Piše: Snježana Banović

Vjetrovi rata uskoro su zahvatili Zagreb čemu je prethodila i osobna katastrofa Margite Dubajić – ujesen 1940. godine iznenada obolijeva od dječje paralize pa preko noći mora napustiti repertoar koji ju je proslavio. Kolege i publika ne žele odustati od omiljene zvijezde Margite: organiziraju masovno posjećene priredbe i druge akcije skupljanja novca u njezinu korist, novine apeliraju na plemenitost i široko zagrebačko srce: … neki mali, prostim okom nevidljivi bacil ne mari mnogo za vedrinu duše i srca, on nemilosrdno razara, gdje mu se pruža mogućnost. Tu više ne pomaže ni široka dobrota ljudskoga srca, ni srdačnost blagog pogleda velikih tamnih očiju, tu pomaže samo liječnička znanost u koju se svi pouzdaju i vjeruju da će vješte i znalačke liječničke ruke ubrzo povratiti ovu omiljenu umjetnicu na mjesto kamo po svom iskonskom talentu, šarmu i sposobnostima spada. (Večer, prosinac 1940.)

No, na mjestu koje joj je po svemu pripadalo, Margita ostaje još samo nekoliko mjeseci. Odmah po uspostavi Pavelićeva režima, zbog „krivih vjeroispovijesti“ koje se zabranjuju uvođenjem rasnih zakona, za bračni i umjetnički par Dubajić nastupaju teški dani. Dana 27. i 28. travnja 1941. po nalogu ustaškog redarstva i njegova zloglasnog „savjetnika” Ivana Britvića, pravoslavce iz kazališta odvode u  zatvor u Petrinjskoj ulici. Od Margitinih kolega i kolegica iz Drame zatvoreni su Tito Strozzi (zbog braka s pravoslavkom), Aleksandar Binički, Bela Krleža, Stevan Vujatović i Milan Vujnović, ali i njezin suprug Dejan Dubajić. Nakon njihova povrataka iz zatvora što je u prvom redu bilo moguće jer su svi bili nezamjenljivi u predstavama s repertoara, kreću nove rigidne mjere režima kojima se ozakonjuje progon svih onih izvan korpusa pripadnosti novo-uspostavljenom „ustaškom duhu naroda“: otpuštanja i šikaniranja te obavezna promjena vjeroispovijesti.

Margita je kao Židovka otpuštena  30. svibnja 1941., formalno zbog bolesti, pri čemu je intendant, osoba od najvećeg povjerenja resornog ministra Mile Budaka, Dušan Žanko izjavio da kazališna uprava iskreno žali nesretan slučaj. Dejan pak, pravoslavne vjeroispovijesti, zadržan je u ansamblu jer je prešao na dozvoljenu grkokatoličku vjeru, kao nezamjenljiv u glazbenim žanrovima i komedijama. Njoj promjena vjere nije pomogla te njihovim nesrećama tu nije bio kraj: sukladno novim Pavelićevim uredbama, morali su podnijeti uredu Ponove prijave o imetku koje su ispunjene 29. lipnja 1941. i u kojima piše da ne posjeduju nikakve imovine. Obje su prijave ispunjene istoga dana, istim rukopisom, vjerojatno Margitinim. Dubajić je prijavio plaću od 4.500 din, usto i adresu stanovanja Marulićev trg 17 u kojem su imali jednu jedaću sobu, 1 najskromniju spavaću sobu, kuhinjski namještaj i najpotrebniju garderobu za  ulicu i kazalište. Prijavio je i motorkotač N.S.U., kupljen u ožujku 1940. za 8500 din., ali i dug Mirovinskom fondu kazališta od 600 din. No, cijelo vrijeme rata on je jedan od najaktivnijih u Crvenoj pomoći, ilegalnoj organizaciji koja je u HNK-u okupljala više od 150 članova, a koja je sakupljala pomoć za borce NOP-a i njihove obitelji.

Oboje preživljavaju rat živeći od njegove male plaće i rijetkih nastupa u kabaretima, a njena se bolest nažalost i dalje pogoršava. Nakon oslobođenja Zagreba i dolaska nove, socijalističke uprave  u ljeto 1945., Margita je opet nakratko članica HNK-a, no umirovljena je već u veljači 1946. zbog sve teže invalidnosti, i to odlukom novoga intendanta (i dugogodišnjeg prijatelja) Ive Tijardovića, skladatelja čije je uloge uspješno tumačila. Pridružuje se suprugu koji 1947., sa skupinom zagrebačkih glumaca odlazi iz HNK-a u Beograd u novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište gdje će 1951. godine proslaviti i 30. obljetnicu svoga uspješnog kazališnog rada.[1] Margita će  redovito biti u gledalištu, prateći njegov, mnogim jugoslavenskim nagradama i ordenima ovjenčan kazališni, ali i filmski put (snimio je od prvog jugoslavenskog filma „Slavica“ Vjeke Afriće još 30-ak filmova, TV drama i serija) sve do preranog kraja – nadživjet će svog supruga za dugih 18 godina.

Svojim vedrim neodoljivim scenskim šarmom i lijepom pojavom u kojoj su dominirale velike tamne oči, svojim zaraznim elanom, zvonkim smijehom, pjevačkim i glumačkim darom te smislom za lepršavu komiku, Margita Dubajić je osvajala publiku u međuratnom razdoblju našega glumišta koje s razlogom, između ostaloga i zbog nje, nazivamo – zlatnim. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Uz Dubajića, u JDP (pod misijom da se novi ansambl stvara od najboljih u cijeloj Jugoslaviji) iz Hrvatske su u prvoj fazi prešli Marija Crnobori, Tomislav Tanhofer, Joža Rutić i Mladen Šerment. Božena Kraljeva trebala je biti u toj skupini, ali se uprava HNK tome pozivu usprotivila.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. lipnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta