Portret glumice: VLASTA KNEZOVIĆ

Treba dugo letjeti unatoč olujama

„Nije dovoljno biti uman, talentiran. Važno je biti zdrav da bi izdržali ovaj dugačak, težak, predivan put. (…) Treba dugo letjeti unatoč olujama, do trenutka kad se vraćamo na zemlju“, poručila je glumica Vlasta Knezović primivši Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 2022. godine.

Piše: Katarina Kolega

Vlasta Knezović za sebe je znala reći da je intuitivka koja vjeruje u to da svi ljudi nose dobro u sebi. Svoj glumački put počela je tijekom studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. „Nakon prve godine, kada sam se prebacivala na jednopredmetni studij, shvatila sam da je psihologija ipak preegzaktna, da nema dovoljno duše u svemu tome, da ima više psihometrije, više računanja, negoli same one ljepote pristupa čovjeku, oči u oči. Tada sam potajice otišla na Akademiju.“ Bilo je to  1967.  godine. U jednom intervjuu prisjetila se prijemnog ispita: „Sjećam se da je na dan prijemnog ispita padala kiša i da sam, sva nikakva i u nekom bordo kostimu, došla među masu prelijepih cura i mladića koji su se smijali i zabavljali i koji su jedni drugima pokazivali što su spremili. Ja nikoga nisam znala i, osim toga, nisam išla u teatar i ništa nisam znala o tom svijetu. Govorila sam ‘Medejin oproštaj s djecom’ i onda me je jedan iz komisije, kasnije ću saznati da je to Bratoljub Klaić, upitao čiji je to prijevod. Bilo mi je užasno neugodno, jer nisam bila pročitala ‘Medeju’, nego samo taj monolog, što je moja velika sramota, koji sam uzela iz ‘Sto djela svjetske književnosti.’ Pokušavala sam se sjetiti nekog imena i promrsila nešto kao Štajner, na što je profesor Klaić rekao: ‘Ah, koliko nas to ima…’ Nije mu, naime, bilo poznato to prezime, koje, u kontekstu prevoditelja ‘Medeje, nije ni postojalo. Mislila sam da nema šanse da prođem, pa sam tek sutradan navečer došla na Akademiju vidjeti tko je primljen. Bio je mrak i u foajeu Akademije nije bilo nikoga, samo se odjednom pojavila tajnica, kasnije ću saznati da je to gospođa Ružica Milun, a ja sam je upitala gdje mogu vidjeti rezultate i podići dokumente. Rekla mi je da više nikoga nema i da sutra mogu doći po dokumente, a usput je dobacila da je samo jedna djevojka primljena. Napravila je nekoliko koraka prema izlazu, pa se onda okrenula i pitala me kako se zovem. ‘Vlasta Knezović’, kazala sam. ‘A, Knezović… Knezović je primljena.’ I samo je odšetala dalje. Prišla sam portiru i pitala ga je li čuo što je rekla gospođa, a on je rekao da jest, da je primljena Vlasta Knezović i da im je bilo čudno što se popodne, kad su čitani rezultati, nijedna djevojka nije razveselila.“

Na svoje veliko iznenađenje bila je jedina žena koja je prošla prijemni, a kolege s klase bili su joj Mladen Budiščak, Žarko Potočnjak, Mile Rupčić, Zdenko Jelčić, Darko Čurdo, Enes Kišević, Dubravko Sidor, Branko Supek i Antun Tadić – svima njima, „svojim dečkima kojima nije dozvolila da joj se udvaraju“, zahvalila je u inspirativnom govoru s pozornice zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta prilikom dodjele Nagrade hrvatskog glumišta. „Bila sam nerazdvojna sa svojom klasom. Doživljavali su me kao kolegu, ne kolegicu. Igrala sam s njima nogomet, hokej, učila karate kod Ilije Smoljenovića, gađala se ugljenom po tek ofarbanoj Akademiji… pratili su me kod mojih prvih probnih opijanja, kupali se sa mnom noću… i kada se nitko nije usudio, plivala sam po najvećim valovima koji bi me bacali sve do zidina.“

Zahvalila je i svojim profesorima na prvoj godini studija – Dragi Krči i Josipu Bobiju Marottiju, na toplini i ljudskosti. Oni su bili „ne samo izuzetni glumci, nego i izuzetni ljudi.“

Četiri semestra profesor joj je bio veliki redatelj Kosta Spaić, koji joj je ponudio i prvu profesionalnu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama – Jelku u Vojnovićevoj Na taraci 1969., „gdje sam plesala kan-kan i pjevala songo franchese“. „Kad mi je jednom, još u vrijeme studija davao upute – ‘Hajde Vlasta, sad kreni desno’ – a ja sam odgovorila – ‘Ali profesore, ja bih možda to drugačije’ – on je tada izrekao jednu krasnu rečenicu:’ Dobro Vlasta, glumačke noge najbolje znaju.’ Zapravo to je jedan prekrasan primjer kako je on bio širok, tolerantan i bez obzira što je znao što hoće, uvijek je ostavljao mogućnost glumcu da i on pokaže kakva je njegova ideja.“

Uglednoj kazališnoj kritičarki Mariji Grgičević bila je otkriće u studentskoj predstavi Ujak Vanja Koste Spaića, „na kojoj su tadašnji studenti glume (Meštrović, Šerbedžija, Levaj, Verdonik) pokazali izvanrednu glumačku darovitost i zrelost, a do vrhunca doživljaja ove drame dovodila je upravo Vlasta Knezović u ulozi Sonje.“

Širu kazališnu publiku oduševila je 1972., ulogom Anđe (Omelije) u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja koju je u Teatru ITD režirao Božidar Violić. Ta joj je uloga donijela prvo priznanje struke – debitantsku nagradu na Sterijinom pozorju. Tih je godina počela snimati filmove i glumiti u Dramskom kazalištu Gavelli, gdje je odmah na početku zabljesnula kao Anica u Klupku Pere Budaka, Jela u Tucićevom Povratku, a za Mariju Grgičević nezamjenjiva je bila „u središnjoj ženskoj ulozi ‘Priča iz bečke šume’“. Unatoč tome što je nizala vrlo uspješne, uglavnom glavne uloge, morala je strpljivo čekati na dobivanje stalnog angažmana. „Iako sam igrala glavne uloge, pet godina nisam mogla dobiti angažman u Gavelli. Govorili su mi da sam visoka, rustikalna, bolesna jer sam često boravila u bolnicama. Nakon pet godina, moj prijatelj Zidarić, koji je tada bio ravnatelj Gavelle, postavio je jedan uvjet – ili će Vlasta biti primljena sa svima drugima, ili neće biti nitko. Zahvaljujući njegovoj odlučnosti, ja sam dobila angažman. Međutim, nikad nije utjecalo na mene to što su me pokušavali kočiti.“

Stalnom članicom ansambla Gradskog kazališta Gavella postaje 1976., „iz uloge u ulogu rastući pred gledateljima i dokazujući se kao umjetnica velike energije i talenta.“, stoji u obrazloženju Nagrade hrvatskog glumišta. Tumačila je ozbiljne dramske uloge, poput Marije u drami Ljubav u koroti Drage Ivaniševića, Saše u Čehovljevom Ivanovu, Amalije u Schillerovim Razbojnicima, Angelike u Krležinim Glembajevima. „Od von Horvatovih ‘Priča iz bečke šume’, preko O’Caseya, Gorkog, Brešana, Shakespearea, Brechta, Kosora ili Kaštelanove, do Goldonija, Kljakovića ili Krleže, Vlasta Knezović svojim je glumačkim kreacijama obilježila predstave u kojima je igrala.“,obrazložilo je stručno povjerenstvo.

„Snažan je onaj koji trpi shvaća mlada glumica igrajući likove naizgled krhkih djevojaka koji žive u sjeni drugih, u kojima ona, kao u ulozi Saše u Ivanovu, razvija bolnu uzaludnost njihovih nastojanja, pokazujući pritom i njihovu prikrivenu snagu karaktera, žilavost življenja koja tim blagim dušama daje snagu kojom trpe.“ primijetit će kazališna kritičarka Gordana Ostović.

Slavu i popularnost donijela su joj izvrsna ostvarenja u televizijskim serijama – Vrtirepka u Prosjacima i sinovima, Dorica u U registraturi, Marijeta u Velom mistu. U tim zapaženim i hvaljenim ulogama kritičari su prepoznavali mladenačku svježinu i glumačku izražajnost, napominje Gordana Ostović, „ali one su je počele svrstavati u fah ‘naših lijepih i kršnih djevojaka, pomalo ruralne provenijencije.’“

„Ti su likovi tako sjajno napisani da ih je bilo lako odigrati i to me obilježilo. Trebalo mi je dugo godina da se pomaknem od tih rustikalnih likova, da dobijem uloge građanki, a zatim i kraljica i carica. ‘Prosjaci i sinovi’ i ‘Mrduša’ pomogli su mi da se posvetim toj profesiji na pravi način, a to je i zahvaljujući sjajnim glumcima koje sam imala oko sebe i od kojih sam učila – od Šovagovića, Šerbedžije, Lepetića, Olene Politeo i mnogih drugih koji su bili veliki, a danas ih rijetko spominjemo. Sjećam se jedne scene u ‘Prosjacima’. Vrtirepka se opraštala od svih, a kad sam prišla Šovagoviću, morala sam se privatno nasmijati kako bih sebi rekla: ‘Hej, čekaj! To je gluma. Nemoj potpuno uroniti u to. Nisi ti Vrtirepka.’ Moji su glumački partneri bili toliko sjajni da su me potpuno uvukli u svoju igru i ja sam zaboravila na privatnu sebe. Ta Zagora, iz koje je moj otac, i ta Vrtirepka su mi pomogli da potpuno zavolim taj poziv i da se prepustim igri.“

Život joj je nametao mnoge obaveze – radne, ali i privatne. Kao samohrana majka, najčešće je rečenice svojih uloga učila i pamtila noću, jer bi tijekom jutra imala pokuse a navečer nastupe. „Ulogu učim i pokušavam je zapamtiti kroz emociju, a onda najčešće i kroz mizanscen, tako se lakše pamti. Noć je zapravo moje pravo vrijeme – čak i kad slikama, opet je noć moje vrijeme.“

Uz dramske uloge,  Vlasta Knezović se istaknula i u komičnim rolama za koje je dobila mnoge nagrade. Za ulogu carice Marije Terezije u predstavi Grička vještica Glumačke družine Histrion dobila je Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljih glumačkih ostvarenja u 1993. godini te nagradu Najhistrion, za ulogu Pauline Gaj u predstavi Lijepa naša 1848. dobila je Gavellinu nagradu 1990., a na Festivalu glumca u Vinkovcima dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu za ulogu Blanke u predstavi O tome se u našoj kući ne govori.

„Da, to je interesantno, ja sam uvijek mislila da sam ja neka sjajna, velika dramska glumica, tragičarka, a ispalo je da sam sve velike nagrade dobila za komedije. Dobro, dobila sam i za Anđu, koja je opet nekako na granici tuge i humora. Sve ove kasnije role pokazale su da jesam komičarka, ali dobar dio njih nosio je i primjesu tuge u sebi. No, kako je i podosta predstava u posljednje vrijeme u stilu ‘hajde da se svidimo publici’, ja sam se malo toga uplašila. Volim ja komediju i nije nju lako odigrati.“

Jedna od najboljih uloga koje će pamtiti i spominjati u intervjuima je kraljica Margareta u Shakespeareovu Richardu III. „Riječ je zapravo o staroj, suludoj kraljici kojoj su ubili sinove i muža i koja proklinje i žudi za osvetom… To je uloga ekstremnosti, uloga u kojoj sam uživala – zapravo, u toj transformaciji otkrivati ne samo sve zlo u sebi, nego imati stav prema tom zlu. Zastupati to zlo tako da se prepadneš, jer ta osvetoljubivost, mislim – ti moraš negdje pronaći i neke mračne dijelove sebe da bi to mogao odigrati, nije to samo oponašanje zla. Ja mislim da mi osim dobra imamo, svatko u sebi, negdje duboko pritajeno i neko zlo koje onda, eto, srećom, glumac može izbaciti iz sebe – ulogama tako sjajnim kao što je Margareta – pa onda poslije toga može godinama biti dobar i smiren.“

