Razgovarala: Katarina Kolega

Redatelj Krešimir Dolenčić povjerio Vam je vrlo zahtjevnu ulogu koja nosi cijelu predstavu. Jeste li imali tremu?

Na svakom sam pokusu guštala, no pred generalnu probu i premijeru, prije ulaska publike, bila sam pod strašnim stresom. Predstava traje sat vremena i četrdeset minuta i htjela sam što više prenijeti doživljaj koji smo imali dok smo predstavu stvarali. U isto vrijeme bila sam pod tremom, ali i pozitivnim iščekivanjem da će sve ispasti dobro i onako kako smo zamislili. I tako je na kraju i bilo. Čak i bolje i ljepše.

Osjećate li razliku sada, kada ste predstavu odigrali dvadesetak puta?

Naravno. Sada više do izražaja dolazi moment improvizacije. O tome sam dosta razgovarala s Krešom za vrijeme procesa rada. Kad mi je znao reći: „Sad ćeš tu improvizirati“, bila sam zatečena jer govorim na starom kajkavskom jeziku i nisam bila sigurna hoću li to moći. No, svakom izvedbom osjećala sam se ugodnije u toj ulozi, znala sam gdje će publika reagirati. Nekad bi me njezine reakcije i iznenadile i to me stvarno potaknulo na improvizaciju, tako da mogu reći da je iz izvedbe u izvedbu bilo sve bolje.

Obraćate se često publici; rekla bih da suptilno i njome manipulirate, kao i likovima na pozornici. Jeste li znali samu sebe iznenaditi u toj interakciji s publikom?

Jesam. Znala sam si izmaknuti čvrsto tlo pod nogama i to mi je intrigantno u kazalištu jer te uvijek tjera da ideš više, da budeš bolji. Vrlo sam mlada i moram još puno žganaca pojesti da bih u svakom trenutku mogla biti sto posto, tako da je to dobar izazov. Znalo se dogoditi da sam u nekim trenucima reagirala kako uopće nisam očekivala i to mi je sjajno. Sportašica sam i volim izazove, tako da volim te trenutke kad se trebam snaći. Na pozornici moram biti spremna za svaku situaciju, kao i u sportu, gdje nikad ne znaš kako će protivnik reagirati.

Ako su glumci partneri na pozornici, tko je protivnik u kazalištu? Publika?

Naravno da ne. Publika nije protivnik, ali potiče te na reakcije koje dolaze u sekundi i na taj način mjeriš svoju kreativnost i maštu i to u trenucima za koje nisi spreman ni pripremljen, niti ih očekuješ. I to je bogatstvo koje stječeš svakom novom izvedbom kada sve postaje normalnije i bolje.

Trenirali ste rukomet. Zanimljivo mi je da mnogi Vaši kolege koji su se bavili sportom uspoređuju glumu i sport, a Vi ste o tome napisali i diplomski rad. Po čemu su slični?

Prije svega slični su u tom reagiranju u momentu. Zatim glumački je trening neizbježan, kao i trening u sportskoj dvorani. Sličan je i moment publike – zbog nje imaš tremu i ona te tjera da poslu pristupaš iskreno i predano. U sportu ni jedna utakmica nije ista i to me uvijek guralo prema naprijed. Ista stvar je i s predstavom – ni jedna izvedba nije ista jer se nosiš s različitim okolnostima. Kad bih u rukometu ukrala loptu, morala sam zabiti gol jer sam bila jedina u tom trenutku na protivničkom terenu. Nekad ga ne bih uspjela zabiti iz prevelike želje da ga zabijem. A to mi se zna događati i u kazalištu. Primjerice, znam da je publika jučer reagirala na jednom mjestu, pa danas ponovno gradim cijelu situaciju oko tog momenta – a očekivana reakcija publike izostane. I onda se moraš snaći. Ne smiješ se tući po glavi, nego shvatiti da će svaki dan biti drugačiji i na to pristati. To je bogatstvo i ljepota posla kojim se bavim.

Sportaši znaju imati tremu uoči utakmice na domaćem terenu. Jeste li Vi imali tremu uoči nastupa kao Matijaš Grabancijaš Dijak u Vašem rodnom gradu Krapini?

Joj, bilo je ludo. Svoje prve glumačke korake napravila sam u Krapini jer sam pohađala dramsku kod svoje profesorice hrvatskog jezika. Kad sam čula tko će sve od mojih učitelja i profesora, koji su me pratili na mom putu, doći na predstavu, imala sam veću tremu nego na premijeri. To su ljudi koje poznajem cijeli život i imala sam im potrebu pokazati zahvalnost za podršku koju su mi pružili. Iz poštovanja prema njima, htjela sam da sve bude na nivou na kojemu treba biti. Kad je završila predstava i kad je krenuo pljesak, preplavio me ponos koji vjerujem da osjećaju i sportaši kad igraju na domaćem terenu. To mi je bilo nezamjenjivo. Poseban gušt. Kak’ bi mi rekli doma, bilo mi je toplo oko srčeka. Osjećala sam zahvalnost, ponos i čast što sam mogla nastupiti doma, na svojim daskama. To mi je baš bilo lijepo.

Za sport je vrlo važna roditeljska podrška. A Vas su roditelji kao djevojčicu vozili iz Krapine u Zagreb kako biste pohađali dramsku u Dramskom studiju Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih. To je od njih uistinu bilo vrlo požrtvovno.

Svaka čast mojim roditeljima koji su me nakon posla vozili u Zagreb, a onda bismo se kasno navečer vraćali kući. Njihova mi je podrška uvijek bila vrlo važna. Oni su mi usadili afinitet prema umjetnosti. Moj pokojni djed bavio se glazbom. Mama me vodila u kazalište od malena i ona je primijetila da naginjem toj vrsti umjetnosti. I stvarno osjećam da je odrastanje u takvoj obitelji luksuz, jer moje strasti nije zatomila nego ih je poticala i njegovala te omogućila da stvorim dobre temelje.

I to ponovno možemo usporediti sa sportom.

Tako je. No, moj je tata sportaš pa me on više usmjeravao u sport a mama je uvijek više naginjala umjetnosti te me vodila u tom smjeru. Spoj tih dvaju usmjerenja u meni je usadio disciplinu i osnovne temelje prema poslu koji radim.

Predanost i odgovornost.

Da. Svi misle da je floskula kad se govori koliki je u glumačkom poslu postotak rada, a koliki talenta i sreće. Treba znati te elemente dobro kombinirati.

Kako to da ste željeli u Zagrebu pohađati dramsku?

Jedne nas je godine profesorica iz hrvatskog odvela na Novigradsko proljeće i tamo sam prvi put čula za Učilište Zagrebačkog kazališta mladih. Vidjela sam da se tamo rade produkcije i molila sam mamu i tatu da me voze tamo. Meni je to značio korak dalje. U školi mi je dramska bila super, ali sam osjećala da je dramska u ZeKaeM-u stepenica više. Na dramskoj u Krapini Akademija mi je bila neki faks o kojemu mogu samo sanjati. Kad sam došla u ZeKaeM, puno se više o tome razgovaralo, dobila sam mnogo informacija o tome kako funkcionira prijemni, što se treba pripremiti i osjećala sam da sam bliže upisu na Akademiju. Radili smo predstave na malo profesionalnijem nivou, širio mi se krug ljudi koje to isto zanima, pa mi je samim time bilo i normalnije pripremati se za Akademiju dramske umjetnosti. Sve mi je postalo pristupačnije, pa je neminovno sve vodilo do toga da odem na prijemni.

Čula sam da u Zagorju zapravo i nedostaje dramskih radionica izvan škola te da neki Vaši kolege žele to promijeniti.

Svaka čast svima koji su spremni izvan svog radnog vremena poduzeti nešto u korist djece koja su željna interaktivnog i kreativnog stvaranja. Mislim da bi bilo jako korisno da se razvije nešto poput Učilišta u Zagorju te da djeca, uz školu, dobiju u svom mjestu platformu na kojoj se mogu izraziti.

Pretpostavljam da ste čitali Matijaša Grabancijaša Dijaka u srednjoj školi. Zanima me kako ste onda doživljavali tu komediju?

