Piše: Leon Žganec-Brajša

Zvonimir Jelačić Bužimski, član i potomak za hrvatsku povijest amblematske obitelji Jelačić, preminuo je 17. studenoga 2020. u poodmakloj dobi (rođen je 1927. u Otočcu), a vijest o smrti ovog istaknutog i donedavno najstarijeg živućeg člana HNK u Varaždinu ostala je nekako zasjenjena u medijima, ionako ispunjenima lošim vijestima, smrću, gubicima i nesigurnostima svake vrste, a i kulturne rubrike (tamo gdje još postoje) punile su se tih i narednih dana odlascima velikana glumišta.

Formalno umjetničko obrazovanje Jelačić Bužimski započeo je u jeku Drugoga svjetskog rata u Umjetničkoj školi, koju pohađa 1943. i 1944., maturira u klasičnoj gimnaziji 1946., da bi nakon toga, osim studija povijesti umjetnosti, paralelno pohađao i završio poznatu Zemaljsku glumačku školu iz koje su izlazile prve poratne generacije školovanih glumaca, od kojih će neki uskoro obilježiti hrvatsko glumište tog, ali i narednih razdoblja.

U svojoj dugoj karijeri, koja se u profesionalnom smislu može pratiti od 1948. i prvim ulogama u Zemaljskom kazalištu lutaka u Zagrebu, Zvonimir Jelačić Bužimski bio je u angažmanu ili ostvario pojedinačne predstave u nizu kazališta diljem tadašnje jugoslavenske federacije. Tako je, kako navodi članak u Hrvatskom biografskom leksikonu kojeg potpisuje teatrologinja Martina Petranović, u Puli 1950.-1951., 1952. u Šibeniku, 1956. u Karlovcu, Sisku 1958.-1962., a nakon toga odlazi izvan Hrvatske te je 1962.-1973. u Titovom Užicu, a 1973.-1981. u Prištini.

Članom ansambla varaždinskog kazališta (tada Narodnog kazališta August Cesarec, danas HNK u Varaždinu) postaje 1981. i u njemu se zadržava do 1991., kada odlazi u mirovinu, no i dalje je aktivan na pozornici, preuzimajući često i rado različite, pa i najmanje uloge. Na varaždinskoj sceni slavi i obljetnice, i to 1997. u Pinti novoj Borisa Senkera u režiji Vladimira Gerića pedesetu, a 2007. šezdesetu u Von Lamotu od Mača, predstavi u režiji Želimira Mesarića, a za koju je tekst priredio Tomislav Lipljin kajkavizirajući Gerićev prijevod Bulgakovljeve adaptacije Cervantesova romana.

Jelačić Bužimski ostvario je širok raspon uloga – od klasičnih djela dramskog (Jago u Shakespeareovu Othellu, Hljestakov u Gogoljevom Revizoru, Serebrjakov u Ujaku Vanji Čehova, Frane Dražić u Ekvinociju Iva Vojnovića ) i komičnog (Arnolphe u Školi za žene Molièrea, Milan Novaković u Nušićevom Pokojniku) repertoara do suvremenih autora (Boris Senker, Dubravko Jelačić Bužimski). Glumio je i na filmu i televiziji, a povremeno se bavio i kazališnom režijom, intenzivnije na početku karijere, pa je tako režijski potpisao, između ostalih, Mećavu Pere Budaka te Spis br. 516 Gene Senečića.

Kao jedan od onih kazališnih pregalaca koji su radili pomalo izvan svjetla, Zvonimir Jelačić Bužimski poživio je dugo i uz mnogo uspjeha, kao snažan i staložen, pouzdan interpret.

©Leon Žganec-Brajša, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. veljače 2021.