Razgovarala: Branka Primorac

Što Vama, odnedavno s diplomom zagrebačke ADU, znači dobitak ugledne Nagrade hrvatskoga glumišta za izuzetno ostvarenje mladog umjetnika do 28 godina?

Svakako mi je poticaj za daljnji rad. Da nastavim preispitivati svoje umjetničke mogućnosti.

Je li Vas nagrada začudila ili opteretila velikim očekivanjima u budućem radu?

Svakako me vrlo iznenadila, nisam je očekivao. Je li me opteretila? Pa mislim da nije. Ne pridaju ljudi tome toliku pažnju, što je izvrsno, jer nagrade nisu isključivo mjerilo rada. Svakim projektom pred sebe stavljam velika očekivanja.

Kao profesionalni glumac djelujete kratko vrijeme, no već ste dobili nekoliko filmskih, televizijskih i kazališnih uloga. U kojem se fahu najbolje snalazite?

Imam osjećaj da se najbolje snalazim u kazalištu – tu imam najviše posla, iako mi kamera dođe kao pravo osvježenje.

Osjećate li veliku razliku u radu na filmu, televiziji, kazališnim daskama? Za što Vas je od toga Akademija najbolje pripremila?

Sve ima svoje zakonitosti i drukčiji pristup. Razlika je sama po sebi, najmanje u načinu glume. Najbolje smo pripremljeni za kazalište, budući da na Akademiji rijetko imamo priliku raditi ispred kamere. Preciznije rečeno, inzistira se na kazališnoj glumi.

Vi ste u tri-četiri godine, ako se uzme u obzir i pandemijsko vrijeme, nanizali lijepih uloga. Kako su se na tržištu rada snašli Vaši kolege iz klase?

Sretan sam kad vidim kako mi kolege zbilja rade posvuda – od televizije do kazališta. Zadovoljan sam jer zbilja smo bili klasa izvrsne radne etike. Koliko znam, svi rade. Neki kao samostalni umjetnici, neki zaposleni u kazalištima…

Zasad ste slobodnjak. Odgovara li Vam taj status trajno ili biste radije neki stalni angažman?

Točnije, honorarac sam, budući da nemam status slobodnog umjetnika. U ovo pandemijsko vrijeme to mi nikako ne odgovara. Volim slobodu da mogu raditi što hoću, ali svakako bih volio biti dio ansambla. Imam potrebu da kao član jednog kazališta s kolegama stvaram program kroz više sezona. Jedno kazalište može biti senzacija, poput britanskog nogometnog kluba Leicester City 2016. godine. Odjednom podići ugled. Čini se neočekivano, ali ne dolazi to preko noći, na tome treba raditi godinama, promijeniti način razmišljanja.

Može li se živjeti od prihoda koje imate od uloga?

Citirat ću Dragu Ivaniševića: „S ponešto još zuba hvatam se za život“.

Kako su odluku da se upišete na glumačku akademiju primili Vaši roditelji?

Bili su mi apsolutna podrška. Uvijek.

Bjelovar iz kojeg dolazite iznjedrio je nekoliko vrhunskih glumaca. Jeste li od njih tražili pomoć u pripremi prijamnog ispita? Što ste pripremili za ispit?

Ivan Ožegović pripremao me za prijamni ispit budući da se znamo iz dana Bjelovarskog kazališta, a obojici nam je u djetinjstvu učiteljica bila dramska pedagoginja Margareta Fabičević. Pripremio sam lik Trepljova iz Čehovljeva Galeba, pjesmu Borisa Marune Branit ću kuću svoga oca, te prozni tekst Bukowskog Moj prijatelj William.

Jedne su Vas novine poslije predstave Mačak u vreći G. Feydeauea proglasile zvijezdom. Je li Vam godila ta zvjezdana prašina?

Ne smatram sebe apsolutno nikakvom zvijezdom. Meni bi „zvjezdana prašina“ bila kad bi mi danas-sutra netko došao i rekao – ti si mi bio poticaj ili inspiracija za glumu, za bilo kakvu kreativu. Ako ikad u nekome probudim strast za glumu, onda neka me zovu idolom, zvijezdom, kakogod. Danas su zvijezde materijalizam, površnost u iskazu i raskoš. Ne želim se u tome vidjeti. Točnije, pokušavam što više bježati od toga, iako su struje jake…A naslov u novinama kupuje pažnju, to je jasno. (smijeh)

Upravo ste u GK Komedija imali izvedbu predstave nezavisnog projekta Njemačkiiiii za početnike hrvatskih dramatičara, u kojem osim mlađahne ekipe igra i prekaljena glumica Mirela Brekalo. Kako doživljavate rad s iskusnijim kolegama?

Uvijek se veselim kad mogu raditi s glumačkim veličinama koje sam kao klinac gledao na televiziji. Vidim da se oni hvataju ukoštac sa sličnim problemima i po tome su mi bliži i prisniji u samom procesu. Neke stvari rade s velikom lakoćom. Iskustvo u našem poslu zaista igra veliku ulogu. Kada dobijete podjelu i vidite neke jake glumačke kalibre, to vam dođe kao šlag na tortu, a još je niste ni probali. Uglavnom je to uvijek ukusno iskustvo. Kao i s Mirelom Brekalo. Stariji kolege imaju veliku tendenciju biti glumački „očevi i majke“ i to je nešto u našem poslu što je plemenito i divno.

Što je novo na profesionalnom planu?

Novo ljeto, nova predstava na Opatovini.

Hoće li Vam ostati vremena za vlastite interese, učenje stranog jezika ili istočnjačke tehnike opuštanja poput joge, beatboxinga koji će Vam trebati da odrapate vlastitu rap-pjesmu? Jeste li je već napisali?

Hoće, mora ostati vremena. Pokušavam si što više ispuniti slobodno vrijeme. Krenuo sam opet s fizičkom aktivnošću, planiram uskoro krenuti na pjevanje, a za gušt, s prijateljima znam – kako bismo mi to rekli, baciti freestyle rap ili napisati neku pjesmu.

Kako vidite kazališnu umjetnost svoje generacije?

Tek će se vidjeti. Trenutno smo u sivilu, neprilagođeni i izgubljeni. Tražimo se i pitamo kako i što dalje. Balansiramo između onoga što želimo i što moramo. Tresemo se, ali svakim udahom sve čvršće stojimo na ljestvama i penjemo se parajući ono za što dišemo.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. svibnja 2021.