Bio mi je zanimljiv, no kao sedamnaestogodišnjakinja nisam razumijevala njezinu dubinu. Trebalo je proći vremena i dobiti malo životnog iskustva da shvatim o čemu se tu zapravo radi. Uostalom, znam se često vraćati knjigama koje sam čitala tijekom osnovne i srednje škole i tu najbolje uviđam promjenu svog razmišljanja i shvaćanja. Tako je bilo i s Matijašem. Onda je bila samo lektira koju sam trebala pročitati i napisati osvrt, ispuniti školsku obavezu. A kad sam počela na njemu profesionalno raditi, kad sam dobila ulogu, počela sam dublje čitati i ulaziti u tekst.

Što Vas je najviše zaintrigiralo sada, kad ste ga čitali iz profesionalnih razloga?

Prije svega me zanimalo kako taj tekst može biti danas aktualan. S petnaest godina to mi je bila neka priča koju sam morala pročitati. Sad sam se s 23 godine počela pitati zašto se taj tekst radi u 2021. godini. A onda sam shvatila da mnoge stvari koje su napisane prije nekoliko stoljeća, rezoniraju s današnjom generacijom i današnjim vremenom. Iz više sam se razloga mogla pronaći u Matijaševoj ulozi. Još uvijek imam bunt prema svemu što se oko mene događa i želju da budem zadovoljna u društvu u kojem živim, koje može cijeniti neke normalne vrijednosti. Dobila sam ulogu u kojoj kao glumica mogu razmisliti na koji način možeš utjecati na okolinu u kojoj se nalaziš. Jer, Matijaš je lik koji dolazi u neku stabilnu sredinu u kojoj postoje određena pravila po kojima ljudi žive, a on želi biti neka druga strana, odnosno pokazati im drugu stranu medalje. I to me najviše zaintrigiralo.

Predstava je na najbolji način naš kajkavski klasik postavila na pozornicu, dokazujući nam zašto su klasici uvijek aktualni – uglavnom jer se bave vječnim temama, ljudskim slabostima. Ljudi su podjednako licemjerni, sebični i pohlepni danas kao i prije sto, dvjesto, tristo godina.  Smatrate li da bi mogla zaintrigirati srednjoškolce da i sami posegnu za tim djelom te ga nakon predstave pročitaju na drugačiji način?

Mislim da da. Vrlo sam optimistična oko tih stvari. Na jednu nam je izvedbu došla srednja škola. Na početku su malo šuškali i među sobom razgovarali, no nakon dvadeset minuta sam primijetila da imaju potrebu biti prisutni. U nekoliko momenata se obraćam publici i imam par interaktivnih situacija, od nje očekujem odgovor i reakcije. Bilo mi je divno gledati koliko su se oni angažirali u odgovaranju i komentiranju. Baš smo nakon predstave konstatirali kako nam je divno igrati pred srednjoškolskom publikom kojoj je vjerojatno to djelo strano, jezik im nije blizak jer je riječ o arhaičnom kajkavskom govoru. Oni su stvarno jako zahvalna publika. To mi je ujedno i dalo vjeru u to da će neke od njih zainteresirati i knjiga. Tako se događa s mnogim djelima. Uzmite primjerice Harryja Pottera. Čitanost mu je porasla nakon filmova. Zato imam dobar osjećaj da će ljudi nakon predstave, pogotovo srednjoškolci, posegnuti za tim djelom i pročitati ga.

Vjerujem da su elementi improvizacije u susretu sa srednjoškolskom publikom bili izuzetno važni.

I izazovni. Treba točno znati dozirati, dati im prostora, ali ne previše. U trenutku znati reagirati na njihovu reakciju, što mogu ubaciti, kada je bolje suzdržati se.

Upravo u tom živom susretu glumca s publikom vidim čaroliju kazališta.

Da. Meni je to divno. Volim se naći u situaciji kad je tišina, a onda netko nešto tiho počne komentirati i ja to, naravno, čujem jer kazalište nije veliko i pomislim: „Evo, bar netko prati. Zbog te jedne osobe sad ću dati sve od sebe.“ Nakon svake izvedbe slušam kakav je pljesak jer me zanima koliko su gledatelji pratili, je li im bilo dobro. Moram priznati da se borim protiv online kazališta jer to nije to. Kazalište ne postoji bez glumaca, ali ni bez publike. Zato mi je prekrasno što ljudi posjećuju kazalište unatoč koroni i svim mjerama kojih se moraju pridržavati. Glumiti pred publikom, ljudima koji su odlučili doći gledati predstavu, postao je luksuz.

Matijaša Grabancijaša Dijaka dosad su tumačili muškarci. Čini mi se da ste prva žena u toj ulozi. Zajedno s redateljem Krešimirom Dolenčićem osmislili ste ga kao nadnaravno biće u ljudskoj odori, pomalo demonsko i sablasno, koje kažnjava ljude zbog njihovih mana, ali u isto vrijeme ne može se načuditi ljudskoj gluposti. Mnogi su Vas pitali kako to da upravo Vi tumačite Matijaša, no kad se predstava pogleda, odgovor je sasvim jasan. Svojom fizičkom ekspresijom, pokretom i glasovnim aparatom te transformacijama plijenite pozornost i dominirate pozornicom te uistinu sjajno utjelovljavate to vrckavo i živahno stvorenje koje s ljudima zbija neslane šale. Možete li mi opisati proces rada na liku?

Imala sam sreću da smo se Krešo Dolenčić, dramaturg Ozren Prohić i ja odmah na početku počeli dogovarati o tome što je točno Matijaš. Nismo ga definirali spolom što mi je, kao glumici koja je tek izašla s Akademije, ostavilo dosta prostora za razradu lika. Što se muških uloga tiče, s tim nemam problema jer sam i u predstavi Paklena naranča vrlo talentirane mlade redateljice Kristine Grubiše, bila član bande. U njoj su trojica glumaca i ja jer sam energetski najbolje odgovarala tom liku, makar smo, za razliku od Matijaša, konstatirali da je to muški lik. Koliko god mi to negirali, mi se s ljudima nalazimo energetski. Na taj način doživljavam i likove koje mogu ili ne mogu igrati. Tako da ne volim postavljati nikakve granice. Ako u određenom konceptu funkcionira to što ja igram muški lik, zašto ne?

Matijaš mi je nakon te predstave bio neka vrsta nadogradnje ili izmaknute točke definiranja lika po spolu. Na početku, na čitačim probama ne znaš što će to na kraju biti. Kad smo došli u prostor, prvi tjedan bila sam potpuno izgubljena. Puno mi je pomogao razgovor s redateljem i dramaturgom tijekom proba, ali i poslije i prije njih. Oni su mi objašnjavali koncept predstave i pokazali utabani put kojim idu i ja sam onda tražila inspiraciju u glazbi, videima, u predstavama koje sam prije pogledala i tako se malo po malo nazirao konkretan put nastajanja uloge. Izuzetna mi je čast što mi je Krešo povjerio tu ulogu i stvarno sam mu na tome zahvalna, kao i na tome što me nije ni na koji način stavio u neku kutiju ili okvir koji moram nužno pratiti. Kroz razgovore oko glume, kazališta, komada povezali smo se i izgradili međusobno povjerenje. Znao je točno dozirati i mislim da je to kvaliteta vrhunskih redatelja.

Vaš je lik vrckav i komičan. U mnogim ste intervjuima spominjali da su Vam pomogli elementi klaunerije, ali i glumačke izvedbe američkog komičara Jima Carreya. Što Vas u njegovoj glumi najviše inspirira?

Dok sam bila dijete, često sam gledala sitcome i filmove u kojima je glumio Jim Carrey – Grinch, Ace Ventura – sve mi je to bilo urnebesno. Preko njegove glumačke izvedbe, usadio mi se osjećaj za komiku, njezin ritam i vrijeme. Moraš točno znati kada ćeš plasirati određene stvari da one najbolje odzvone. Postoje mnoge finese u stvaranju komedije. Kad sam počela raditi Matijaša, nije mi odmah bilo jasno što moram reći publici a što partneru, ali s treningom i gledanjem Jima Carreya postalo mi je jasnije zašto je nešto napravio u određenom trenutku. To mi je bio dobar temelj dok sam odrastala, kad još nisam bila ni svjesna čime ću se u životu baviti. Kroz praksu sam uspjela shvatiti što je to komedija, a u tome su mi pomogle i knjige koje sam čitala na Akademiji, seminari na koje sam išla, radionice klaunova. Sve mi je to pomoglo u razumijevanju onoga čime se Jim Carrey bavi.

Dakle, naginjete komediji?

U njoj se osjećam kao doma, ali to ne znači da jedino nju želim cijeli život raditi. Želim svašta. Zanima me sve. Mislim da bih mogla u svim segmentima posla napredovati na taj način.

Sigurna sam u to i nadam se da vas se neće strpati u određene ladice.

Ma neće. Mogu to usporediti sa slušanjem glazbe. Kad sam bila dijete, slušala sam isključivo Janis Joplin i The Beatlese. S godinama sam otkrila jazz, blues, soul, a pritom sam odrastala u obitelji koja je jedino slušala rock’n’roll. Tijekom odrastanja počela sam slušati neke druge žanrove koji su me podjednako ispunjavali.

Kad već spominjete Janis, zanimljivo je da je S ljubavlju, Janis u Gradskom kazalištu Komediji predstava zahvaljujući kojoj ste se zaljubili u glumu. Što Vas je toliko privuklo?

Prije svega glazba. Djed mi je bio gitarist i bila sam okružena glazbom otkako sam se rodila. Deda je stalno svirao gitaru i mi bismo stalno pjevali, a ja sam se najviše emotivno mogla povezati s muzikom. A u kazalištu je ta muzika bila isprepletena s glumom i taj mi se spoj silno svidio.

Što Vas najviše oduševljava kod Janis Joplin?

Kroz njezinu glazbu, najbliže se mogu emotivno s njom povezati. Slušala sam je na pločama, pa na cd-ima, zatim na youtubeu… Najviše bih se emotivno prepustila pjesmama koje ona pjeva. Čitala sam i njezinu biografiju, pa mi je postala još bližom.

Ona je postala i dio vašeg rituala pripreme pred početak predstave.

Da (smijeh). Pola sata prije početka predstave uđem u garderobu i fizički se zagrijem, a onda sjednem pred ogledalo i pustim tri pjesme Janis Joplin (smijeh). Move over, Piece of my heart i Cry baby – uvijek slušam te tri pjesme, istim redoslijedom i to od početka do kraja. To je neko moje sigurno mjesto. Nakon toga odradim laganu meditaciju i spremna sam za pozornicu.

Isto tako, neovisno o tome koliko sam već imala izvedbi, prije predstave moram dva-tri puta proći tekst, pogledati snimku da vidim gdje sam se kretala i to mi je temelj.

Redatelj Krešimir Dolenčić uočio Vas je na Vašoj diplomskoj predstavi koju je režirao. Riječ je o Moliéreovom Tartuffeu, gdje ste tumačili buntovnu i brbljavu Dorine. Matijašu ste dali jednu, rekla bih, zvrkastu kvalitetu, a negdje sam pročitala da su Vas u djetinjstvu zvali zvrkom. Spomenuli ste i to da ste još uvijek buntovni. Dakle, u likovima koje tumačite možemo pročitati neke Vaše osobine.

Zvrkasti dio mene prisutan je u svim likovima koje sam do sada tumačila, ali je u Matijašu najprisutniji i najizraženiji, što mi je silno drago. I kod Dorine je to bio temelj, ali sam ju napravila ozbiljnije. Ona bi se oko nekih stvari i uzrujala, angažirala se oko situacija koje ju okružuju. Kod Matijaša me prvo vodila misao da budem vragolan, vrckavi zvrk, ali da prema kraju predstave sve više izrazim i njegovu ozbiljnu stranu. I to je upravo taj klaunski moment. Klaun ima široki dijapazon osjećaja. On može biti najsmješniji, a njegova euforija krije neki ozbiljni problem ili veliku tugu. I to me vodilo prilikom stvaranja Matijaša.

U pojedinim ste me trenucima podsjetili na Jokera Joaquina Phoenixa.

(smijeh) To mi je više ljudi reklo. I znali su me usporediti s Jackom Sparrowom iz Pirata s Kariba. Kod Matijaša je ta mračna strana zatomljena, ali ju na kraju predstave pokazuje. I pita se: „Kako sam si to mogao dozvoliti, da ispuštam crnilo na druge?“ Zato mi ga je i bilo zanimljivo raditi. Jer, neovisno o tome što je on negromant, mag, čarobnjak, ima i ljudsku stranu, poznatu svima nama,  a to je da pod stresom reagira afektivno. Zanimljivo mi je balansirati između te dvije osobine istog lika – on pliva u eteru, ali i dotakne nogama zemlju.

