Razgovarao: Borna Vujčić

30.6.2024. – „Ivan Leo Lemo, svaka Anđa ponaosob te Ante, kao najbolja muška uloga u ovom komadu, uputili su nas u zakone Zagore. Što reći? Ovaj Gestamtkunstwerk visoko je postavio ljestvicu izvedbenog i smislenog predstavljanja cijelih larpurlartiskičkih mentalnih sklopova surovih realnosti borbenog kraja, hajdučkih ljudi i junakinja kako ženskih, tako i muških, da se pograbe s onim što zovemo život.” Uz ovo obrazloženje ovogodišnji stručni Ocjenjivački sud 31. Festivala glumca dodijelio je Nagradu Vanja Drach za najbolju predstavu u cjelini ekipi Zakona Zagore u produkciji GKM-a Split, a u režiji Ivana Lea Leme. Redatelj Lemo osvrnuo se na specifičnosti kazališne obrade lokalnih identiteta, na važnost izvedbene umjetnosti danas, a i unutarnje borbe koje prate pojedinca čija je uloga progovarati o spomenutim pitanjima.

Pregled Vašeg opusa sugerira naročitu sklonost Vašem rodnom Splitu. Koji je Vaš intimni doživljaj, kako je bio nazvan u stanovitoj TV seriji, nepokorenog grada?

Profesionalno režiram predstave od 1997. godine. Skupilo se u tom periodu preko sto predstava. Svaka mi je bila sve. Ali da, i u meni i oko mene posebno su odjeknule one koje se bave Splitom. Taj moj splitski val prvenstveno mogu zahvaliti Gradskom kazalištu mladih u Splitu, s kojim rastem cijeli svoj redateljsko-spisateljski život. I Ljubica Srhoj, dugogodišnja ravnateljica tog teatra na Prokurativama, osnovanog 1943. godine u zbjegu, u pustinji u Egiptu, u izbjegličkom kampu El Shatt, koja je GKM uvela u 21. stoljeće, i Belmondo Miliša koji je od nje preuzeo ravnateljski kompas i producirao naš Cabaret Splićanke koji je od 2016. kada smo ga praizveli postao fenomen s rekordnom posjećenošću, i Ivo Perkušić, današnji ravnatelj, na čije sam inicijative nastavio pisati i režirati splitske identitetske pletere i petlje; njih troje su ravnatelji koji su mi davali maksimalnu kreativnu slobodu i povjerenje. Nakon Cabareta Splićanki, postavili smo Cabaret Split in space, a prošle sezone Zakon Zagore. Pišući te priče koje se događaju u Splitu, mirio sam se sa svojim gradom i sa samim sobom te stvarao neke nove relacije s onima za koje sve to, najbolje što možemo, radimo – s divnom splitskom publikom. Znamo da je jezik alat kojim obrađujemo sebe, a taj naš splitski žargon, melodičan i koleričan ili naš vlaški dijalekt, pun epike i augmentativa, jezici su to koji vibriraju oko splitske identitetske srčike i samo sa splitskom publikom postižem sve nijanse prožimanja i prepoznavanja. Split je moj materinji jezik. Split je moja emotivna mapa djetinjstva. Split je moja Škola. Formativno su me dojmili i oblikovali nastavnici i profesori koji su me u osnovnoj školi, srednjoj Umjetničkoj i Prvoj gimnaziji opremili za životnu ekspediciju pronalaska svoje svrhe i mjesta pod suncem. Oduvijek sam znao da će to mjesto biti u teatru. Ta inicijacija mi se dogodila u mom rodnom gradu gledajući uloge veličanstvene Zdravke Krstulović; slušajući operete maestra Tijardovića, čiju sam Malu Floramye dva puta režirao, a kronološki smo se nadovezali 1976. kada je on umro, a ja se rodio: živeći mentalitetske melodije Smojinog Velog i Malog mista, upijajući šarm njegovih toplih mediteranskih karikatura, učeći kako biti i gorak i sladak u isto vrijeme. U Splitu sam proživio i preživio period sveopće predratne teatralizacije, zatim rat, a kada je došlo vrijeme svekolike poratne redikulizacije, onim prvim vlakom nakon Oluje – mislim da su ga zvali vlak slobode, s maketom i redateljskim konceptom Shakespeareove Oluje, otišao sam u Zagreb na prijamni ispit na Akademiju dramske umjetnosti. Sada, nakon trideset godina, trudim se sa Splitom podijeliti sve što sam u međuvremenu naučio. S posebnom odgovornošću dijelim sa splitskom publikom bipolarnu splitsku dijagnostiku jer naš ludi Split, kada je svjetski i liberalan, nema jačeg u Kumovoj slami, a kada je drčan i zadrt, nema veće konzerve i hrđe hrđavije. Takav sam i ja. Pljunuti. Zato se i volimo i razumijemo. Usprkos tužnim tišinama, bučnim banalitetima, usprkos turizmu i tradicionalizmu. Dok nas smrt ne rastavi.

