Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

Čestitam Vam na nagradi! Jeste li zadovoljni cjelokupnom recepcijom Teatra Exit u javnosti? 

Moram priznati da bi bilo nezahvalno biti nezadovoljan. Mislim da je javnost od samih početaka prihvatila Teatar Exit kao novi iskorak u kvalitativnom smislu. Naravno da može biti bolje, ali nezadovoljan nikako nisam.

Koji su Vam podatci bitni u percepciji Exita u javnosti – broj predstava, naslovi, broj gledatelja, višekratno gledanje predstava?

Mislim da je sve bitno. Broj odigranih predstava je bitan jer Exit se samoodržava, što znači da nas publika voli ako imamo više odigranih predstava i samim time lakše ćemo se održati. Naravno da je važna kvaliteta naslova koje igramo, a najvažnija od svega je kvaliteta napravljenih predstava. Znači da to nije samo odrađen posao nego je izvrsnost važna. Kad bih u jednoj riječi mogao reći kako bih htio da se Teatar Exit percipira prema vani, onda bih rekao da je ta riječ: izvrsnost, jer mislim da i publika po toj izvrsnosti dolazi u kazalište. Jer, toliko toga se događa u teatru i ne mogu svi otići na sve. Kad govorim svi, mislim na nas koji pratimo kazalište. Ja ću sigurno otići ako mi Vi kažete: Pođi, pogledaj tu predstavu jer je dobra, sjajna, a budući da nemamo puno vremena, biramo ponajbolje i mislim da je to – to.

Kakav exit nudi Vaše kazalište?

Vratit ćemo se sad malo u početke Exita, a početci su bili prije 27, 28 godina. Bio je rat i zato je teatar nazvan Exit, jer sam na neki način htio da kazalište bude exit, bijeg, i stvarno je tako bilo za nas koji smo tad živjeli. Nisi mogao pobjeći iz te stvarnosti i ime Exit dano je upravo zbog toga, da bude izlaz i svakome od nas koji smo stvarali Exit zaista je bio izlaz. Naravno da svaka predstava nosi svoju priču, svoju energiju i nekome može biti izlaz takva kakva je, a meni je Exit exit sam po sebi.

Mislite li da postoje rubna i mainstream kazališta?

Došli smo do toga da neka, uvjetno rečeno rubna kazališta, ponekad zapravo naprave predstavu koja je mainstream ili bolju od mnogih tzv. mainstream kazališta. Mainstream kazališta su ona, barem nekako prema našem iskustvu o kazalištu, koja financira država, koja imaju svoje ansamble, koja mogu napraviti predstavu s trideset glumaca na sceni, koja nemaju problema s prostorom, financijama, itd. To je ona neka formalna podjela, a mi kao rubno kazalište koje postojimo 27, 28 godina svejedno smo s nekim svojim predstavama bili mainstream i diktirali smo u nekim stvarima ponešto, podizali smo letvicu koja je možda bitna jer vidim, pogotovo u mlađih skupina gledatelja, da smo mnogim predstavama utjecali na njih u tom smislu, i to je zapravo kompliment.

Što mislite, koje su Vas predstave obilježile kao ravnatelja kazališta, redatelja i glumca?

Što se tiče glumca, više je tu bilo nekoliko filmskih uloga nego kazališnih, ali bio sam član grupe Akter i to je utjecao na mene unutar mog kazališnog svjetonazora. Što se tiče mene kao redatelja, najbitnije su mi moje prve predstave zato što je s njima Exit iskoračio i dobio ime. To su Dekadencija, Izbacivači, poslije SHAKEspeare na EXit i sve one predstave koje su dio iste priče. Uz te predstave kao ravnatelj kazališta moram nadodati Kauboje koji su bili veliki hit, igrali su preko 500 puta, a bitna je i predstava Balon. Sve su te predstave iznimno puno puta nagrađivane i imale su jako puno izvedbi. Ako bih morao birati, onda su to ti naslovi. Vjerojatno sam malo nepravedan jer tu su još i Kako misliš mene nema itd. Isto tako, moram spomenuti da je uz mene prisutno još nekoliko ljudi kao autora i redatelja, kao što je Ivica Ici Boban, Saša Anočić, Rene Medvešek, Nataša Lušetić.

Osjećate li kazališnu prazninu nakon preranoga odlaska kolege glumca i redatelja Saše Anočića? Koliko je on odredio Vaše kazalište?

Saša je bio užasno bitan član Exita – ne formalno, ali je bio stalni vanjski suradnik, s obzirom na bitne predstave koje je napravio u Exitu i koje su i njega najviše odredile, a samim time je utjecao i na vrijeme u kojemu je surađivao s Exitom. Praznina je ogromna i jednostavno nenadoknadiva; ovaj čas je to povijest hrvatskoga kazališta i povijest Exita. Nećemo niti pokušati nadomještati ništa što je Saša napravio jer to je tako kako je. Teško ćemo i obnoviti predstave. Zadržat ćemo vjerojatno na repertoaru GospOUdinNOUbadi – uskočit će Živko Anočić, a Kauboje ćemo vrlo teško uspjeti obnoviti jer ima puno problema oko toga. A Saša će nam faliti jako.

Kako Vas je film formirao kao glumca? Sjećamo se Vašeg izvrsnog Silberbranda u Vrdoljakovim Glembajevima.

Kad sam bio na Akademiji, u to doba se jako malo snimalo i bio sam jedan od mladih glumaca koji su dobili šansu na filmu i učinili nešto. Bile su to neke, ne ogromne, ali važne filmske karijere. Još sam bio na Akademiji, na trećoj godini, kad sam dobio na audiciji prvu svoju filmsku ulogu, ulogu Grispe u Povratku Antuna Vrdoljaka, za koju sam dobio i više nagrada – npr. nagradu za najboljeg mladog glumca te godine u Jugoslaviji na Festivalu glumca u Nišu, Nagradu sedam sekretara SKOJ-a itd. To je prva uloga u filmu s kojom sam počeo, a poslije su došle neke druge i obilježile su me tako da mi je, koliko god ja kazališno jako mislio i pod raznim utjecajima, film dao neki osjećaj za istinitost, za detalj, da ne smije biti laži.

Prije niz godina režirali ste predstavu Alisa iza kompjutera na temelju teksta Vanje Matujec, u vrijeme ravnateljice Kazališta Marina Držića Mire Muhoberac, koja je bila i umjetnička suradnica na predstavi koju ste postavili u Dubrovniku, a paralelno i u Zagrebu, u Teatru Exit. Koliko je ta predstava bila bitna s obzirom na današnju sve veću informatizaciju? Mislite li da je budućnost kazališta povezivanje kazališta i računalne sfere?

Možda smo prije dvadesetak godina bili među prvima koji su se predstavom dotakli te teme. Kad smo to radili, i ja sam bio poput Alise u zemlji kompjutora i ta mogućnost kompjuterska i ulazak u drugi svijet bio mi je kao da sam zbilja Alisa. Naravno da smo doticali, odnosno osjetili što nas čeka. Ono što smo mi ondje dotaknuli, to se već sada događa, tako da sad možemo preko raznih alata prisustvovati predstavama i biti bilo gdje i bilo kako, itd. Tako da bih ja naše dvije predstave nazvao našom maštom o budućnosti. Kad bismo danas radili taj tekst, vjerojatno bismo mogli iskoristiti i neke druge alate i bila bi još više ovovremena. Onda je bila budućnost, a postala je ovo vrijeme.

Mislite li da se i u Vašem kazalištu trebaju igrati klasici?

