
Razgovarao: Borna Vujčić
Nina Kaić Madić na Gumbekovim danima odnijela je nagradu za najbolju žensku ulogu u predstavi Zagrepčanke i statičar, onu beogradske trans-osobe koja kao prostitutka djeluje pod pseudonimom Jessica Al Rhawi. Struka i publika hvali njezinu scensku moć, kojom u jednom času grohotom nasmijava da bi zatim presjekla i nagnala gledatelja na ganuto preispitivanje. Nina Kaić Madić rođena je u Puli 1981. godine. Završila je Osnovnu glazbenu školu Ivana Matetića u Puli, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 2006. godine, a svoje glumačko umijeće iskušala je na daskama INK Pula, Kazališta Mala scena, GK Virovitica, ZKM-a te u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, u kojem je prvu premijeru ostvarila 2004. godine u Kolarevoj predstavi Svoga tela gospodar u režiji Želimira Mesarića, a kasnije, 2008. postala stalna članica ansambla. U Komediji je ostvarila više od dvadeset uloga u nekim od najvećih repertoarnih hitova, a za svoj rad nagrađivana je na više festivala – od Naj,naj,naj festivala do Gumbekovih dana. Ostvarila je uloge i na televiziji, u serijama Kad zvoni, Sve će biti dobro, Naša mala klinika, Zauvijek susjedi, a posebno su zapažene njezine sinkronizacije animiranih filmova kako strane (Disney, Sony, FOX) tako i domaće produkcije.
Prije svega, primite iskrene čestitke redakcije Hrvatskoga glumišta na nagradi. Ona nosi ime Mladena Crnobrnje Gumbeka. Što Vama znači taj umjetnik i dobitak nagrade koja je utemeljila njegovu ostavštinu u hrvatskoj kulturi?
Hvala Vama i cijeloj redakciji časopisa Hrvatsko glumište. Dobiti nagradu koja nosi ime našeg fantastičnog komičara i velikog majstora kabareta prestižno je za svakog glumca, osobito za mene koja dolazim iz GK Komedija. Ponijeti taj, i doslovno težak kipić veliko je priznanje i čast za mene.
Vaš lik je trans-osoba iz miješanog hrvatsko-srpskog braka. Sama po sebi neka vrsta karikature, možda i provokacije transfobima i ksenofobima. Također, javlja se određena jeka na lik pokojnog Nebojše Glogovca u filmu Ustav Republike Hrvatske. Koji je Vaš komentar?
Svakoj ulozi koju dobijem prilazim s ljudskog aspekta realnog, stvarno mogućeg života. Nastojim opravdati svaku njegovu radnju, misao, riječ i samo onda kada ga zavolim mogu biti iskrena i uvjerljiva, što je publika prepoznala.
Vaša predstava oslanja se na žanr i tradiciju kabareta. Taj stil dopušta stereotipe i klišeje, ili blaže rečeno trope, kakvi su u ovoj predstavi najviše prisutni u šarolikoj postavi tipično ženskih arhetipa. Mislite li da je kabaret dovoljno zastupljen kod nas i kako se snalazite u njegovim zakonitostima?
Premda je kabaret izvorno zamišljen kao avangardno kazalište za odabranu publiku, danas je za zabavu široke publike, pa čudi da se rijetko nađe na repertoaru hrvatskih kazališta. Po svemu se naš kabaret uklapa u formu kabareta i u njemu se snalazim vrlo dobro. Štoviše, uživam u njegovim zakonitostima i igri.

Radnja Zagrepčanki i statičara nastala je kao reakcija na dvije svima poznate krize koje su obilježile 2020. Iako je nedavno službeno proglašen kraj pandemije, u Vašoj priči pet godina kasnije i dalje traje obnova od potresa, koju pak izvode Kinezi. U stvarnosti, baš taj narod izgradio je najveći i najvažniji recentni arhitektonski podvig, a to je Pelješki most. Je li sve to samo sprdnja, ili kao autori predstave dajete ozbiljan komentar na pristup hrvatske gorućim pitanjima?
U našoj predstavi, 2025. obnovu će izvoditi Arapi. Evo, već su prošle tri godine od potresa, a u kojoj je fazi obnova? Mislim da autor Ivan Leo Lemo na svoj specifičan način, nedvosmisleno iznosi istinu o svom vremenu, da je kritičan prema nizu pojava koje danas ugrožavaju ono ljudsko u čovjeku i općenito cijelo društvo. Rekla bih čak da je ovo njegovo umjetničko djelo čin otpora čovjeka koji se ne želi podrediti suvremenoj manipulaciji ljudima.
Mimo kritičnosti, za predstavu se može reći da je ipak stvorena s priličnom ljubavlju prema Zagrebu, kojeg pričom mapira geografski i povijesno. Također, naslućuju se i topli sentimenti prema Hrvatskoj u cjelini, prikazujući njezinu raznolikost likovima iz svih krajeva zemlje. Kakvu i koliku pripadnost osjećate prema glavnom gradu i zemlji?
Slažem se s Vama. Moja pripadnost glavnom gradu i zemlji nije razvidna samo u predstavi nego u svakom segmentu žića mog, privatno i poslovno. Ne znam kako izmjeriti taj osjećaj pripadnosti. Jednostavno, tu sam, djelujem, pridonosim.

Iako je potres u predstavi izvor komike, svi koji smo ga iskusili znamo da u stvarnosti nije u pitanju ništa smiješno. On u predstavi likove, a i publiku tjera na preispitivanje. Mimo fikcije, kako je vrijeme kad se zemlja tresla djelovalo na Vas?
Strašno! Nemoćno! Ljuto! Ne ponovilo se… Danas, s odmakom i u miru, te situacije zbunjenosti, neizvjesnosti, nesnalaženja, straha, pune negativnih emocija, mogu se, dobro odigrane, doimati smiješnima. I sami ste rekli da publiku tjera na preispitivanje, što znači da je kazališna misija izvršena, a smijeh je samo instrument kako lakše do istine.
Koji su Vaši idući projekti kojima se možemo veseliti?
U matičnom kazalištu pripremamo novu predstavu – Važno je zvati se Ernest Oscara Wildea u režiji Ivana Plaziblata, koje se premijera očekuje najesen.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. svibnja 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija