Razgovarala: Branka Primorac

Glumčina, sjajan glumac, ljudina, velik čovjek, tinjajuća žeravica teatra, a opet samozatajan čovjek koji šutke prati sudbinu mjesta od kojeg se ne može odmaknuti, koje mu je poslanje… Odavno nisam pročitala toliko komplimenata jednom glumcu od kolega, znanaca, ljubitelja kazališta, od matične kuće. Jest da je tome povod 40 godina vjernosti Drami HNK Osijek, ali svakako godi?

Svakako da godi, lagao bih kad bih kazao da je drukčije. Iskreno govoreći, nisam čovjek koji voli prevelik publicitet, osim onoga koji je u službi predstave, uloge koju igram, ansambla, kazališta…tako da me sve ovo oko obilježavanja 40. godišnjice rada ugodno iznenadilo. Svima koji su u tome sudjelovali još jednom bih, i na ovaj način, od srca zahvalio.

Ni Vi niste ostali dužni jednom jedinom kazalištu, jednom jedinom ansamblu, jednom jedinom gradu u zahvalnosti za sve te godine, „male za povijest teatra, velike za mene”. Osjeća se da riječi nisu jednosmjerne i da nisu samo prigodničarske.

Puno je to godina za mene, ali za prolaznost glumačke igre i kazališnu umjetnost gotovo treptaj. Nadam se samo da su uloge odigrane na ovim daskama, u tim susretima glumca, ansambla s publikom uspijevale prijeći rampu, izmamiti osmijeh, suze, iskrenu reakciju gledatelja – od partera do galerije. Baš ti trenuci, ta razmjena energija, izazivaju zadovoljstvo i pravi su dar. Ne postojimo jedni bez drugih.

Doista niste nikada poželjeli promijeniti radnu sredinu, grad i kazalište kojem ste predali svu svoju energiju, znanje, talent, ljubav – jednostavno rečeno – dušu?

Slažem se s koleg(ic)ama koje razdvajaju poslovno od privatnog i ne žele izlagati neke najbliže ljude iz privatnog života oku javnosti. Zbog ovog pitanja pravim iznimku. Naime, otac sam odrasle kćeri s posebnim potrebama kojoj je neophodna cjelodnevna skrb. Budući da je i supruga bila zaposlena, odlučio sam da ostanemo usidreni u ovom predivnom gradu. U poslovnom smislu to je značilo potpunu predanost osječkom teatru, mojoj drugoj obitelji, a privatno da moje dijete ima oca i majku prisutne u svom razvoju i odrastanju svakoga dana, na najbolji mogući način. U životu imamo za sve alternativu osim za onaj konačni ishod. Moj izbor je bio ovakav i znam da nisam pogriješio. Imam dovoljno energije, znanja, ljubavi i strasti da se predam ovim dvjema obiteljima.

U čemu je tajna Čehovljeva Višnjika i Vaše uloge sluge Firsa u toj predstavi, uz druge uloge koje se pamte u Vašoj interpretaciji? Negdje ste, naime, rekli da ste sretni da se Višnjik podudario s Vašom obljetnicom.

Jednostavno, riječ je o jednom od najvećih dramskih pisaca, a Višnjik je njegova ponajbolja drama. Stara Rusija je na prekretnici i došlo je vrijeme promjena. Psihološku dramu s naglaskom na socijalnu temu sagradio je od sjajno nesavršenih likova kroz koje pulsira bol, humor i tjeskoba. Dobro primjećuje Dubravko Mihanović: „Zazivamo promjenu – društvenu, političku, ideološku, osobnu, a s druge strane je se pribojavamo jer bismo mogli izgubiti neke udobnosti na koje smo navikli”. Višnjik je tekst koji govori upravo o tome. Što je s nama danas, što nam se događa? Puno je tu poveznica. Stari lakaj Firs svakako je simbol jednog vremena koje odumire, simbol mrtve prošlosti. No, igrajući Firsa može se – a Čehov je to u nj upisao – iskazati i puno ljubavi za to vrijeme, prošlo, puno pažnje i brige za mjesto i ljude koji ga okružuju i kojima je stoički ostao odan do kraja.

Višnjik se igrao na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Što Vam je draže – ambijentalna predstava ili ona ispod krova matične kuće, na pozornici kojoj znate svaku dasku?

Nakon odigrane premijere Višnjika prošloga ljeta u dvorištu Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u osječkoj Tvrđi bio sam uvjeren da je to idealan prostor za predstavu. I bio je, po svemu. Uživali smo u zajedničkoj igri s našim kolegama iz Gavelle. No, zahvaljujući redatelju Ferenčini, odličnom ansamblu, sjajnim ulogama i čvrstoj strukturi predstave pokazalo se da Višnjik jednako kvalitetno nastavlja svoj život i na pozornici HNK-a u Osijeku, a nadam se, uskoro i u zagrebačkom Gavelli. I to s jednakom strašću i energijom.

Jedna Vaša kolegica, s kojom ste nebrojeno puta igrali, opisala Vas je ovim riječima: „Divan partner, izgara za svoju ulogu”. Kako teče priprema lika koji ćete igrati? Imate li neku svoju taktiku?

Nemam neku posebnu taktiku. Uloge su birale mene, pa sam tako u ovih 40 godina odigrao puno toga – od malih do naslovnih, od mladića do staraca poput Firsa. Tu je i prednost ovakvog teatra koji broji dvadesetak glumaca. Pružit će vam se prilika da odigrate uloge koje možda nikada ne biste dobili u većem ansamblu, gdje bi vas stavili u neku ladicu, neki fah…i tako do mirovine.

