Razgovarala: Dubravka Lampalov Mićunović

Serge Srđan Sorić, hrvatski i britanski glumac ostvaren u 35 televizijskih, 17 filmskih i isto toliko kazališnih uloga, svoj prvi profesionalni nastup bilježi 1986. u Pragu, na sceni Lutkarskoga kazališta u predstavi Nevjesta, a u režiji Uroša Trefalta. Serge Srđan Sorić, rođen u Londonu prije pedeset i devet godina, otišao je, naime, studirati u Prag na Akademie Muzyickih Umjeni – Karlova Univerzita. Televizijske i radijske te filmske uloge igrao je u produkcijama BBC, The Walt Disney Company, Freemantle Media, Netflix i mnogim drugima. Gotovo bez izuzetka, Serge oblikuje filmske i televizijske uloge iz faha veoma opasnih negativaca, teških kriminalaca, ubojica i psihopata. U užem izboru su dr. Mulagu iz Prime suspect (s Helen Mirren); uloga Jozefa u Gates, uloga rumunjskog mafijaša Mikhaila u 7 seconds s Wesleyem Shipesom, uloga Yaceka u Spooks s Rupertom Penry-Jonesom, potom s Judeom Lawom, Juliette Binoche i  Robin Penn u Breaking and Entering. Kad bi birao najdražu ekraniziranu ulogu, to ne bi bila niti jedna od ovih, kaže Serge Srđan Sorić.

Moja daleko najdraža uloga je Andrey Pavletić iz Inspector Lyneley’s Mysteries u produkciji BBC. Ta 4. epizoda U tren oka iz 5. sezone serije emitirana je 2007., a često se reprizira i kod nas. Igrao sam teškog psihopata, ratnog zločinca iz Bosne koji je došavši u Englesku preuzeo drugu osobnost – zaposlio se i oženio (op. suprugu mu je igrala Amy Bayliss). Inače, mi smo kao Slaveni ustvari bili predodređeni za uloge kriminalaca, mafijaša. Takvi su nam scenariji bili prezentirani. Možda je nešto i do crta lica. Ipak, većinu takvih zastrašujućih uloga dobivali su dvometraši obrijanih glava. A ja izgledam sasvim drukčije, pa  sam ulogu dobio baš zato što nikad nitko ne bi posumnjao u takvog tipa.   

Član HDDU-a ste od prije dvije godine, a u strukovnoj udruzi British Actors Equity ste od 1992. Možete li usporediti funkcioniranje ovih dviju udruga i kazati koje su razlike među njima?

Pokušao sam postati član HDDU-a još otkad sam 1988. diplomirao na Akademiji u Pragu, ali nisam uspijevao, bilo je nemoguće. Tada se potpuno dijelila govorna od tjelesne naracije, a s mimskom edukacijom niste mogli biti niti član plesne udruge. Bila smo trojica koji smo se bavili fizičkim teatrom. S vremenom, sve se promijenilo i status dramskog umjetnika prepoznat je u širem smislu tog pojma. British Actors Equity ima drukčije standarde i uspostavlja drukčiji odnos prema glumcu. Biti članom te udruge znači da ste kao glumac, za početak, u potpunosti zaštićeni od svakog prekršaja poslodavaca. Članom postaješ u času kad odradiš određeni broj sati na sceni za koje si plaćen po ugovoru i nitko se ne raspituje za diplomu. U slučaju da uđete u problem s poslodavcem, oni će angažirati pravnu službu. Imam veoma pozitivno iskustvo iz 1996., kad sam dobio ugovor s The Walt Disney Company vrijedan nekoliko milijuna. Naravno, sa svim onim „if“ stavkama, kao „pilot projekt“ i slično. Moj me agent odjednom počeo stavljati pod strahoviti pritisak: stalno me zvao, nazivao moje dijete, nebrojeno puta telefonirao mojoj supruzi. Njegovi su prijedlozi bili čudni, tražio je 15% od svega što ću ikad u životu zaraditi, sve izvan standarda ugovora. Obratio sam se britanskom društvu glumaca koje objedinjuje i sindikalnu djelatnost. To je, naime, nerazdjeljiva organizacija. Jako puno su mi pomogli i riješio sam problem. S produkcijskom kućom Disney radio sam godinu dana.

Prava je prilika da nam ispričate o velikim razlikama glumčeva života u Londonu i kod nas.

Baš me oko ovog pitanja često zvao Željko Vukmirica da njegovim studentima objasnim kakva je situacija u Engleskoj. I Marko Torjanac me ranih devedesetih tražio da o tome napišem tekst, ali nikad nisam stigao. Mislim da bih trebao više od godinu dana da temeljito istražim i usporedim ta dva nespojiva koncepta. Temeljna razlika jest u tome da u Engleskoj postoji 16 različitih uglednih dramskih akademija iz kojih svake godine izlazi veliki  broj mladih glumaca. Na završne ispite stižu casting directori da nađu najtalentiranije. Te akademije nisu jedine koje pružaju glumačku edukaciju. Tu su i brojni koledži, univerziteti, privatne škole i tečajevi, na kojima se također može dobiti formalni glumački status. Istraživanja se poklapaju s mojim iskustvom: 95% ljudi ne živi od tog posla, pokušavaju do trideset i koje godine života, potom odustaju a onda odlaze u druga zanimanja. Pet posto nastavlja se baviti glumom. Od tih pet posto, jedan posto glumaca od svog posla životari. A 0,01% je onih za koje svi znamo jer su zvijezde. 

Velike su razlike između Londona i Hrvatske i u procesu nastajanja kazališne predstave. Za početak, londonska predstava priprema se samo četiri tjedna i onda izlazi pred publiku.

Standard više nije četiri, nego tri tjedna. Možda će jedino National Theatre i Royal Court investirati nešto više vremena u nastanak predstave. Onda slijedi šest do devet tjedana turneja koje su unaprijed čvrsto dogovorene. Glumac je na istoj plaći tijekom proba i tijekom turneje. Nakon turneje slijedi premijera na londonskoj pozornici. Nema, dakle, stalnog angažmana kao u Hrvatskoj. To je nepoznanica. Svi idu od projekta do projekta. Judy Dench, Jude Law, ja, bilo tko – svi smo u istoj situaciji. Ako glumiš u Royal Shakespeare Company možeš računati na „stalnu plaću“ godinu ili najviše dvije, s tim da stalno igraš otprilike pet predstava u tom periodu.  

Zbog čega ste odabrali studij na praškoj Akademiji, a niste otišli studirati u rodni London? Vaš otac Ante Sorić, legendarni direktor Muzeja Mimara i bliski Mimarin prijatelj, nije bio oduševljen izborom Vašeg zanimanja.

Ustvari, htio sam otići studirati na Ecole internationale de théâtre Jacques Lecoq u Pariz, ali bilo je skupo i neizvodivo. Otišao sam na studij u Prag jer je tada postojala razmjena studenata iz tadašnje Jugoslavije i Čehoslovačke. Jugoslavija je poslala deset studenata, a među njima bio sam i ja. Taj je studij bio besplatan, a program izvrstan. Ne, otac mi nije bio oduševljen. Vjerojatno baš zato što je i sam bio okružen umjetnicima. Mislim da je naprosto smatrao kako će mi u životu biti puno teže ako krenem tim putem. Zato je bio sretan kad je moj sin upisao ekonomiju u Londonu i završio je. 

Koliko je bio širok spektar obrazovanja i rada na praškoj Akademiji koju ste pohađali?

Program praške Akademije bio je baziran na Etienneu Decruitu a ta vezanost uz plesnu katedru nije mi bila previše očaravajuća. Bogatstvo je bilo u tome što smo una klasi bili četvorica. Iduće studente primili su tek kad smo mi diplomirali. To znači da je četiri godine fokus bio isključivo na našoj maloj studentskoj grupi. Jako puno prostora za eksperimentiranje. A izvan Akademije, u to doba u Češkoj je dominiralo novo kazalište, Ctibor Turba i Bolek Polívka imali su status zvijezda. To je bila svojevrsna moderna klaunerija, a s obzirom da je kazalište bilo cenzurirano, većina revolucionarnog i buntovničkog događala se upravo unutar ove umjetnosti – kao da je klaunerija bila neka vrsta punk-pokreta u Češkoj, takav oblik pobune. Kroz fizičko kazalište radile su se stvari koje neki sovjetski aparatčik nije mogao cenzurirati. Takav nije mogao dobaciti do toga, zbog čega se cijelo kazalište valjalo od smijeha. U početku nije mi bilo jasno zašto je sve to skupa tako, a poslije sam shvatio.

Je li pantomima bliže onome što zovemo – mima? Kako biste to definirali?

Otkriven sedamdesetih godina, danas se fizički teatar razvija u milijardu pravaca. U svakom slučaju, tišina ne postoji na ovoj planeti. Svi fizički teatri odavno već koriste govor, ali stvar je u tomu da više naracije i fokusa odlazi na fizičku pripremu. Više se misli na tijelo i situaciju nego na artikulaciju, na izgovor, taj starinski pristup pripremanju uloge kroz govor kao jedino organsko traženje lika kojeg igraš.

Mali princ kaže: „Riječi su izvor nesporazuma“.

Često sam znao kazati da sam studirao umjetnost tišine i da me zanimalo istraživati koje su to dramske situacije kad nastane tišina. Tišina često nastane kada smo ljuti jedno na drugoga. Rado sam pripremao ispite na Akademiji upravo na temu tišine. Recimo, muž i žena sjede zajedno za stolom i šute. Netko se sruši. Šutnja traje. I tu krene radnja. Situacija tišine može biti i neka izuzetna sreća. Recimo, sjedite uz more, gledate u daljinu i dvoje ljudi ne moraju ništa reći. Dakako, uvijek su prisutni zvukovi i šumovi, jer apsolutna tišina ne postoji. 

Gdje je scena za mimski teatar? Rekli ste da je fizičko kazalište otišlo u nebrojeno pravaca…

Onda je, znači, svugdje.

Ima li klaun klauna u sebi? Ili traži klauna u čovjeku iz publike koji krije da ima klauna?

O!! Ne, ne. Ti u sebi moraš naći klauna. Moraš imati baš svojega klauna. Klaunovi su, zapravo, dječja vizija nas odraslih. Mislim da nas odrasle trogodišnja djeca vide baš takvima.

Gluma nije bila Vaš jedini posao u Londonu. Izuzev glume, što ste još radili?

Bavio sam se i prevođenjem s hrvatskog, engleskog i češkog. Bavio sam se socijalnim radom, pogotovo kad su stizale izbjeglice iz logora Omarska i Manjača. Tražili su ljude koji pričaju naš jezik, pa sam pomagao kao prevoditelj. S vremenom, educirali su me da mogu raditi i s izbjeglicama iz cijelog svijeta, pa onda i s minoriziranim skupinama iz britanskog društva. Posljednjih pet godina angažirao sam se u prevenciji beskućništva mladih ljudi u općini Greenwich, koja ima preko 300 tisuća stanovnika. Beskućnici postaju zbog nezaposlenosti, ogromnih najmova, a nekad je socijalna skrb mnogima plaćala stanarine. Ali, stigla su nova pravila zajedno s konzervativcima koji su tada pobijedili na izborima 2011. godine.

Poznato je da ste mnogo radili i s duševnim bolesnicima, za koje su također u jednom trenutku počela vrijediti drukčija pravila. Državni je program zatražio da se rasterete psihijatrijske ustanove i da se njihovi pacijenti integriraju u zajednicu.

Osamdesetih godina Margaret Thatcher zatvarala je te ogromne viktorijanske psihijatrijske ustanove nalik na naše Vrapče, gdje su jednako bili tretirani i oni koji su patili od težih oblika shizofrenija te nisu bili sposobni na samostalni život, kao i primjerice mladi s blažim depresivnim poremećajem. Thatcher je napravila nagli rez i krajem osamdesetih ustvrdila je da se ljudi iz tih institucija mogu uključiti u zajednicu. Pravi problem je bio što su te rigidne institucije sve češće postajale metom kritike. Otpušteni iz institucija bili su smještani privatno, posjećivali su ih stručnjaci, bili su pod nadzorom. Bio sam koordinator prevencije beskućništva unutar tzv. socijalnog stanovanja. U času kad više nije bilo besplatnih općinskih stanova trebao sam povezivati ljude koji su bili voljni iznajmiti kuću petorici takvih ljudi u problemu. Potom slijedi koordinacija da takva kuća funkcionira – treba pronaći oblik suživota osoba s teškom psihijatrijskom dijagnozom s onima koji su ovisnici ili imaju samo materijalne poteškoće. To je donekle funkcioniralo, ali više nisam mogao uzimati ekstremne slučajeve nego samo osobe s vrlo blagim simptomima. Bilo je jako, jako teško.  

Imali ste priliku pogledati londonsku i zagrebačku izvedbu Tri zime Tene Štivičić. Želite li ih usporediti? Hrvatski glumci apsolutno izbjegavaju javno progovoriti o kvaliteti predstava svojih kolega.

Valja reći da su Tri zime pisane za londonsku scenu. Trebalo je tumačiti puno iz naše povijesti, Englezi su malošto znali. U Londonu svi su glumci bili odlični, fascinantni. U zagrebačkoj predstavi postojala je Nina Violić, koja je odletjela tri koplja dalje od cijelog londonskog ansambla. Vidio sam tada nešto što ni u kakvoj mašti nisam mogao zamisliti, da je moguće glumački tako daleko otići. I njezin je lik, naravno, tako dobro napisan da to i omogućuje. I londonska je glumica bila sjajna, ali ovo što je Nina radila s ulogom, to je bilo nevjerojatno.

Jeste li se u travnju 2018. vratili „zauvijek“? Na kojim projektima trenutačno radite u Hrvatskoj?

Još uvijek nisam siguran jesam li se vratio zauvijek. Došao sam zbog projekta koji je trajao petnaest mjeseci, a u Engleskoj sam ga osmišljavao šest mjeseci. Riječ je o Akciji na otoku ili Kako hoćete. Taj otočki hvarski projekt financirao je Europski socijalni fond, a 90% novca bilo je namijenjeno za uključivanje mladih otočana između 15 i 20 godine života. Na Hvaru ih sveukupno ima pet stotina. Izabrali smo trideset mladih ljudi za taj dramski i filmski edukacijski projekt. Radionice glume vodio je Željko Vukmirica, Pavlica Bajsić Brazzoduro podučavala je dramaturgiju, Hrvoslava Brkušić montažu, Tin Dožić zvuk, Tamara Bilankov kameru, a uz nas su bili i Dragan i Danijel Ruljančić. Naš završni projekt, film Forska zima s engleskim titlovima postavljen je na YouTubeu. Baš sam htio raditi Shakespeareova Na Tri kralja jer se odvijaju u Iliriji. Napravili smo ga stripovski i preveli u lokalni dijalekt. Dokazali smo da dobra priča može funkcionirati uvijek i svugdje. Sada radim u Teatru Exit s Matkom Ragužem na novoj verziji Izbacivača i na ženskoj inačici komada Shakers, također djelu dramatičara Johna Godbera. S Ksenijom Prohaskom pripremam komediju Češki kristal u Češkoj besedi. Naravno, nastavio sam raditi i na Hvaru s manjom skupinom mladih ljudi, pa do kraja godine objavljujemo još jednu filmsku priču.

©Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. lipnja 2021.