„Bila je to sjajna predstava u režiji Petra Večeka, i Šerbedžija je bio sjajan kao Richard. Peter Brook je došao u Gavellu gledati tu predstavu i poslije je održao jedan susret s nama glumcima. Tada je rekao da je gledajući predstavu ‘točno osjetio tko je u Shakespeareu, a tko u Novom Zagrebu’. Čarobna rečenica! Shvatila sam da je čovjek sve razumio, ali sam tada na sceni vidjela neke oči koje su mi poručivale: ‘Vidi, ona glumi…Ona se tu nešto trudi.’ Kad na sceni vidiš oči koje te demantiraju, koje te gledaju privatno a ne kroz ulogu, požališ što si na toj sceni i požališ što toliko daješ i vučeš. Osjetila sam se jako umornom i poželjela sam otići, ostaviti glumu jer sam se prepala da previše sama vučem, a ne dobivam odjek na sceni. No odgovorila me je Zora Dirnbach, napisavši mi monodramu ‘Come back’. Obišla sam s tom predstavom dobar dio Jugoslavije i shvatila sam da zbog ljudi koji me vole trebam ostati glumica.“

Zora Dirnbach napisala je dramu o glumici koja je napustila glumu, ali se nakon deset godina vraća u svoj teatar na tehničku probu. Odlučila se vratiti, no kada je vidjela da je čovjek kojega je nekoć voljela postao ravnatelj, da je izgubio sve ideale i savio leđa, ona zauvijek odlazi iz tog poziva. Zapažena je bila i monodrama Slike Marijine o slikarici silovanoj u Domovinskom ratu, za koju će reći: „To je poetska monodrama u kojoj prepoznajem ponovno sebe – ne sebe slikaricu, nego ženu, sa svim bolnim iskustvima koja su me pratila u životu.“ Napisala je i monodramu Cicibela o „jednoj staroj glumici koja umire zaboravljena i jednoj mladoj glumici koja uspijeva zahvaljujući političaru. Sve se događa u tri dana: Badnjak, Božić i Štefanje. Govorim o političarima, o dragovoljcima, umjetnicima, nagradama… Hrvatska je jedna šuplja umišljena tikva. Hrvatska je zemlja u kojoj nitko ne želi talasati, u kojoj mediji nemaju hrabrosti da kažu istinu i da kritiziraju: ili se dodvoravaju ili nas otvoreno lažu. Sve se pretvara u estradu. Naravno da estrada mora postojati, ali ne može sve biti estrada; ne može sva kultura, i sva politika, i sav život biti estrada. I što je najgore, kad sam početkom devedesetih davala prve intervjue i kritizirala, imala sam neku nadu da će se situacija promijeniti, a sad više nemam ni te nade. Sve se zatrovalo, kompromitiralo, tako su sve privatizirali, sve pokupovali, sve rasprodali… Ne mogu oni meni govoriti da se ništa ne može napraviti.“

„Nije lako danas u ovom životu ostati dobar i plemenit. I ja često posustanem. I ja često izgubim snagu i hrabrost. Zbog tog trajanja i zbog toga da sačuvamo hrabrost napravila sam svoju vlastitu priču o usamljenosti i o tome kako izdržati na neki Badnjak, na neki Božić i kako u današnje vrijeme može izdržati žena koja je sama i koju sve udara u životu, kako ići dalje, imati hrabrosti kroz ljubav prema mužu, ljudima, životu… Mislim da sam Cicibela ja, koja se uvijek iznova pokušava skupiti i naći hrabrosti.“

Vlasta Knezović odabrala je glumu, no njezin umjetnički poziv podjednako je i slikarstvo. „Moje su knjige i teke iz onog vremena uvijek negdje na marginama imale crteže, a i kasnije, na Akademiji i za vrijeme proba u kazalištu, uvijek sam nešto crtala, ili kad sam čekala da dođe na red moja replika znala sam portretirati kolege. Ali slikarstvo nije samo moj hobi. Čini mi se da je slikarstvo sve više moja sudbina. Sve ono lijepo, sve ono dobro što prepoznajem – ljepota ljudi, dakle, ne fizička ljepota nego ljepota njihove unutrašnjosti, do koje bih ja zapravo htjela doprijeti, koja izvire iz oka, izvire kroz neke bore, ili ljepota prirode, boje, sunce – sve to čini zapravo da ja postajem dobra. Slikarstvo mene oplemenjuje, jer kad se uhvatim slikanja, slikam do zore, izgubim osjećaj za vrijeme. Za mene u slikarstvu nema kompromisa, ni u čemu nema kompromisa. Život je odlučnost i hrabrost i prije svega iskrenost, iskrenost prema sebi. Eto, zato se vraćam slikarstvu, jer tada sam najiskrenija.“

Život joj je, često će reći, zauvijek obilježio jedan katarzični pitoreskni trenutak koji je detaljno opisivala u gotovo svakom intervjuu:

„Sa šesnaest godina šetala sam Marjanom. Bilo je proljeće. Podne. Sunce. Poda mnom Split. Vedrina mediteranska. Dolazim tako do jednog velikog grma punog bijelih cvjetova. Bila sam privučena tim grmom. Došla sam do njega i kad sam pomirisala to cvijeće, u tom sam se trenutku pretvorila u žutilo, u bjelilo, u miris. Doslovno me tog časa nije bilo. To je takva katarza koju kasnije nikada u životu nisam osjetila. Djelić Vrtirepke ili poslije Marijele ili Dorice ili bilo koje druge uloge, uvijek je bilo traganje za tim cvijetom i za tim nestajanjem, za time da ja više ne postojim, nego da postoji moj duh.“ „Bojim se da to nikad više neću doživjeti. Možda ako jednog dana odem u Dalmaciju, ali na neki otok gdje ima vrlo malo ljudi, jer se promijenila i ta naša Dalmacija, i tamo ima krivih ljudi i otrovnih ideja. Bojim se čak da bih i pri odlasku u samoposlugu bila okružena nekim parolama, agresivnošću i primitivizmom. Možda bih ono stanje mogla doseći na nekom mjestu koje uvijek izgleda kao otok zimi, mjestu u kojem žive samo stari ljudi i gdje nema ničeg osim mora i kamena… Možda bih tamo, na tom nekom dalekom otoku, mogla ponovno osjetiti onu iskonsku ljepotu te naše Dalmacije, onaj miris i boju cvijeta s Marjana.“

Vlasta Knezović, zapisala je svojedobno kazališna kritičarka Mira Muhoberac, „glumica je koja u radu na ulozi plijeni lakoćom obavljanja postavljena zadatka, uvijek je spremna na mnogobrojne varijacije kojima se raduje poput djeteta. Glumica širokog raspona, koja na sceni može biti sve: djevojčica i kraljica, komičarka ili tragičarka, ljubavnica ili opatica. Ispunja scenu snažnim glasom i lakoćom pokreta. Fascinira bogatstvom emocija kojima briše granicu između života i pozornice.“

„Emocija me uvijek razotkrivala i u glumačkoj karijeri i u privatnom životu“,otkrit će Vlasta Knezović. „Unatoč mnogim ožiljcima, unatoč spoznajama o našim životima, moja emocija me uvijek iznova obnavlja i u suštini me čini sretnim čovjekom. Sreća je probuditi se svakog jutra, nasmiješiti se i reći – još sam živa!“

Vlasta Knezović kroz dojmljiv niz predstava, filmova i dramskih serija, niz uloga, tijekom dugog niza godina postala je i ostala izuzetna, posvećena, snažna glumačka osobnost cjelokupnog hrvatskog glumišta, zaključilo je stručno povjerenstvo u obrazloženju Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. siječnja 2023.

Korišteni tekstovi:

Vlasta Knezović, razgovarala Gordana Ostović u travnju 1998., Portret umjetnika u drami IV, Biblioteka Hrvatski radio, Zagreb 2000.

Intervju s Vlastom Knezović u emisiji Na Sljemenu sa Sonjom, emisija je emitirana na Radio Sljemenu 8. 2. 2000., urednica Sonja Šarunić

Intervju s Vlastom Knezović u Feral Tribuneu, lipanj 2005., razgovarao Ivica Đikić

Vlasta Knezović, Život za scenu, 35. godišnjica umjetničkog rada, Zagreb, svibanj 2005.