Bili ste zajedno s Vlastom Ramljak, Ivanom Brkićem, Damirom Lončarom, Velimirom Čokljatom, Anitom Schmidt – prva generacija dislociranog studija glume zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Je li taj nauk stvorio dobre temelje za dugovječnost na sceni?

Toj generaciji pripada još i Jasna Odorčić i tragično preminuli Željko Vuknić (nakon 1. godine studija). Kad bismo se malo detaljnije pozabavili karijerama ovih ljudi, vidjeli bismo koliki su trag ostavili u našem glumištu – ne samo u kazalištu nego i na filmu, televiziji i kroz pedagoški rad s mladim glumcima. U ono vrijeme donijeli smo potrebnu svježinu, energiju, kvalitetu i podigli Dramu HNK-a u Osijeku na višu razinu. Ponosan sam što sam dio te generacije.

Jedan od profesora bio Vam je legendarni Fabijan Šovagović. Teško mi ga je zamisliti kao sistematičnog predavača. Kakav je bio pedagog?

Da, Šova je bio i jedan od glavnih inicijatora za pokretanje dislociranog studija glume u Osijeku. Nije on bio ni pedagog, ni profesor, ni predavač – bio je puno više i veće od svega toga. Genijalno jednostavan čovjek čija je esencija bila gluma. Na tom prvom semestru vodio nas je mudrošću i ljubavlju koju mu je podarila ova slavonska ravnica, koja je disala kroz njega i zbog koje se na koncu i razbolio. Živjeli smo s njim, na probama i poslije njih, život velikog glumca onakav kakav jest, ogoljen i iskren do kraja. On je napravio inicijaciju i inficirao nas je ovim poslom. Vodio nas je svugdje; na snimanje filma, na njegove predstave, u svoj zagrebački stan, upoznavao s kolegama…predano, požrtvovno kao otac i prijatelj.

Kasnije ste igrali s njim u njegovu i Schmidtovu filmu Sokol ga nije volio. Jesu li to bila dva različita čovjeka – Šovagović prenositelj znanja i Šovagović glumac i pisac?

Ne, nije tu bilo nikakve razlike. Uvijek jedan, jedinstven i svoj, neponovljiv. Od početka je bio s nama i pratio nas. Na kraju studija bio je prisutan i u stvaranju osječke predstave Sokol ga nije volio u režiji Joška Juvančića, pa onda i na setu istoimenog filma. Također je bio užitak biti mu partner u predstavi Ivana Kušana Čaruga u režiji Radovana Marčića. Tu je ulogu inače igrao i u legendarnoj postavi Čaruge Reljina Teatra u gostima. Koliku je karizmu imao, oslikava situacija kad se prvi put pojavi na sceni kao Zeljić: publika ga nagradi pljeskom a da nije  izgovorio ni riječ teksta!

Film i televizija nisu Vas prepoznali kao vrsnog glumca ili se Vi ne trudite biti blizu kad se dijele uloge?

Istina je da su pojavljivanja na filmu i televiziji bila minimalna. Odgovor se krije u onome što sam rekao negdje na početku. Bilo je poziva na audicije i ponuda za snimanje, ali odlučio sam da se kvalitetno i predano mogu posvetiti samo dvjema obiteljima. Za sve ostalo, a da ne bude površno odrađeno, treba vremena i energije.

Kako istu strast za glumu zadržati tako dugo, ne umoriti se, ne zasititi se pozornice, a biti svaki put dostojan povjerenja? Koje su to nove prakse koje pomažu u tom maratonu?

Kako sam se posvetio samo teatru, nije bilo nekih većih perioda zasićenja. Pokušavam svakoj ulozi pristupiti kao da je prva i posljednja. Svaka je novi izazov i trudim se taj glumački napor i rad pretvoriti u igru, da me ne zaskoči rutina. Od životne i glumačke zasićenosti iskustvom nastojim se obraniti provociranjem novih iskustava. Dobar tekst i redatelj, uz ovakav ansambl, to ponajviše omogućuju.

Koje su uloge nastajale lako, a koje teško i mučno? Kojima ste na kraju bili zadovoljniji?

Uvijek je najzanimljiviji sam proces stvaranja uloge. Prije nekoliko godina radili smo Emeta po romanu Ivane Šojat. Bila je to uloga djeda Andrije; alkoholičara, zlostavljača i pedofila. Lik koji ni na koji način ne možete opravdati. Cilj mi je bio da ga ogadim publici kroz nekoliko pojavljivanja, svim dopuštenim scenskim sredstvima. Izlazeći iz svoje zone komfora, čačkajući po sebi, otvorili su se i povezali neki prolazi iz svjesnog u nesvjesno. Bilo je to prilično mučno iskustvo. Srećom, crvenu crtu nisam prešao, zahvaljujući kolegama i redatelju Strelecu. Cilj je ostvaren, publika je dobro reagirala, i na koncu sam bio zadovoljan odigranim.

Slažete li se s brojnim kolegama u stavu da za glumca ne postoji mirovina?

Da, slažem se. Naravno, uz uvjet da vaše tijelo i um još uvijek dobro funkcioniraju i da u vama nije usahnula strast za scenom.

Odvojili ste privatno od profesionalnog. No, kako Vaši doma gledaju na posao kojim se bavite? Odnesete li pred premijeru glumu kući?

Svi igramo toliko uloga u životu pa nema potrebe da i ove profesionalne nosimo kući. Ali teško je to postići. Ti svjetovi se međusobno prepleću i utječu jedni na druge. A što će moji sa mnom? Istrpe tu malo pojačanu dozu adrenalina pred premijeru, a onda opet zaplovimo mirnijim vodama.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. ožujka 2021.