U Zakonu Zagore prikazujete problematiku tzv. Vlaja, došljaka u Split koji često nisu bili dočekani naročito srdačno. Kako je tema migracije specifična za splitski krug?

Moj otac je jedan od tih došljaka. Većina moje generacije su djeca tih vrijednih ljudi na čijim je žuljevima i žudnjama izgrađen industrijski Split, kasnije hadezeovski opljačkan u takozvanoj privatizaciji i prerovan za sadnju i uzgoj masovnog turizma. Svaki je grad u svojoj kompleksnosti satkan bojama i šarama onih koji dolaze, onih koji prolaze, onih koji ostaju, koji se uklapaju, koji utječu na ostale ili onih koji se utope u valovima većine. Tako je i sa Splitom. Ti došljaci iz Dalmatinske zagore nisu bili bahati osvajači, nisu pjevali gange i rere po rivi i plesali svoja kola po Dioklecijanovom Vestibulu. Splitu su prilazili ponizno i marljivo, trudili su se uklopiti i obrazovati svoje potomke, željeli su nadoknaditi sve ono što im je u njihovim čarobnim zabitima na kamenim periferijama dvaju carstava, istočnog istanbulskog i zapadnog bečkog, bilo stoljećima uskraćivano. I uspjeli su, oštroumni i uporni. Nikad mi se nije sviđao malograđanski pogled s visine na takozvane Vlaje. U predstavi Zakon Zagore taj sam oholi i površni pogled htio redefinirati. Možda je ta polarizacija Splita na takozvane fetive Splićane i takozvane Vlaje samo karmički nastavak ishodišne dualnosti; s jedne strane Dioklecijan, na čijoj smo se Palači nadogradili, a s druge strane Dujam, čiju su duhovnu vertikalu Splićani materijalizirali u zvonik usred te Palače. I Duje je bio došljak, ali ne iz Sinja, nego iz Sirije. Toliko o migracijama.

Fabula predstave pokriva dug period: od znakovite 1945., preko burnih devedesetih, pa sve do danas. Koji su bili izazovi u prikazivanju ovako dugačke radnje?

Sve moje predstave imaju feminističku, almodovarovsku angažiranost. U Zakonu Zagore ta je dramaturška i biografska evolucija utjelovljena u emancipaciji stereotipne Anđe iz izmišljenog sela Vitrovine. Šest glumica igra šest perioda Anđinog života. Kroz njezin melodramatičan meandar gledamo našu povijest, našu podsvijest, naše patrijarhalne potrese i matrijarhalne amortizere tih muških narativa i nesporazuma. Naša se Anđa iz Zakona Zagore na neki način nadovezuje na dvije slavne Anđe hrvatske književnosti: onu Brešanovu iz Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja i onu Smojinu iz Malog mista. Moja Anđa dramski dobacuje do današnjeg digitalnog doba. Svi ostali aspekti naše produkcije i inscenacije bili su u službi Anđe i tih divnih glumica koje je nose i prenose jedna drugoj, kao pionirke štafetu.

Na koje načine smatrate da je kazalište konkurentno drugim medijima koji na razne načine prikazuju priče i treba li to uopće pokušavati biti?

Teatar čuva krucijalne aspekte čovječnosti. Teatar apelira na prisnost i prisutnost. Šamanska, ljekovita uloga kazališta događa se u transferu na relaciji: predstava – publika, točnije: glumac – gledatelj, najtočnije i najnezamjenjivije: čovjek – čovjek. Što više odmičemo prema digitalnom (ne)vremenu, to je teatar potrebniji, ekskluzivniji, važniji. Tijelo glumca je bojno polje u kojem publika bije bitke koje u životu ili teško preživljava ili kronično zaobilazi ili kobno propušta. Teatar je češalj koji nam raščešlja raščupane i zapetljane emocije. Teatar je najadekvatnija terapija koju čovjek može i mora primiti. U staroj Grčkoj ista lokacija bila je i kazalište i lječilište. Nove tehnologije i novi trendovi poput društvenih mreža ne ugrožavaju teatar, ako im znamo mjesto i uporabu, ako razlikujemo živo od mrtvog, oko od ekrana, dodir od displaya. Čini mi se da ipak to nije teško razlikovati. U ovo novo doba zdrav razum se pokazuje kao važna valuta raspoznavanja i razmjene istine. Inače volim nove tehnologije, aktivan sam na društvenim mrežama, veseli me tzv. AI kao alat, vrlo upotrebljiv u kazalištu. Iako, ne smatram ga inteligencijom nego se slažem s Noamom Chomskym koji ga naziva reciklažnim alatom i plagijatorskim oruđem. Ništa više. By the way, fasciniralo me kako je u doba pandemije i lockdowna jako puno ljudi na Tik-Toku počelo objavljivati  beskrajno teatralan sadržaj u kojem se pleše, pjeva, kostimira, scenografski intervenira. Bravo, ekipa! Bilo mi je žao da dosta tih content kreatora ne zna da po inspiraciju za teatraliziranje svog svijeta mogu doći u teatar. A još mi je više žao da jako puno kolega oholo i s visine gleda te naše kreativne suputnike koje ne uokviruje portal kazališta nego format ekrana mobitela. Potreba nam je ista. U svojoj, ponekad snobovskoj umišljenosti, ne želimo se spuštati po tu publiku, tamo gdje oni kreiraju. Mislimo da smo mi pravi, a oni krivi. A jako često su maštovitiji, precizniji, kompleksniji i uronjeniji u zeitgeist. Uglavnom, ne smijemo biti umišljeni. Moramo biti otvoreni, ali zaboraviti bit, suštinu. Nismo zatvorena sekta nego otvoreni svijet. Teatar nije ugrožen. Ali ugroženi su naši potencijali i talenti koje sami uguramo u kutiju za cipele, a pravimo se važni kao da smo kapetan Picard koji upravo u warp 10 brzini ide u nove svemirske kvadrante. Ta zamka samodopadnosti i uljuljanosti u privilegirani komfor neke ideologije, institucije, ansambla, u zadnje vrijeme najčešće zahvaća one koji se ne moraju boriti za svoj glas i svoju dasku na kojoj će reći ono što jedva čekaju i životno moraju.

Kako biste postupili kao redatelj na angažmanu u kojem – zamislimo da je moguće, produkcijskih ograničenja ne bi bilo?

Postavio bih indijski ep Mahabharata. Bilo je nekih razgovora i pregovora, ali valjda još nije došao trenutak da dramaturški prilagodim i režiram tu kompleksnu i najfascinantniju priču svih vremena. Dogodine će biti četrdeset godina otkako je Peter Brook režirao svoju slavnu inscenaciju tog remek-djela po dramatizaciji Jean-Claudea Carriera. Predstava mu je trajala devet sati, zapravo čak jedanaest sati s pauzama, i godinama je gostovala po cijelom svijetu. Ja sam je, nažalost, gledao samo u video-izdanju. Zar to i danas ne bi bio adekvatan lijek za naš kolektivni poremećaj pažnje, za uznapredovalu površnost i civilizacijsku potrebu da se vratimo korijenima? Ne kao tradicionalisti, nego kao duhovni tragači.

Kojim Vašim budućim projektima se možemo radovati?

Vaš me intervju zatekao u Sarajevu, gdje u Narodnom pozorištu dovršavam Mozartov Figarov pir. Nakon opere La Bohème i operete Mala Flormye, to je moja treća suradnja sa zaigranim i posvećenim ansamblom NP-a. Premijera nam je zakazana za sam kraj sezone, 28. lipnja i beskrajno me veseli da ćemo se i s ovim djelom u kojem Figaro ruši lažne veličine u predrevolucijskoj Europi 18. stoljeća predstaviti gostoljubivoj sarajevskoj publici. Jezivo mi je koliko atmosfera te komične opere u svom najširem okviru nalikuje na današnji dekadentni svijet zaleđen ledom Novog hladnog rata. Nakon toga dovršavam komediju Jоеа Ortona Peripetije sa psihijatrije (What the Buttler Saw) s brilijantnim ansamblom Gradskog kazališta Komedija u Zagrebu. Nakon našeg hita Cabaret Zagrepčanke i statičar, nadam se da ćemo i ovom komedijom na odjelu psihijatrije u kojoj su psihijatri ludi k’o puške a pacijenti su izluđeni narod živ zavezan lancima nekompetencije i sadizma, razveseliti Zagreb, od listopada ove godine, kada imamo premijeru. Nakon te dvije predstave pred kraj godine, vraćam se kući, u moj GKM s početka našeg razgovora, gdje režiram svoj tekst o lažnim ljevičarima i tragikomičnim desničarima pod čijim velikim nuždama svakodnevno otvaramo svoje male rainbow kišobrane.

Ali zapravo, bit ću vam iskren – ovo je razgovor za naš cijenjeni cehovski časopis i malo ću raspuhati ovo sebeljubno PR prenemaganje. Naime, prošle sam godine, prvi put u svom životu koji sam posvetio kazalištu, počeo osjećati kapljice gorčine, ljutnje, frustracije. Prebacilo me. Nisam htio upasti u našu uobičajenu sindikalno-sentimentalnu maniru kukanja i kritiziranja zbog ovoga i onoga, zbog uznapredovale krize kompetencije, klijentelizma, lažnih kriterija, političkih kadroviranja, nedostatka vizije, kulturne politike, izostanka moralnih primjera, inflacije ideološkog sektaštva itd., itd. Čvrsto sam odlučio otići. Nisam dogovorio sezonu, promijenio sam broj telefona i spakirao se za odustajanje, a onda mi se dogodilo čudo. Mnogo toga na čemu sam radio, u što sam se srcem ulagao, mnogi prijatelji i kolege, ne znajući za moju kapitulaciju, napravili su neke manevre i slučajno usmjerili neke svoje magnete. I ostao sam. I evo me. Uživam, kao i inače, između dvije probe, između dvije predstave, između drama i dasaka. Lekcija mi je – ne upirati, ne opirati. Sve je krhko i na tankom ledu. Osim ljubavi. Resetirala se moja redateljska pozicija. Hvala svima koji su mi to omogućili. Najiskrenije hvala publici koja osjeća ono što radim. A najveća hvala autorskom timu s kojim živim i stvaram te glumcima i svim izvođačima s kojima dijelim prašinu i znoj, špranje i sanje. Oni su moji šamani i klauni, moji prijatelji i učitelji.

Idemo dalje.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. lipnja 2024.

Autor naslovne fotografije: Ivan Posavec