Intervju: ORNELA VIŠTICA

Strast prema glumi jača je od moje fizičke snage

„Predano sam radila na ulozi Predsjednice. Danima sam istraživala i pregledavala video-materijale. Zavoljela sam je i to se vjerojatno osjeti dok igram.“ Ornela Vištica za ulogu Kolinde Grabar-Kitarović, na 28. Festivalu glumca nagrađena je Nagradom Fabijan Šovagović za najbolje glumačko ostvarenje za žensku ulogu u predstavi Predsjednici&ca redatelja Tarika Filipovića, u izvođenju Satiričkog kazališta Kerempuh.

Razgovarala: Branka Primorac

Predsjednica i kao bivša ubire plodove, zahvaljujući Vašoj glumi za koju ste na nedavnom Festivalu glumca dobili Nagradu Fabijan Šovagović za najbolje glumačko ostvarenje za žensku ulogu. Tako Predsjednici&ca (Pretposljednja večera) uz već odigrane izvedbe osiguravate dug život.

Presretna sam zbog nagrade na 28. Festivalu glumca i pri samoj pomisli na nagradu mojim bićem i mislima prolazi nekoliko riječi, a to su: zadovoljstvo, povjerenje, poštovanje i čast te odgovornost. Zadovoljstvo je osjetiti kad je rad na ulozi nagrađen. Povjerenje se odnosi na kolege; nije ga jednostavno izgraditi i potrebno ga je čuvati. Kao i u svemu u životu, poštovanje i čast pojavljuju se jer nagrada nosi naziv jednog od najvećih glumaca hrvatskog glumišta, Fabijana Šovagovića. I na kraju vrlo važno za mene, odgovornost za sve što dolazi.

Zajednička fotografija Vas i gđe. Kolinde Grabar-Kitarović ne sugerira da ste joj imalo slični. Kako ste doživjeli poziv da je igrate na sceni Vašeg matičnog kazališta Kerempuh?

U ljeto 2020. nazvao me ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh – gospodin Šušković, rekavši kako mi je povjerena uloga predsjednice. Shvatila sam to kao nagradu nakon korektno odrađene prethodne uloge Marinele Puvalo u Gruntovčanima, koju je napisao Boris Svrtan. Bez puno riječi, odlučila sam predano raditi na ulozi. Paralelno sam trebala igrati još jednu ulogu za predstavu koja se tad pripremala u Kerempuhu, no odlučeno je da će mi dati vrijeme kako bih se što bolje pripremila za predsjednicu. Tarik me vodio kroz proces kao redatelj i bilo je to vrijeme gdje smo izgradili, usuđujem se reći, obostrano povjerenje. U početku nije bilo previše razmišljanja o sličnosti, jer proces je uključivao istraživanje, razmišljanje, opažanje, promatranje, razgovore, timski rad i igru. Bila sam jako radoznala saznati tko je ta osoba kako bih je mogla oživjeti na sceni.

Kako je tekla preobrazba? Je li bilo teških trenutaka? U kojem ste trenutku osjetili da ste uhvatili sve konce osobe koju javnost dobro poznaje?

Danima sam istraživala, pregledavala video-materijale, pregledala sve sastanke zabilježene na internetu, sve susrete, govore, debate, gostovanja, pažljivo iščitala biografiju, razgovarala s ljudima iz okruženja, pročitala više od petstotinjak tekstova, slušala izgovor samoglasnika, tvrdo č, ritam rečenice, promatrala pokrete, tijelo, položaj prstiju, osmijeh. Zavoljela sam je i to se vjerojatno osjeti dok igram. Moram istaknuti kako je bivša predsjednica bila vrlo susretljiva i spremna pomoći. Uživala sam u komunikaciji s gospođom Grabar Kitarović, koja je za mene bila poučna, duhovita, topla i ljudska. Paralelno s mojim istraživanjem i komunikacijom radila sam s kolegama u Kerempuhu na tekstu. Sve ono što bih saznala pokušala sam pretočiti u komad  koliko je bilo moguće. Tarik me pažljivo vodio, a njegov pristup radu je vrijedan pohvale. I danas dok igramo budno prati svaku rečenicu. Divno je to od njega.

Kako su Vam u tom procesu pomagali članovi ansambla Predsjednice? Tko je bio najuporniji u oblikovanju konačne verzije Vašeg lika?

