Razgovarao: Borna Vujčić

Ivan Vidić uvaženi je hrvatski romanopisac, a i hvaljeni dramatičar koji je ovu potonju ulogu dodatno potvrdio primanjem Nagrade Hrvatskog glumišta. U kategoriji za najbolji dramski tekst ili dramatizaciju pobijedilo je njegovo djelo Kronika seoske ljubavi, koje je Gordana Gadžić postavila na kazališne daske u produkciji Teatra Rugantino.

Primite iskrene čestitke redakcije Hrvatskog glumišta na dobitku nagrade. Koji, po Vama, značaj imaju nagrade u kontekstu kulture? Iz perspektive pisca u Hrvatskoj, kako ocjenjujete provedbu nominacije i dodjele za razne nagrade?

Hvala Vam na čestitci. Nagrade imaju bitnu ulogu u kulturi, jer doprinose vidljivosti djela i autora u vremenu kad značaj kazališne kritike, kao i svake druge stručne kritike u kulturi općenito, opada, pa su umjetnička djela često prepuštena reklami i nevidljivosti u bespućima interneta. Nominacije su prepuštene selektorima i žiriju, a na njima je da budu što univerzalniji u izboru i ne podliježu trendovima i političkoj indoktrinaciji u odabiru tema i njihovom poželjnom tretmanu, kako je u posljednje vrijeme sve češće slučaj.

U kojim okolnostima je nastala ideja za tekst i po čemu je bio specifičan proces pisanja? Je li od početka postojala namjera da se Kronika seoske ljubavi postavi u Rugantinu?

Tekst je nastao razradom novele Dnevnik jedne jajare iz zbirke San od tisuću ljeta koja je 2019. objavljena u izdavačkoj kući HENA. Ja ponekad pretvaram svoje proze u drame i obrnuto, kad osjetim da tekstovi imaju potencijal biti reinterpretirani u drugoj književnoj vrsti, pa čak i u drugom mediju, na nov, po mogućnosti cjelovitiji način. U ovom slučaju, ideja je bila ustanoviti kako bi izgledalo da jajara, otuđeni otpadnik iz grada i društva, dobije svoju partnericu. I tako je nastala priča o ljubavi i usamljenosti udvoje.

Kako ste zadovoljni suradnjom s Gordanom Gadžić, koja u ovoj predstavi preuzima dvije važne dužnosti, odnosno nastupa u glavnoj ženskoj ulozi i djeluje kao ravnateljica kazališta?

Bilo mi je veliko zadovoljstvo surađivati s Gordanom Gadžić i njenim Teatrom Rugantino na ovom projektu i nadam se da će se to u doglednoj budućnosti i ponoviti. Pratim predstave Teatra Rugantino od njegovog nastanka, i s njom i njezinim pokojnim suprugom Ivicom Vidovićem me vezuje dugo i iskreno prijateljstvo, tako da je to, osim prijateljski, također i prostor dubokog umjetničkog razumijevanja. Takav oblik suradnje s Gordanom kao glumicom i producenticom Rugantina, posebno je pogodan za moje male kazališne forme, duodrame, kojih sam napisao nekoliko posljednjih godina. Drame s dva lika su svojevrsni bliži ili krupni plan koji mi je potreban da detaljno razradim ono što je tematski i psihološki nemoguće postići u totalima i panoramama velikih, ansambl komada.

Antagonizam grad-selo u dramskoj književnosti postoji barem od vremena renesanse – kako ste vi pristupili svevremenskom motivu? Možete li ovu temu dovesti u vezu s određenim demografskim pitanjima prisutnima u Hrvatskoj?

Iako taj antagonizam tematski, svjetonazorski i estetski postoji već stoljećima, u drami Kronika seoske ljubavi odvija se samo na prostornom i psihološkom planu mjesta i prilike za odlazak iz suvremene civilizacije. To je prostor povlačenja u drugačiji način života, koja je danas ideja i želja mnogih urbanih ljudi. Drama ispituje je li on uopće moguć, je li moguća izdvojenost i samoodrživost, i ako jest, kao ona izgleda i je li uopće poželjna suvremenom čovjeku, koji se odavno udaljio od sela i prirode.

Kad bi se Vašem tekstu trebao odrediti žanr, biste li se složili da pripada kategoriji romantične komedije? Tip je to priče kojeg puno češće asociramo uz film nego što ga očekujemo u kazalištu. Koje biste specifičnosti ove forme naveli kao inspirativne?

Svojim tekstovima ne određujem žanr. On se, kao i forma, traži i nalazi usput, u procesu rada, i ta odrednica onda može poslužiti ljudima kao orijentir što će to čitati ili gledati. Naziv romantične komedije mi je prihvatljiv, jer sadrži riječi romantizam i komedija, iako to striktno moji tekstovi nisu. Oni estetski i stilski uglavnom odudaraju od načina kako se piše danas jer mi je potreban totalitet i povijesna sinteza, tako da ćete kod mene rijetko vidjeti dokumentarizam, dekonstrukciju ili aktivizam, danas često prisutne u umjetničkim djelima. Kad i postoje naznake toga, one su dane drugačijim književnim govorim.

Bliži li se neko drugo Vaše djelo izvedbi ili objavi? Pišete li nešto novo?

Upravo sam završio roman Sat koji otkucava samo tik, koji bi trebao izaći u dogledno vrijeme. Dovršavam i Pustolovine kreativnih knjigovođa, satiru koja o aktualnim temama progovara jezikom i metaforama ekonomije, koja nam je posljednjih desetljeća nametnuta kao glavni cilj i alat sagledavanja života, cjelokupnog društva i svih mogućih ljudskih vrijednosti.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. veljače 2023.