzi je životom platio svoju proslavu pedesetogodišnjice“, zapisala je u svojoj posljednjoj objavljenoj – osmoj! – knjizi memoara Tragom mojih scenskih ostvarenja (Zagreb, 2011.). Iz takvih ju je misli prenula Bela Krleža. Poticala ju je da svoj jubilej obilježi ulogom u Krležinu Areteju, ali to djelo nije bilo na repertoaru. Nakon pregovora s upravom izbor je pao na duodramu A. Arbuzova Staromodna komedija koju su, u režiji Želimira Oreškovića, izveli Eliza Gerner kao Lidija Vasiljevna i Božidar Smiljanić kao Rodion Nikolajevič. Čim se pojavila na pozornici i prije no što je išta izgovorila, gledalištem se prolomio pljesak koji je na nekoliko trenutaka zaustavio predstavu, a na kraju predstave morala je mnogo puta izaći pred publiku. Potvrdila se kao „glumica vrlo fleksibilne i razigrane fantazije, da svojim bogatim scenskim iskustvom umije pokriti raznolike, pa i vrlo delikatne prostore kompleksnih psiholoških dimenzija likova koje tumači“ (Jozo Puljizević, Lidija za dugo sjećanje,„Večernji list“, 17. prosinca 1980.). Pedesetu obljetnicu umjetničkog rada Eliza Gerner simbolično je obilježila uz nekoliko prigodnih izlaganja u Muzeju Mimara u Zagrebu 1995.

Boris Senker uočio je da u njezinim interpretacijama ženskih likova ima „(i njezina osobnog) prkosa i bunta“, „podosta samouvjerenosti i slobode“, „naglašenih intelektualnih crta, i otmjenosti, i drugih značajka od kojih muška strana često zazire, a nema brutalnosti, primitivizma, vulgarnosti“. Prema Senkerovu sudu, temeljna je odlika njezinih uloga bila „izvrsna, naoko ležerna i spontana, a zapravo pomno izrađena govorna karakterizacija“ (Doktorica, glumica, dama, „Hrvatsko glumište“, br. 48-51, 2011.).Branko Hećimović nazvao je Elizu Gerner „glumicom kontakta kojoj su najbolje ležale uloge sa samo jednim suigračem“, a o tome svjedoči ne samo njezin glumački put nego i vrijeme nakon što se prestala baviti glumom. Nije se povukla, nego je svoje profesionalno i životno iskustvo uložila u uspostavljanje novih odnosa i susreta. Posebno se zalagala za rehabilitaciju djela Tita Strozzija kojemu je posvetila velik dio svog spisateljskog i društvenog angažmana: „Htjela bih demistificirati ‘slučaj Strozzi’! Rehabilitirati čovjeka kojega su nepravedno i bezrazložno marginalizirali, odbacili, oklevetali, ignorirali i oko njega stvarala se upravo neka vrst urote. Da je živio negdje drugdje, ponosili bi se njime kao nacionalnom institucijom“ (Tito Strozzi. Svjetla i sjene jednoga glumačkog puta, Zagreb, 2004.). Uspjela je.

Eliza Gerner jedna je od malobrojnih glumica i glumaca koji su i poslije odlaska u mirovinu nastavili redovito dolaziti u kazalište, ne više na mala vrata, nego kao obična publika i gledati predstave. Sudjelovala je u povjerenstvima za dodjelu Nagrade hrvatskoga glumišta i drugih nagrada, a 2001. u Vinkovcima je bila domaćica Festivala glumca. Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika dobila je 2006. Bila je članica Hrvatskog društva pisaca koje je 2010. organiziralo znanstveni skup u povodu glumičina devedesetog rođendana.

I u kazalištu i u svakodnevici, Eliza Gerner bila je decentna, otmjena i ljubazna u ophođenju, a istovremeno je uspijevala zadržati mjeru humora i fine (auto)ironije. Voljela je ljude, i u kazalištu i izvan njega. Bila je ustrajna, marljiva i srčana u svemu što je radila. Iako je često s nostalgijom pisala i govorila o prolaznosti kazališne umjetnosti, uviđala je delikatnost glumačkoga poziva i pristupala mu je sa strahopoštovanjem. Bila je susretljiva u scenskoj igri i pomno je pratila reakcije glumačkih partnera te, posebice, odjeke u gledalištu i kazališnoj kritici. Pristajući kadšto biti i u sjeni drugih – Tita Strozzija ili hrvatskih dramskih diva s kojima je nastupala i o kojima je pisala – jasno je razaznavala vlastiti put. Svojim je ulogama, potom objavljenim knjigama i ukupnim angažmanom u hrvatskom kulturnom životu – pa čak i ako se osvrnula sjetno – otela zaboravu jedan dio povijesti hrvatskoga glumišta.  

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta