Razgovarali smo s jednim od najpoznatijih hrvatskih suvremenih, kazališnih, filmskih i televizijskih glumaca, dugodgodišnjim članom ansambla Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, koje je napustio 2019. nakon dvadeset i tri godine angažmana i krenuo novim putem. Nedugo nakon što smo vodili ovaj razgovor, postao je član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu dobio je za glavnu ulogu u predstavi “Opet on” Timura Vermesa u režiji Marka Jurage i produkciji Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija.
Ostvarili ste vrhunske rezultate i u dramskim predstavama i u komedijama i u mjuziklima. Možete li reći nešto više o Vašem pristupu i doživljaju ta tri kazališna žanra?
Afinitet za zabaviti, nasmijati i ugoditi imam oduvijek, pa je komedija nekako došla prva. Mjuzikl preko filmova u adolescenciji kao idealan bijeg od stvarnosti, jer tko normalan usred obračuna bandi u New Yorku izvede nenadmašnu koreografiju (West Side Story)? To je odmaknuta stvarnost, koja mi je tada bila potrebna. A drama je došla puno kasnije, sa zrelošću, s iskustvom. Što se oblikovanja mog izričaja tiče, na početku, naravno, bijaše ADU, pa plesni pedagog Silvija Hercigonja čije sam privatne satove baleta uzimao, pa zatim različiti pjevački pedagozi, opet privatno… Svi oni oblikovali su i formirali znanje i vještine potrebne za izvedbenu umjetnost.
Usavršavali ste se na polju mjuzikla u Beču. Možete li nam opisati to iskustvo?
Hochschule u Beču imao je sve elemente na jednom mjestu: glazbene osnove, različite plesačke tehnike (step, jazzdance, balet, koreografiju, glumu, pjevanje i produkcije) – strukturiran plan dvogodišnjeg studija koji omogućuje talentiranim studentima da se upoznaju sa svim bitnim elementima žanra mjuzikla. Steknete uvid gdje su vam dobre, a gdje loše točke. Nadogradnju sama škola ne može pružiti, za nadogradnju je potrebno iskustvo na sceni, sinergija s publikom.
Nastupate u Komediji već 25 godina. Osvrćući se na to razdoblje, recite nam koje su Vam uloge ostale u posebnom sjećanju, koji izazovi, koji trenutci?
Komedija je priča koja je ispričana. 11. travnja 2019. odigrao sam posljednju predstavu u tom kazalištu i oprostio se od scene koja je bila moj dom u kojem sam odrastao i stekao glumačku zrelost, ali došlo je vrijeme da ga napustim. Zubar u Malom dućanu strave, Fulir u Tko pjeva zlo ne misli, MC u Cabaretu i Hitler u Opet on likovi su, predstave i suradnje koje su iziskivale odbacivanje oklopa i rast novog. I tako je uvijek. Najdraže su mi ipak male, sporedne uloge poput Tizbe u Snu Ivanjske noći u režiji Joška Juvančića, koje su me osposobile da pronađem bezgranično područje slobode izražavanja na skromnom tekstualnom predlošku.
Odlično ste glumili Hitlera u kazalištu i Pavelića na filmu. Je li se Vam se u pripremama to katkad činilo zastrašujuće, kako ste izašli na kraj s tim likovima?
I jedan i drugi zastrašujuće su povijesne ličnosti, psihološki primjeri destruktivnosti i moralne slabosti, ali kao likovi koje sam imao priliku tumačiti oni su poseban izazov. Da, to su demoni, ali mi glumci volimo takve zadatke. Mračne, duboke, bizarne karaktere. Patologije. Što se Hitlera tiče, on je u Opet on i drugačije dramaturški postavljen – nije puka povijesna ličnost. Hitler je u satiri napisan tako da se na kraju na neki način stavite u poziciju da stanete i razmislite. Tijekom rada dugo smo vodili razgovor o tome igram li ja Hitlera ili glumca koji uspješno igra Hitlera. Na kraju je odgovor na to pitanje nebitan, jer ga svi prihvate, i pravi je odgovor, nažalost: zlo je u svima nama. Barem tako kaže tekst. Kraj prvog čina naše predstave završava sljedećim dijalogom: starija žena, koja je doista upoznala pravog Hitlera u njegovo doba, kaže mu – uopće se niste promijenili, a on odgovara: niste ni vi. To „niste ni vi“ zapravo znači – nije ni narod koji je legalnim putem odabrao Hitlera na demokratskim izborima… Užasna spoznaja, zar ne?
U filmu ste glumili i Tita Strozzija, kao voditelja Dječjeg carstva. Kakvo je to bilo iskustvo i imate li i Vi pedagoških ambicija prenositi svoja znanja i iskustva na nove naraštaje?
Tito Strozzi je još jedna povijesna ličnost koju sam imao priliku interpretirati, ali koja je u filmu bila nedovoljno sadržajno predstavljena, osim kao svjedok vremena i tragedije glavnog lika. Što se obrazovanja mladeži tiče, strast, znanje, prepoznavanje talenta i formiranje mladih talentiranih ljudi velika je obaveza i zahtijeva još veću predanost. Od akademske godine 2017/2018. postao sam predavač na MUZA u Zagrebu. Zbog obaveza u Beogradu propustio sam priliku za rad sa studentima ove akademske godine i dobio otklon za propitivanje jesam li spreman preuzeti odgovornost.
Nastupate u vrlo uspjeloj predstavi Dvoje u Kazalištu Exit. Što Vam je poticaj da se angažirate izvan svog matičnog kazališta? Smatrate li da ste u Komediji dovoljno iskorišteni ili ipak ne?
Dvoje nije bila prva predstava izvan ZGK Komedija. Prava stvar Mala Scene bila je jedna od inicijacija razmišljanja o repertoarnoj politici tada još uvijek mog matičnog kazališta. Nepredvidljivost i repertoarni rizik, poput predstave Opet on, nisu prioriteti tog kazališta. To je više iznimka nego pravilo, a pjevanje više nije moja strast ni interes, pa kako se redateljska osvježenja također ne ostvaruju, naprosto sam osjećao dubok intimni umjetnički poriv da se zahvalim na svemu što sam tamo naučio i odem u drugo. Bez obzira na tu moju odluku, mislim da su ponude izvan matičnih kazališta suštinska potreba svim glumcima dugo zatvorenima u kazališnim ansamblima. Kralj Edip, Sprovod u Theresienburgu još su neke od suradnji s glumcima i redateljima koje najvjerojatnije na Kaptolu nikada ne bi stvarali. Sada kada imam priliku gledati unatrag na to zatvoreno poglavlje, moram spomenuti neka imena koja će mi ostati zauvijek važna. Marin Carić, Vlado Štefancić i Jiři Menzel redatelji su koji su prodirali u moje umjetničko biće i poticali ga na rast i stvaranje.
Koji Vas novi profesionalni izazovi privlače, u čemu biste se još htjeli okušati?
Televizija i film moji su ciljevi u budućnosti. Gluma pred kamerama, nakon iskustva dramske serije Pogrešan čovjek, probudila je u meni glumačku zelju za istraživanjem. Ta gluma nije mi još bliska i poznata, a u sebi nosi uzbudljivost kojoj se želim posvetiti. Filma sam se dugo bojao, nisam bio spreman prihvaćati te zadatke. Ali sada sam spreman. Nadam se da je i on spreman za mene.
© Zlatko Vidačković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. studenog 2020.