Piše: Josip Grozdanić

Kad je govorio o sebi, Špiro Guberina je znao reći da bi, u slučaju da glumu i nije izabrao kao svoj životni poziv, svejedno glumio, iz jednostavnog razloga što se uvijek volio pretvarati da je netko drugi. Kao svoj ideal glume isticao je težnju da se u maksimalnoj mjeri poistovjeti s likom kojeg je tumačio u određenoj kazališnoj predstavi, u filmu ili televizijskoj seriji. A duhovit kakav je bio, dodao bi i da je biti Špiro Guberina, odnosno zaći mu pod kožu i poistovjetiti se s njim, vrlo zahtjevna uloga koja traži čitavog čovjeka. Kao i svi veliki i iskonski artisti, i Špiro je bio u potpunosti, do kraja i bez zadrške predan umjetnosti, nesklon bilo kakvim kompromisima ili kalkulacijama, svećenički posvećen artizmu i ostvarivanju spomenutog ideala o posvemašnjoj identifikaciji s likovima koje je utjelovljivao. Do te mjere da je, primjerice, pripremajući se za antologijsku i u dobroj mjeri za njegov glumački habitus amblematsku ulogu Joze Škovacina u kultnoj seriji Velo misto Miljenka Smoje i Joakima Marušića, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća mjesecima obilazio sela u zaleđu Splita, upijajući ne samo obilježja dijalekta i govorne ekvilibristike mještana tog kraja – pa je tako pokupio i autentičnu poštapalicu „muke mi ježove”, nego i usvajajući govor tijela, pokrete i mimiku lica karakteristične za ljude tog podneblja.

Kao najveću nagradu za svoj rad isticao bi osmijeh publike i gledatelja, a iz njegovih nastupa, onih profesionalnih kao i onih privatnih, bilo je razvidno da je riječ o skromnoj, samozatajnoj i izuzetno blagoj osobi. I kad bi tumačio lik dvojbena morala, iza maske i šminke jasno se razaznavalo lice dobrog, mirnog te na neki način plahog i povučenog čovjeka, onog koji „ne želi smetati”.

I uistinu, ni na pozornicama niti pred kamerama, od bine zagrebačkog HNK, u kojem je na stalnom angažmanu proveo dulje od četiri desetljeća, do Dubrovačkih ljetnih igara, od ratne drame Kota 905 Mate Relje do ekranizacije romana Osmi povjerenik Renata Baretića u režiji Ivana Salaja, te od TV-drame Natječaj za crnu priču Daniela Marušića do dramske serije Loza redatelja Darija Pleića i Gorana Rukavine, Špiro Guberina nikad nikome nije smetao. Dijelom stoga što je dominantno tumačio sporedne uloge, jer je bio sjajan i za kakvoće djela u kojima je nastupao nezamjenjiv kao bitan a nerijetko i najvažniji lik iz drugog plana, a dijelom stoga što je, barem se takav dojam stjecao, uživao upravo u takvim, manjim a iznimno važnim sporednim rolama. Ulogama u kojima su do izražaja mogle doći s jedne strane studioznost i suptilnost kojima je karakterno-psihološki ponirao u dubine i slojeve likova te ih minuciozno zaokruživao i iznosio pred gledatelje, a s druge strane upravo spomenute skromnost i nenametljivost kao osobine zrelog, mudrog i promišljenog čovjeka koji je dobro znao da je manje uvijek više.

To manje u njegovu slučaju i jest bilo uvijek više, i kad je još u srednjoj školi u šibenskom Narodnom kazalištu nastupao u operetama i komedijama, i kad je kao nesuđeni inženjer građevine ili matematike pristupio na prijamni ispit kod Branka Gavelle, kojemu je isprva smetao njegov specifičan, nesavršen i nedovoljno artikuliran govor no koji je ipak prepoznao njegov urođeni dar za glumu, i kad je kao student glume u Shakespeareovoj komediji Kako vam drago u Gavellinoj režiji u zagrebačkom Dramskom kazalištu utjelovio Sir Olivera Kvariteksta, i kad je u HNK 1957. debitirao ulogom Susjeda u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom u režiji Bojana Stupice. Kako se uobičajeno kaže, sve ostalo je povijest – u ovom slučaju povijest hrvatskog glumišta u kojoj je dionica Špire Guberine zapisana zlatnim slovima.

U toj povijesti ističu se njegove uloge Kneza Miškina u Idiotu, Argana u Umišljenom bolesniku, Figara u Figarovoj ženidbi, Saba u Vojnovićevu Sutonu, Baruna u Na dnu prema Gorkom, Kontea Rudje u Begovićevoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci i u još nizu predstava u njegovu matičnom teatru, a podjednako je razigrano i sugestivno tumačio i manje i veće role, znajući da za velike glumce nema malih uloga. Nastupi u nizu djela Ranka Marinkovića – od Čovjeka i Don Juana u Zagrljaju te Krele i Pijanca u Kiklopu, do Jacobsona u Zajedničkoj kupki, Don Florijana u Gloriji i drugima, kao i u više komada Ive Brešana – od Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja preko Svečane večere u pogrebnom poduzeću do Nihilista iz Velike Mlake i Nečastivog na Filozofskom fakultetu, te Marina Držića (Skup, Dundo Maroje, Grižula) donijele su mu titulu karakternog komičara. No kad je na pozornicama i pred kamerama i bio formalno komičar i klaun, Špiro je bio „klaun tužna lika”, histrion koji je u sve svoje uloge, ma koliko nominalno bile komične, unosio manje ili veće, ali uvijek zamjetne note tragike. Ili bi preciznije bilo reći – određene tuge, sjete i egzistencijalne tjeskobe. Jer, svi su Špirini komični likovi bili ljudi koji su, unatoč formalnoj razigranosti i nasmiješenosti, jako dobro znali, ili barem jasno osjećali, da ih negdje na obzorju, prije ili kasnije ali neminovno, očekuju ozbiljne nevolje i nesreće. Makar im trenutno bilo dobro, ili baš stoga što im je trenutno bilo dobro, a znali su da to ne može potrajati.

Darivao je Špiro publiku neštedimice svojim glumačkim darom i na Dubrovačkim ljetnim igrama, i na Splitskom ljetu, i na Sterijinu pozorju, i na Danima satire u Kerempuhu, i na Festivalu djeteta u Šibeniku. A djeca su ga voljela jer ih je odavno osvojio kao raspjevani i rasplesani Špiro Špula u sjajnoj TV-seriji Zlatna nit, koja je oduševljavala te inteligentno i promišljeno obrazovala, odgajala i senzibilizirala generacije djece. Neizbrisiv trag Guberina je ostavio i na televiziji, osobito kao Očenašek u sjajnoj seriji Dnevnik Očenašeka Eduarda Galića prema prozi Vjekoslava Majera, ali i više od pola stoljeća dugim nizom rola u TV-dramama i serijama, među kojima se u kolektivnu memoriju ponajviše urezao kao Kikašev brat Divac u Prosjacima i sinovima Ivana Raosa i Antuna Vrdoljaka, te kao Strikan iliti Njegova Visost u Velom mistu, ali i kao Špiro Bello u seriji Ča smo na ovon svitu Daniela Marušića prema Marku Uvodiću, kao sitni kriminalac Mate u Jelenku Obrada i Maje Gluščević, te u dobroj mjeri i kao lik u Fiškalu Joakima Marušića, prema Anti Kovačiću.

Nanizao je Špiro i solidan broj manjih ili većih filmskih nastupa, što glasom – primjerice u Kapetanu Mikuli Malom Obrada Gluščevića i Papićevim Lisicama, što tjelesno odnosno fizički – i u Timonu Tomislava Radića, i u Ogrestinoj mozaičnoj drami Tu, i u filmovima za djecu Tajna starog tavana, Kanjon opasnih igara i Šegrt Hlapić, no njegov su primarni i najvažniji milje ipak bili kazalište i televizija. Njih je intenzivno i dijelom ključno markirao gotovo šest desetljeća, za što je 2012. godine ovjenčan Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, a dvije godine kasnije i Nagradom hrvatskog glumišta za životno djelo. To nisu nagrade samo glumačkoj veličini i posvećenosti umjetnosti Špire Guberine, nego i njegovoj ljudskoj i profesionalnoj skromnosti i samozatajnosti.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. prosinca 2020.