U ovoj je predstavi izuzetno važan pokret putem kojega gradite ulogu. Scenski pokret s Vama je radila plesačica suvremenog plesa i koreografkinja Matea Bilosnić. Jednom ste prilikom spomenuli da suvremeni ples u Hrvatskoj smatrate progresivnom umjetnošću od koje bi dramsko kazalište moglo dosta toga naučiti. U čemu vidite njegovu progresivnost?

Zahvaljujući mojoj bliskoj prijateljici, plesačici i izvedbenoj umjetnici Viktoriji Bubalo, počela sam otkrivati predstave suvremenog plesa. Zanimljivo mi je bilo promatrati kako ona kao fenomenalna plesačica može jednako rezonirati i s glumom i plesom. Za razliku od dramskog kazališta, scena suvremenog plesa je progresivna jer u njoj ne mora sve nužno biti eksplicitno, ne mora imati početka ni kraja, nego ostavlja publici slobodu maštanja, vlastitog preispitivanja, a takvo kazalište mene zanima. To je korisno za publiku koja se, prema mojem mišljenju, malo uljuljala, a i gubi se. Nema više onoliko publike koliko je znalo biti. Mislim da bi se s takvom interakcijom privuklo više ljudi, da se osjećaju dobro, da se ne osjećaju glupo ako nešto ne razumiju. Ako publika ode kući razmišljajući o tome što je pogledala i kako se osjeća, mislim da ćemo tako otvoriti zdraviji diskurs. U tom smislu plesna me scena počela zanimati, a stvari koje plesači rade sa svojim tijelima su fenomenalne. Njihova disciplina, ljubav, strast koje emitiraju sa pozornice su meni vrhunske. To je vrsta kazališnog izričaja prema kojemu želim ići. Meni je divno kad se ljudi bacaju izvan zone svog komfora i nečega što im je poznato i sigurno i krenu u istraživanje nepoznatog – to je vrijedno hvale.

Redatelj koji često isprepleće plesače s glumcima je Saša Božić. Režirao je Grižulu na Dubrovačkim ljetnim igrama, u kojoj ste igrali jednu od vila. Kakvo Vam je iskustvo nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama? Mnogim mladim glumcima je san nastupiti na tom festivalu.

Kad sam dobila rezultate audicije, skakala sam po kući od sreće. To mi je bilo prvi put da sam uvrštena u profesionalnu predstavu. I to na Dubrovačkim ljetnim igrama! Godinama su nam kolege prepričavale svoje dogodovštine s Igara, svake godine gledam otvaranje koje mi je toliko posebno – osobito kad se diže zastava i pjeva Himna slobodi. Toliko sam htjela tamo doći i savršeno sam se osjećala kad sam dobila tu priliku. Mjesec i pol smo radili Grižulu i bilo je dosta zahtjevno i teško, ali fenomenalno. Probe smo imali noću, trčali smo po šumi jer je predstava bila ambijentalna, ogrebala sam si kožu, nažuljale su me cipele, bila sam sva zalijepljena od smole, no ništa me to nije smetalo jer sam toliko guštala da Vam to ne mogu opisati. Sve su to bile slatke muke. Fenomenalan je osjećaj da si toliko mlad, a već na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Grižulu ste igrali na dubrovačkom govoru, Matijaša na starokajkavskom – kako se snalazite s narječjima i dijalektima?

Dubrovački mi je bio dosta težak i trebam ga još učiti. Srećom, imam sluha pa narječja mogu melodijski shvatiti, no moram još raditi na naglascima kako bi stvarno zvučalo što autentičnije. Iako sam kajkavka, nije bilo lako raditi ni na starokajkavskom jer je to arhaični jezik koji smo trebali totalno razotkriti da nam bude jasno što koja riječ znači. U tome nam je izuzetno pomogao vrsni Vid Balog koji je hodajuća enciklopedija. Dugo nam je trebalo da na čitačim probama shvatimo sintagmu arhaičnog kajkavskog govora. To mi je bilo vrlo poučno jer ni na koji drugi način ne bih dobila priliku toliko sudjelovati u tom jeziku. I to mi je bilo super. Matijaš nas je, kak’ bi se reklo, vratio na tvorničke postavke. U njemu postoje germanizmi koje je znala govoriti moja baka, no oni su se vremenom izgubili. Znala sam Vida ispitivati što znači koja riječ, a on bi mi održao malo predavanje o povijesti te riječi.

Super je biti jedna karika u lancu usmene predaje koju Vid Balog fenomenalno prenosi. To je blago koje sam na Matijašu pronašla.

Radili ste Držića, Brezovačkog i Moliérea – tri vrlo bliska klasika, komediografa, koji su se sjajno, do danas vrlo aktualno, ismijavali ljudskim manama.

Drago mi je da su mi upravo oni bili temelj. Da sam mogla birati, ne bih bolje odabrala. Oni su mi bili najbolja glumačka podloga za moj daljnji rast i razvoj. Voljela bih i dalje igrati u komadima tih autora, osobito kad budem zrelija i iskusnija.

Uz spomenuta tri klasika treba nadodati i Čehova. Glumili ste Olgu u predstavi Tri sestre koja je bila diplomski ispit Kristine Grubiše.

To je isto bilo fenomenalno. Ta je predstava nastala iz prekrasne suradnje nas triju glumica – Lane Menige, Laure Anić Kaliger i mene s redateljicom. Bile smo u skučenoj dvorani bez scenografije u kojoj smo htjele prenijeti jedan transparentan sestrinski odnos pun dječje zaigranosti, nevinosti, ljubavi, što je inicijalno bio Kristinin koncept. Bilo je jako atmosferično – s mnogo igre, maštanja, pjevanja i plesa, da bi kroz tu nevinost do izražaja snažnije došlo njihovo nezadovoljstvo i stagnacija. Stvarno je svima bio veliki užitak igrati u toj predstavi. S obzirom na to da sam se rano odselila u Zagreb, obitelj mi nije mogla biti tu u svakom trenutku i počela sam više cijeniti odnos koji imamo. U toj predstavi cijelo vrijeme se priča o nekoj vrsti bijega, da se pomaknemo s točke na kojoj već godinama stojimo, ali nitko nema hrabrosti i inicijative reći – „Ajmo!” Ni jedna od nas ne može donijeti definitivnu odluku, svaka emotivno stagnira, pa predstava završava tamo gdje je počela – na istom mjestu. Bilo nam je vrlo izazovno to raditi jer smo tijekom procesa rada shvatile o čemu sve nikada nismo razmišljale, a što je vrlo duboko i važno. Zato volim ovaj posao – jer me potiče na razmišljanje o stvarima koje mi ne padaju na pamet.

Redatelj Krešimir Dolenčić angažirao Vas je i u velikom, spektakularnom i fascinantnom projektu Životinjska farma,u kojemu su sudjelovale tri zagrebačke akademije – Muzička, Likovna i Dramska te Tekstilno-tehnološki fakultet. Niste nastupali, ali ste bili asistentica za scenski pokret. Kako je bilo raditi na tom potpuno drugačijem projektu?

To je doslovno bilo vatreno krštenje. Kad sam dobila Krešin poziv, nisam se bojala jer sam već na Akademiji počela gajiti pedagoški afinitet. Voljela sam pomagati kolegama, zanimalo me i kako se radi svjetlo, kako se režira… i onda sam na Životinjskoj farmi bačena u vatru i trebala sam se snaći kako god znam i umijem. A iskreno, to najviše volim. Radila sam dosta na tehnici prikazivanja životinja i u nekim je trenucima bilo jako teško nositi se s time da sam u ulozi voditelja, no imala sam sjajne suradnike koji bi mi pomogli svaki put kad bih trebala savjet. Isto tako bi me gurali u vatru, što je najbolja škola. Upoznala sam mnogo mladih pjevača za koje jedva čekam da stanu na scenu, naši su glumci bili totalno zaigrani, puni kreative i mašte, orkestar sastavljen od studenata Muzičke akademije je bio izuzetno profesionalan, upoznala sam vrlo ambiciozne mlade dirigente, kostimografe. Svi su u tom projektu bili vrlo angažirani i htjeli su da stvarno ispadne super. Divno je raditi na projektu u kojemu si okružen ljudima koji se tek uče poslu, a u isto vrijeme jedva čekaju priliku da se ovako nešto dogodi i da daju sve od sebe. I onda ispadne sve mladenački živo i srčano. Zato mi je stvarno žao da se takvim projektima daje jako malo pažnje.

Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu trenutačno ste asistentica scenskog pokreta. Kako Vam je biti na toj drugoj strani?

Sjajno. Mnogo sam toga naučila upravo zahvaljujući toj drugoj strani, gledajući druge ljude. Neke stvari su mi postale jasnije i konkretnije, osvijestila sam što i ja radim zahvaljujući diskusijama koje vodimo predavač Jure Radnić i ja sa studentima. Ta vrsta zdravog razgovora i zdravog odnosa može svima samo donijeti dobro. Često sam znala biti ganuta kad sam gledala kako grupa od šestero studenata zajedno radi nešto izuzetno lijepo i dobro. To mi je predivno.

Držite radionice glume i online. Vjerujem da je razlika između susreta uživo i virtualnih susreta ogromna.

Susret uživo silno nedostaje, prije svega jer moji polaznici nisu upućeni u svijet glume. Pokušavala sam na razne načine kompenzirati taj nedostatak susreta uživo. To je stvar mašte – moraš mnogo toga prilagoditi pa vidjeti kako polaznici na to reagiraju i prema tome stvaraš dalje. Moram priznati da smo se i na taj način uspjeli super povezati, no uvijek bih radije birala živu interakciju od ove virtualne. Na zoomu nije to – to. Ne mogu primjerice ni zamisliti da studiram glumu na Akademiji i da mi sve bude online. Bila bih sigurno zakinuta za mnogo toga.

Sudjelovali ste i na mnogim recitalima gdje ste govorili poeziju mnogih naših pjesnika i pjesnikinja. Što je za govorenje poezije najvažnije?

Budući da sam najčešće govorila dijalektalnu, kajkavsku poeziju, ključ za to je dobra priprema, prije svega zbog poštovanja prema autorima. A onda da izneseš svoju interpretaciju, koja je u tom trenutku iskrena i autentična.

Je li teško govoriti poeziju?

Zahtjevno je. Tu postoje ritam i rima koji se moraju poštivati, a istovremeno se mora poštivati i smisao rečenice. Zato je najvažnija dobra priprema.

Bili ste angažirani i u projektu Čitanje NJE- Šest glumica traži autora u Teatru Exit, na Reviji dramskih tekstova studenata dramaturgije De Sadu izvodili ste tekstove suvremenih autorica – čini mi se da su ženski glasovi na filmu i u kazalištu sve snažniji. Kakvo Vam se čini suvremeno dramsko pismo naših mladih dramatičarki?

Naše mlade dramatičarke i redateljice su pune ideja i žele odmah iznijeti sve te ideje. Meni je to sjajno. To mi daje vjetar u leđa jer znam da naša generacija ne pati oko mobitela ili kompjutera, nije ograničena na društvene mreže koje  konstantno okupiraju, nego ima svoj stav i stvara vrlo kvalitetan materijal koji se može oblikovati na pozornici. Divno mi je da sam baš dio te generacije koja vidi koliko su društvene mreže hendikep i ima bunt prema tome, kao i prema tome da nam sve bude „na izvolite“, da je nemoguće ne znati stvari – upravo suprotno, mi mislimo da moramo ne znati i moramo ponekad živjeti u neznanju da bismo mogli ići dalje. Za svoju se generaciju ne bojim. Mislim da je dosta otkačena i da ništa nije izgubila.

U glumu ste se zaljubili kao djevojčica, zahvaljujući Gradskom kazalištu Komediji i evo, desetak godina poslije, zaigrat ćete na njezinim daskama u predstavi Ludnica s tenorima redateljice Nine Kleflin. Lijepa podudarnost.

Isto kao što sam rođena u ulici Tituša Brezovačkog – i eto, moj prvi komad je komad Tituša Brezovačkog.

Vjerujem da ćete ostvariti još mnogo sjajnih uloga kao što je bio Matijaš. Želim Vam puno glumačkih izazova. Sretno.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. veljače 2022.

Sufinancirano sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije