MARTIN SAGNER (11. kolovoz 1932. – 12. studeni 2019.)

Smireni intelektualac istančanog smisla za humor i iznimne ljudske topline

Martin Sagner glumački je oblikovao lik Dudeka preko kategorije dobrote, za koju je tvrdio da nas upravo ona drži na ovome svijetu. Bio je uvjeren da su ljudi u suštini dobri, samo ih „življenje“ napravi drukčijima. Kaže kako je u Gruntovčanima igrao upravo na tu kartu, na ono što je dobro u čovjeku. I zato je uspio.

Piše: Dubravka Lampalov Mićunović

S velikanom hrvatskoga glumišta, gospodinom Martinom Sagnerom, družila sam se na 15. izdanju Festivala glumca, gdje ga je te godine Festivalski odbor imenovao počasnom titulom domaćina Festivala. Krenuli smo iz Zagreba, vozio je Enes Vejzović, možda malko brže od dopuštenog. Daleko je do istočne Slavonije. Za cijeloga puta, Sagner je izgovorio jednu jedinu rečenicu: „Meni vura ni gospodar!“. Onda se udobno zavalio na suvozačko – i zaspao. Šutjeli smo, da ne probudimo domaćina. Na cilju se probudio svjež i pred televizijskim kamerama nastavio kao da nije bilo pauze: „Ovo su dobra leta. Jer meni vura više nije gospodar! Vrijeme je kategorija s kojom mi ne mremo raspolagat’. Baš zato do televizije ne držim puno. Namučil’ sam se po televizijama, zato što ona ide po površini. A ja to ne volim.“ Pomislih, bit će zabavno. Pričao je kako voli mudrost, taj bogomdani element, jer mudrost ide do temelja stvari. „I znam“, rekao je „ da do toga ne bum nikad došel, ali je dobro iti tim putem. Meni je osnovno biti dobar.“

Antologijska uloga Andrije Draša Katalenića – Dudeka iz Kerstnerova i Golikova remek-djela Gruntovčani zauvijek je obilježila Martina Sagnera. Lik Dudeka maestralno je glumački oblikovao; Dudek je bio zvijezda milijunima ljudi, zauvijek se urezavši u njihova srca. Sagnerova interpretacija Dudeka, prema njegovu vlastitu viđenju, kreće upravo preko kategorije Dobrote, za koju je tvrdio da nas upravo ona – dobrota, drži na ovome svijetu. Bio je uvjeren da su ljudi u suštini dobri, samo ih „življenje“, ne „život“, nego „življenje“ napravi drukčijima. Kaže kako je u Gruntovčanima igrao upravo na tu kartu, na ono što je dobro u čovjeku. I zato je uspio. Dobrota je, za razliku od vremena, bezvremensko osjećanje, govorio je.

Prvi angažman dobiva u varaždinskom HNK gdje je debitirao 1955., a ostao do 1963. Potom prelazi u Satiričko kazalište Jazavac (danas Kerempuh), da bi u Gradskome kazalištu Komedija završio svoju kazališnu karijeru ulogom profesora u predstavi Šah-mat Željka Senečića. Kolege ga pamte kao glumačku legendu, stvaratelja antologijskih uloga, smirenog intelektualca s istančanim smislom za humor, a posebno po iznimnoj ljudskoj toplini.

Prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti položio je trpeći veliki strah. Pričao je da je  gledajući u dr. Branka Gavellu, Ranka Marinkovića, dr. Bratoljuba Klaića, dr. Mihovila Kombola razmišljao ovako: „Bog moj, Spasitelj moj, o Božek dobri, tu nemam šansi. Kaj sad napraviti?“ A onda su ga prihvatili i kaže: „odjednom sam procvjetal’“. Profesor akcentologije, dr. Klaić, javno je ustvrdio da je Martin Sagner njegov uspjeh.

Na Salašu, najradosnijoj proslavi Festivala glumca, pričao je kako je odrastao na boljem gazdinstvu, s konjima; znao je jahati bez sedla. To je, bio je uvjeren, razlog što je 1965. dobio ulogu u filmu Winnetou. „Postal sam Indijanec, koji je s deset metara opal’ na glavu kad ga je nastrijelil’ Stewart Granger. Odbil’ sam kaskadera. Kobila mi se zvala Vindi i bili smo pravi prijatelji, lutali po Velebitu“, pričao je Sagner, dok su Bosutski bećari svirali Podravino moja mila. „A muzika, mislim da je muzika ultima linea, kraj kraja – muzika je sve oko nas“, kazao je violinist Sagner, i tu je zadrijemao u hladovini.

Sagnerova ljubav bila su najljepša podravska jutra, magla, tišina Božja, slika žitnih polja, žuto more, guste šume, potočić, grunt gdje raste cvijeće, knjiga, violina, supruga koju je zvao „gospa Brižna“, sinovi i unučad. Imao je običaj paralelno čitati nekoliko knjiga, a kad bi se sapleo, u ruke je primao Bibliju – Govor na gori.

Na kraju puta neka stoje Sagnerove riječi kojima na simboličku razinu podiže deset priča o dobru i zlu, nastalih 1975. u mikrokozmosu melankoličnog podravskog Gruntovca:

„Mi Dudeki nastojimo naći dobar put, a Cinoberi i Presvetli se trude i nastoje prevariti, naći putove gdje bi mi mislili da su oni dobri, a oni idu s vragom pod ruku. Jedina moja želja i svrha jest da se pamti dobrota. Put koji vodi dobroti i poštivanju. To je živlenje.“

©Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. travnja 2021.