Razna kazališta imaju ili bi trebala imati neke svoje misije, vizije, svoje zadatke – govorim o gradskim kazalištima. Nije dobro ni potrebno da se Exit gura u nešto što je već zadatak HNK-a, Gavelle, ZKM-a itd., ali naravno da nikome nije zabranjeno raditi klasik na svoj način. Problem Exita je taj što klasici najčešće zahtijevaju deset, petnaest, dvadeset glumaca na sceni, a mi to jednostavno financijski ne možemo izdržati. To znači da možemo raditi klasične tekstove tako da jedan glumac igra pet različitih uloga, pa pet glumaca tako igra dvadeset i pet uloga, ali redatelj mora imati dobro rješenje i dobar ključ za rad na takvoj predstavi. Prema tome, odgovor je: bilo bi dobro, ne bježimo od klasika, ali znamo gdje nam je mjesto i radit ćemo ako imamo rješenje i eros prema određenom scenskom materijalu koji je vezan za klasiku.

Što mislite, koliko je korona promijenila današnje kazalište? 

Prvo je poremetila sve, jer su se ljudi dobrim dijelom promijenili kroz ovo vrijeme, svatko na svoj način. Ubrzala je neke stvari, pa su se pojavili prijenosi predstava, pa su neke predstave posebno rađene kako bi se prenosile prema cijelom svijetu, ali ja nisam dopustio da se ijedna Exitova predstava prenosi iz jednostavnog razloga što bi u tom slučaju morala biti mišljena u tome pravcu. Nisam želio mijenjati i uzimati neku od ovih predstava koje su rađene za kazališnu scenu, a kazalište ima svoj život na sceni, s publikom i glumcima. Jednostavno nisam htio ni dopustio, unatoč raznim nagovorima, devalvirati kvalitetu predstava na način da prenosim takvu predstavu. Naime, to je ipak samo informacija preko drugog medija o nečemu, ali nikako ne ono što bi trebao biti kazališni doživljaj. To ne znači da nećemo danas-sutra raditi neku predstavu koja će biti rađena za prijenos.

Kako biste definirali kazališnu umjetnost, je li to zrcalo stvarnosti?

Mislim da bismo do sutra mogli govoriti razne definicije kazališta, ali sigurno je da bi se u većini slučajeva kazalište trebalo oslanjati na stvarnost puštajući je kroz kreativne filtre autora koji rade određenu predstavu da bi onda to postalo umjetnički čin. Stvarnost kao takva nije umjetnički čin, ali prerađena stvarnost kroz oči grupe umjetnika može postati kazališni, umjetnički čin.

Kakva je pozicija kazališta u Zagrebu danas? Slijedi li kazalište u Hrvatskoj površnost života?

Slika kazališta u Zagrebu danas jako je poremećena koronom i potresom, tako da imamo kazališta koja su velika, s velikim ansamblima, a koja već godinama ne djeluju u svojim kućama nego parcijalno imaju predstave po raznim prostorima; ne mogu planirati ni program jer nisu u svom prostoru. Tu su i razne poetike, a ima i ljudi koji su možda na krivim mjestima. Uglavnom, slika je dosta kakofonična. Naravno, ima puno dobre kazališne energije, ima jako puno mladih ljudi koji dolaze, koji se moraju izboriti za svoj prostor i možda je to ono dobro u ovom trenutku što postoji – ta ogromna energija mladosti koja pritišće, dolazi i koja je svjesna, opet se vraćam na onu izvrsnost, da će ih samo izvrsnost dovesti do kruha, do mogućnosti da žive od kazališta. Nažalost, mnogi će od njih i otpasti usput. Jednostavno, premalo smo tržište za tako velik broj mladih ljudi koji godišnje dolaze na scenu. Mislim da pedesetak glumaca godišnje diplomira – to je ogroman broj. Zamislite, za deset godina to je 500 glumaca. Više od pola ljudi će se morati baviti drugim poslovima kako bi preživjeli.

Bili ste u različitim povjerenstvima povezanima uz kazališnu umjetnost. Mislite li da povjerenstva mogu pridonijeti podizanju estetske razine kazališta?

Trenutno nisam ni u jednom povjerenstvu, a mislim da više i neću biti, jer jednostavno dođe vrijeme kada je netko i dio povjerenstava i dio raznih komisija i dio žirija za nagrade, međutim mislim da sam dosta bio i neka se sad drugi bave time. Ali, jedan od bitnih zadataka povjerenstava trebala bi biti kvaliteta produkcije, kvaliteta programa. Mislim da se premalo grad i država bave time da kvalitativno kontroliraju produkcije koje oni suportiraju. Jer, naravno da je nemoguće i nitko ne može jamčiti da će bilo koja predstava koju danas počnemo raditi, sutra postati genijalna, ali u svakom slučaju mislim da bi se trebalo povesti računa o tome da ne budu samo formalno zadovoljeni kriteriji da je nešto odrađeno, nego da se sve učini da to što je odrađeno bude najbolje moguće.

Glumac ste i redatelj. Što glumačko mora imati redatelj, a što redateljsko glumac? Razmišlja li glumac u nastajanju predstave redateljski? Razmišlja li redatelj u nastajanju predstave glumački?

Često sam znao govoriti, kad su me pitali zašto sam kao glumac postao redatelj, da je odgovor sličan tome zašto su mnogi treneri postali treneri nakon što su bili nogometaši. 99% nogometnih trenera danas, bili su nogometaši. Naravno da svi bivši nogometaši nisu treneri, ali oni koji osjete da to mogu, oni to budu. To je individualna stvar. Neke glumce ne zanima pogled izvana ni pogled na cjelinu, njih zanima njihova uloga. Mogu biti genijalni ili ne moraju biti, ali zanima ih njihov dio i njihova participacija unutar nečeg većeg što se zove kazališna predstava. Netko drugi, u koje ja pripadam i oduvijek sam pripadao, nikad ne gleda samo na sebe, nego na sebe unutar cjeline i uvijek sam znao da ako je ta cjelina veća i bolja, i ti ćeš biti veći i bolji. I taj osjećaj za cjelinu me na neki način ponukao da se na svoj način počnem baviti režijom i to ne tako da sam se pojavio negdje i rekao: dajte mi da režiram, nego sam se potrudio sam financirati prve predstave i provjeriti sama sebe na taj način. I onda, kada se ispostavilo da je moj osjećaj da to mogu bio ispravan, onda sam pojačao produkciju i sve ostalo.

Koliko se dobrom pokazala ideja otvaranja male scene Teatra Exit, Studija Exit? Citirat ću Miru Muhoberac, dramaturginju, teatrologinju i kazališnu kritičarku: „Teatar Exit, utemeljen 1994. godine, 1998. useljava u Ilicu 208: preuređena kinodvorana postaje istaknuto hrvatsko neovisno kazalište. Umjetnički ravnatelj toga teatra, glumac i redatelj Matko Raguž dvadeset godina poslije utemeljuje i Studio Exit, inauguriran predstavom Dvoje prema drami suvremenoga engleskog autora Jima Cartwrighta. Tako se premijerama 9. i 10. veljače 2018. u Gundulićevoj 37/1, u dvorišnoj zgradi, otvorila nova, komorna scena Teatra Exit, trenutno najmanja zagrebačka kazališna pozornica, za četrdeset i osam gledatelja. Takva sam, iznimno mala kazališta često posjećivala za vrijeme svojega višegodišnjega života u Pragu, kad sam na Karlovu sveučilištu utemeljila kroatistiku, a najviše su mi se svidjele predstave Divadla v Řeznické, posebno kad su ih osmišljavali blizanci Petr i Matěj Forman, intrigantni glumci, sinovi Miloša Formana. Kao nekadašnja ravnateljica Kazališta Marina Držića i sama sam aktivirala komornu pozornicu, nazvanu već prije Teatar Bursa, a na njoj smo u Dubrovniku uspješno postavili niz predstava: Orfeo, Moju staru gospođu, Sirene, Violu… Dakle, Matko se Raguž, i kao ravnatelj i kao redatelj i autor minimalističke scenografije (šank izgrađen od jelovine) odlučio postaviti dramu iz 1989. Dvoje u preciznu prijevodu na hrvatski Tomislava Kuzmanovića, odabravši tekst preobrazbene glumstvenosti, što je Exitova označnica već gotovo dvadeset i pet godina“. 

Do ideje je došlo zapravo relativno slučajno, ali bavio sam se tom idejom godinama zato što predstave u Exitu nastaju na specifičnoj pozornici – to je bivše kino, ona izgleda kako izgleda, nemamo propadalište, nemamo round binu, nemamo cugove, ništa od tog rekvizitarija kojeg imaju sva druga kazališta. Da bismo to nadoknadili, bavili smo se malo drukčijim rješavanjem scena, pa se odjednom pojave kotači na sceni, pa se pojave paravani koji se voze, pa odjednom dobijemo nešto – zapravo od nedostatka smo dobivali kvalitetu. Osjećam laganu frustraciju time da ništa nema i stalno se borim s time i stalno radim kao da to imam i onda to izmislim na drugi način. S druge strane, na velikoj sceni postoje tekstovi koji nisu za veliku scenu. Neke tekstove koji su vrlo poetični, koji su gotovo filmski napisani, za krupni kadar, na velikoj sceni je teško postaviti jer se mora nešto pojačati da bi se to dobilo, a onda se gubi nešto drugo, iskra u oku. Budući da sam bazično glumac, znam problem i doskočio sam tome. Htio sam raditi neke tekstove koji nisu za veliku scenu i zbog toga sam pokrenuo malu scenu da bi publika mogla doslovno vidjeti što glumac misli i iz tog zadnjeg reda, a ne samo što kaže. I zato mislim da je Studio Exit za glumce ovog trenutka možda ponajbolja scena u Hrvatskoj. Studio je potpuno neisplativ i donosi velike gubitke svjesno. Zapravo prelijevamo iz šupljeg u prazno i ono što uspijemo zaraditi na velikoj sceni, prelijevamo na malu samo zato da bi neke predstave za koje mislim da su značajne i da bi mogle biti značajne živjele na maloj sceni. U tom smislu mislim da je profitirao i Exit u umjetničkom smislu, a i kulturna scena Zagreba itekako je profitirala, ali ekonomski je to drugi par rukava i nadam se da ćemo uspjeti naći sponzora koji bi barem malo mogao pomoći da neke predstave na maloj sceni dugo i bolje mogu živjeti. Na maloj sceni je nastao određen broj predstava zadnje četiri godine i tu je već impozantan broj nagrada koje su predstave koje su nastale u Studiju Exit i ljudi koji su radili u tim predstavama dobili. To je već znak da smo imali pravo i da sve to ima smisla.

Mislite li da su Ljetne noći Teatra Exit pronašle svoju publiku i u kojim se prostorima odigravaju Vaše predstave?

Opet je i razlog organiziranja Ljetnih noći vrlo prozaičan. Ljetne sam noći pokrenuo prije 13 godina. Dvanaest smo godina bili u MUO-u, a osnovni je razlog bio taj da se predstave u Zagrebu prestaju igrati krajem 5., početkom 6. mjeseca s obzirom na to da nemamo klimu u kazalištu i možemo početi opet igrati krajem 9. mjeseca. Znači, to vrijeme od tri, četiri mjeseca, osim nešto gostovanja, mi nismo mogli igrati, a Exit trenutno ima sedam zaposlenih. Bilo ih je i devet, a trebalo je zaraditi za plaće ljudima i morali smo igrati da mogu barem dio troškova platiti. To je vrlo prozaičan odgovor – zašto. A onda, kad to već radiš, onda sve osmisliš tako da je to javna potreba i da mora biti kvalitetno, jer je možda za sve značajno. Radili smo u predivnom prostoru Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se dvanaest godina skupljala sva kazališna publika. Naime, mislim da smo ljeti dobivali publiku iz svih kazališta, jer ta druga kazališta ne rade a mi smo radili. Zapravo smo širili svoju publiku preko Ljetnih noći. Imali smo određen broj gostujućih predstava. Nismo pokazivali samo svoj repertoar, nego smo nudili gostujuće predstave tako da smo primjerice radili razmjenu s Ateljeom 212. Mi smo dolazili k njima s predstavom, oni k nama i na taj smo se način nekako financijski pokrivali. Mi smo dobili razmjenu, a Zagreb je dobio značajno gostovanje. Ljetne noći su ove godine otvorene 30. lipnja i traju do 30. srpnja. Prvi put idemo izvan Muzeja, a kako smo kasno doznali za njegovo renoviranje, nismo uspjeli pronaći prostor koji bi bio idealan nego imamo četiri lokacije – dvije su vanjske i oko 80% programa je na njima, i dvije unutarnje – to su one predstave koje moraju imati čisti mrak. Otvorenje je bilo sa Zijahom Sokolovićem i predstavom CABAres CABArei u Lapidariju Arheološkog muzeja, koji je zapravo predivan prostor, samo su svi ti prostori u kojima igramo po veličini duplo manji od prostora MUO-a. Izvedbe će biti i na krovnoj terasi Centra mladih Ribnjak u parku Ribnjak, u Studiju Exit u Gundulićevoj, u Dvorani F22 u Frankopanskoj, a gostovat ćemo i u nekoliko gradova. Znači, duplo manje publike možemo primiti, a onda opet ostaje pitanje isplativosti, tako da ćemo za sljedeću godinu morati tražiti prostor koji može primiti više publike kako bismo uopće mogli financijski poslovati.

Na nedavno održanom Festivalu glumca Nagrada Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca do 28 godina dodijeljena je Domagoju Ivankoviću za uloge u predstavama Realisti u Vašoj režiji i produkciji Teatra Exit iz Zagreba i Mala Frida, autorskom projektu Anice Tomić i Jelene Kovačić u produkciji Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba. Što mislite o obrazloženju: „Puna ga je scena. Pršti glumačkim talentom. Glumačkom energijom i autoironijom osvaja srca publike, ali i žirija. Pred ovim mladim glumcem velika je budućnost“.

Potpuno se slažem s formulacijom, s tim da bih ja dodao još svašta. Radi se o jednom iznimnom mladom čovjeku koji je multitalentiran. Osim što je odličan komičar, rekao bih – rođeni komičar, kad dobije u ruku dramski tekst, onda je odličan dramski glumac. Otvoren je za sve i u svemu je odličan. Kad sam birao podjelu za tu predstavu, osim što je bilo bitno da su dobri glumci, bilo je bitno i da su glumci koji mogu klikati, igrati različite karaktere, mijenjati karakter u vrlo kratkom vremenu, doslovno u trenu. Najbitnija mi je stvar s obzirom na karakter predstave da svatko od njih svira neki instrument i da svi znaju pjevati, da mogu pjevati i da dobro pjevaju. To su neka ograničenja u podjeli i u tom smislu možda netko od odličnih glumaca ne pjeva dobro i nije mogao ući u igru. Ljudi su u predstavi birani prema tim nekim svojim karakteristikama multitalentiranosti, a što se tiče Dode, on svira sve, on jednostavno svira što god uzme, a ako nije svirao taj instrument prije, prosvira u jedan dan. I onda smo na tome gradili predstavu. Na osječkoj akademiji diplomirao je i neverbalni teatar, specifične je, jače fizičke konstitucije, ali je vrlo mekan u tijelu, odličan je mimičar, glumac-lutkar, a svira čak na sebi samome. Mislim da je pred njim značajna karijera.

Navest ćemo i obrazloženje žirija upućeno cijeloj Vašoj predstavi: „Nagrada „Vanja Drach“ za najbolju predstavu u cjelini: Realisti u režiji Matka Raguža i izvedbi Teatra Exit iz Zagreba – Nepodnošljiva lakoća površnosti dopušta nam misliti da možemo ostvarivati svoje snove bez imalo uloženog truda. Diskriminacija, predrasude, neprilagođenost, narušeni međuljudski odnosi. Realisti nam kroz smijeh govore o kaotičnoj realnosti i apsurdu vremena u kojem živimo u maniri kabarea kroz parodije i glazbene komentare. Sjajan mladi ansambl, petero beskrajno talentiranih, a uz to i glazbeno nadarenih glumaca Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović kroz smijeh nas odvode u svijet svakodnevice koja nije najljepša. Bravo!“ Koliko Vam je bitna ova nagrada i kako ste radili predstavu s obzirom na to da korespondira s različitim performativnim žanrovima, kao i slovenskom i hrvatskom svakodnevicom?

Kad sam vidio taj tekst, nekako sam zavibrirao na njega, vidio sam tu mogućnost za exitovski pristup materijalu. Naime, Exitove se predstave velikim dijelom zasnivaju na glumačkoj igri, multitalentiranosti, umijeću mime i pantomime, svih izražajnih sredstava fizičkog, totalnog teatra, jer se preko različitih izražajnih sredstava dolazi do određenih rješenja, onih koja najbolje odgovaraju. Odmah sam vidio da se tim tekstom mogu poigravati, a u njega je upisana kritika društva, kritika površnosti, u ovom vremenu i generalno. Postoji npr. tema susjeda koja se pojavljuje dva puta na dva različita načina, a koliko je god tekst slovenski, cijelo sam vrijeme dok sam čitao tekst vidio susjede tu negdje s ruba grada ili iz grada. Oni su autentični, to je potpuno ista stvar, tako da je bilo vrlo ugodno i lako raditi. Mogao sam raditi i zubarski. Drugim riječima, kako je to kabaretni tekst sastavljan od niza scena, nisu svi morali biti stalno na probama nego su radili oni koji su uključeni u određenu scenu, jer su svi jako zauzeti. Na kraju sam skupio svih zajedno i napravio predstavu. Zanimljivo, zagrijavanje je za svaku probu i predstavu bilo sviranje, pjevanje songova. Naravno, dogodilo se usput i da su se neke stvari dok smo radili na predstavi dogodile. Dogodio se rat u Ukrajini, dogodio nam se i popis stanovništva u Hrvatskoj gdje smo shvatili da nas je manje 10% posto nego prije nekoliko godina i onda smo i na to reagirali. Znači, htio sam ugraditi ono što se sad događa, htio sam da budemo aktualni ovog trenutka. Ubacili smo neke scene, a pisac teksta Jure Karas složio se s tim, tako da smo uveli problem iseljavanja, a na jedan svoj način i problem Ukrajine.

Otkrijte nam što nas sljedeće godine čeka u Exitu.

Ne volim previše govoriti o tome što nas čeka. Trenutno radim nekoliko projekata. Prvi projekt bit će Every Brilliant Thing. To je predstava koju smo završili prije korone, ali je nismo uspjeli izvesti. Naime, tu predstavu nazivam ansambl-monodrama zato što glumac koji igra u toj predstavi, a to je Filip Križan, poziva ljude iz publike da participiraju u predstavi. Duncan Macmillan izrazito je vješto napisao dijaloge, tako da su to zaista uloge. Oko 5, 6 uloga odigraju ljudi iz publike, a oni se na kraju predstave i poklone. Zaslužili su taj poklon jer su bili značajne uloge u predstavi samoj. Kako su bile zabrane za vrijeme korone, a ovdje je nemoguće imati djevojku za scenu a da si od nje udaljen dva metra, nismo smjeli fizički raditi predstavu. Onda smo je zaustavili do generalne probe. Imali smo čak nekoliko probnih izvedbi pred prijateljima i sad smo nastavili s probama i to će biti prva predstava. Radimo još nekoliko projekata, ali o njima možda drugi put.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. srpnja 2022.