Svi su pridonijeli. Kolege koji dijele sa mnom scenu puni su dobrih i iskusnih glumačkih utakmica. Hrvoje Kečkeš je kolega s kojim uživam dijeliti scenu u svakoj predstavi, Siniša Miletić čovjek kojem se od srca mogu nasmijati i moj je profesor francuskog jezika, Boris Svrtan vješt u interpretaciji svake rečenice koja iznova živi na sceni, te odličan Tarik Filipović izvrsne koncentracije. Zna sve naše tekstove jednako dobro kao i svoj. Nevjerojatnog je smisla za humor, precizan u vođenju glumca kao redatelj. U početku sam pomislila – hoću li uspjeti s četiri predsjednika doći do riječi? Danas je prisutna kolegijalnost i profesionalnost i zadovoljstvo je igrati.

Nedavno ste u kostimu Predsjednice snimili performans ispred vile na Pantovčaku s jednom jedinom rečenicom, no višeznačne poruke. Tko je smislio štos?

Da, snimali smo promo-materijal za Kerempuh i kad smo stigli na Pantovčak, svidjela mi se misao: „Povratak u velikom stilu“ i tako je nastao video.

Mlada ste osoba, no s iskustvom scene još iz djetinjstva. Gluma Vam je u genima. Osnovna škola, srednja škola, prijem na ADU u prvom pokušaju. Na trećoj godini studija (2011.) dobili ste ulogu gatare Karmen u hrvatskoj TV-sapunici Larin izbor, koja Vam je s dvadeset i dvije godine donijela veliku popularnost. Je li došla prerano? Kako ste se osjećali tada?

Kako zaboraviti klecanje koljena s osamnaest godina i izlazak s Krležinim monologom Marijane iz Vučjaka pred deveteročlanu komisiju? Snovi, put u nepoznato, a strast prema glumi jača je od moje fizičke snage. Larin izbor stigao je brzo i nisam imala iskustvo pred kamerama, no opet sam imala sreću raditi s iskusnijim kolegama. Voljela sam igrati s Mladenom Vulićem, koji mi je iskazivao poštovanje iako sam bila neiskusno dijete. Vule bi mi često govorio: „Nemoj se bojati, uđi odvažno u scenu i razgovaraj sa mnom, zaboravi na kamere, misli na emociju“. Često smo zajedno plakali u scenama, sukobili se, smijali. Vule je glumčina i nikad ne mogu zaboraviti njegovu ispruženu ruku koja je za mene u tom glumačkom razdoblju značila puno.

Obožavatelji prate svaki Vaš korak na Instagramu, zadiru u privatni život. Smeta li Vam to? Kako se branite od njih kad Vam je teško?

Cijenim podršku publike i medijski objavim nešto kad želim poslati određenu poruku ili kad moram govoriti o novom projektu. Ponekad nisam mogla utjecati na veliku mašineriju, koja je zbog svog takoreći biznisa ponekad imala svoje scenarije s mojim imenom. Uvijek sam se trudila zadržati intiman prostor unutar vlastita četiri zida.

Još u gimnazijskim danima napisali ste komediju u 8 prizora Ženidba, koja je izvedena u Mostaru. Kako sa sadašnjim kazališnim iskustvom ocjenjujete svoj dramski prvijenac?

Komedija Ženidba je doživjela tiskano izdanje u knjizi Dramski talenti moje nekadašnje gimnazije u Mostaru. Odrastala sam u poslijeratnom gradu koji je tada bio prilično siv, no s druge strane to me sivilo poticalo na kreativnost, pisanje, izrađivanje scenografije, kostima, glumu, radost, kako bi šarenilo boja vratilo ljudima osmijeh na lice. Bili su to dani kad sam zavoljela poeziju i danas me poezija smiruje, puni dušu.

Izjavili ste da u Vašem glumačkom radu posebno mjesto zauzima uloga Ivane u filmu Kristijana Milića Mrtve ribe. Zašto Vam je draga, vrijedna isticanja?

Uloga žene koja boluje od raka bila je izazov. Nakon snimanja u meni je satima živjela tišina, trebalo mi je nekoliko dana da se vratim sebi.

Naslov autora Nikole Zavišića i Dore Golub govori da bi tu mogla biti glavna uloga za Vas. Možete li nam reći nešto o tome ili pak o nekim drugim planovima u kazalištu ili na televiziji?

Kerempuh me lijepo pazi otkad sam dio ansambla i voljela bih da se ta pažnja nastavi. Ono što mi povjere odradit ću najbolje što mogu. Ponuda uvijek ima; ovih dana sam odradila važan casting za Britance, pa ćemo vidjeti. Voljela bih još jednom zaigrati na otoku čuvenog Shakespeara. Volim pogledati dobru britansku seriju.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. listopada 2021.